Mladi luk

Ne sjećam se kako sam stigao ovamo. Bio sam u nekakvoj papirnoj vrećici kad su me donijeli. Prije toga sam neko vrijeme proveo u jednom kavezu sa devet cimera. Ubacili su me u moj novi dom, sličan kavez, ali veći, i bio sam sam. Bila je to kućica čiji su zidovi od tankih rešetki. Dolje je bila plastična podloga za otpad i vršenje nužde. U kući su bile i dvije posudice sa hranom i jedna za vodu. Preko kuće su se prostirale i dvije šipke na kojima sam mogao stajati i zabavljati se. Stanem na jednu prečku i gledam u drugu. Onda, kad mi dosadi, promijenim mjesta. Stavili su mi i ogledalo. Pogledao sam se. Bio sam zeleno-plav. Običan mali papagaj. Donijela me ta cura i stavljala mi prst u kavez, tako sam čuo da zove prostor u kome živim, ali nisam ni pokušao to da izgovorim. Bila je dobra ta cura, davala mi je da jedem i na početku je dosta vremena provodila sa mnom. Smijala se kad joj stanem na prst, ili kad ga kljucam. Simpatična cura. Ali, ja ipak više volim papagajke. Kažem, prvih dana mi je posvećivala pažnju, a onda sve manje. Sve sam više ličio na igračku u uglu, postajao sam plišani medvjedić. Sami u kavezu, moj odraz u ogledalu i ja. Nekad sam, kad je vedro vrijeme, vidio ptice kroz prozor. Ne znam koje su. Bilo je i velikih i malenih. Najčešće su bile neke smeđe-crne debeljuškaste ptičice s kratkim kljunom koje su veselo skakutale i pjevale svaki dan. Kako i ne bi, bile su slobodne i imale su društvo. Ja sam ih samo gledao, nisam mogao izaći.

Onda je iz susjedne sobe došao i zec. Živio je na podu i imao je dugačke uši.
"Šta će ti tolike uši?" pitao sam ga nekoliko dana nakon što smo se upoznali jer sam smatrao nepristojnim pitati ga tako nešto ranije..
"Da bolje čujem", odgovorio je.
"A koga ćeš značajnog čuti u ovih devet kvadrata?" pitao sam stojeći na gornojoj prečki, a on me pogledao bez odgovora.
"A šta će tebi krila?" uzvratio je pitanjem.
"Pa da letim."
"Pa s jedne na drugu prečku možeš i pješke preći, samo skoči. Šta će ti krila za ovu malenu prostoriju? Koriste ti isto koliko meni noge. Napravim tri skoka i evo me na kraju svijeta. Okrenem se i napravim nova tri i već sam na drugom kraju svijeta."

Onda smo se zamislili i nismo pričali ništa jedno vrijeme. Gledali smo u akvarij na postolju uz zid. Tamo su dvije ribice plivale čitav dan u krug razgledajući krajolik  - tri kamena i šest biljaka. U toku je bio 823. krug, a onda su se spuštale na dno akvarija i tamo su spavale. I tako svaki dan. Pogledao sam kroz prozor da vidim šta rade one debeljuškaste ptice, vrapci. Tamo sam, u susjednom dvorištu, vidio psa na lancu kako gleda jednog drugog. Tog drugog je vodila ona cura što me je dovela ovamo. Tko zna, možda je hrčku u uglu sobe bolje nego psu, on bar nije na lancu i svake noći okreće točak. Sam bira na koju će stranu okretati, da mu ne dosadi. A kad se umori on se zavuče u piljevinu i spava. I tako otkako sam došao. Kaže da mu tako brže prolazi vrijeme.

A ja sam i ljude vidio kroz prozor. Vidio sam ih kako u 6 ujutro idu na posao, u tvornice, na gradilišta i u urede, i kako se vraćaju umorni 12 sati kasnije, čak i subotom. Vidio sam ih kako nisu zadovoljni, kako dovlače stvari iz velikih supermarketa i kako ulaze u banku blizu zgrade da plate kredite za auto i stan. Vidio sam čak i kako idu na izbore.

Ne mogu reći da nisam pomišljao i na samoubistvo. To mi je izgledalo kao riješenje za izlaz. Ali kako? Da se popnem na gornju prečku i da sa jedva dvadesetak centimetara visine skočim na glavu? Ili da se zaletim u rešetke iz sve snage? Možda da prestanem jesti, ali kako ću izdržati kad postanem gladan? Prestanak unošenja vode bi me brže doveo do kraja, ali kako da izdržim žedan? Ili da se utopim u posudici s vodom? Ne znam šta bi bilo ako pojedem vlastiti izmet i da li bih se tako otrovao.

Dani su se vukli jedan za drugim i ja više nisam ni mijenjao šipku na kojoj stojim. Cura koja me kupila mislila je da sam bolestan pa mi je u hranu stavljala dvostruko više vitamina i minerala. I sa zecom sam sve manje pričao, iscrpili smo sve teme. Hrčak je spavao, pas nije dolazio u našu prostoriju, a ribe su, izgleda, bile gluhonijeme i s njima nije bila moguća komunikacija. Jedna je umrla, nažalost, ali su već nakon dva dana stigle dvije nove. S njima je stigla i kornjačica Kornelija. Ona je obično stajala na jednom kamenu i gledala u onaj zid na kome je bio sat. Vjerovatno je negdje čula ili pročitala kako neke vrste kornjača mogu živjeti i do sto godina. I sad je gledala u sat da zna koliko je njoj još ostalo.

A onda je jednog sunčanog dana stigla cura sa kutijom u rukama. Iz nje je izašao još jedan papagaj i pridružio mi se. Cura je stala pored nas, približila glavu kavezu i gledala nas nasmijano: "I, je l' ti se sviđa? Ajde, poljubi je", rekla je ona ne znajući da je ona u stvari on i da od toga neće biti ništa. Mene je zvala Nosonja, a njega Cica. A Cica je bio Cicko, to ona još nije znala. Cicko, moj novi cimer, jedan od papagaja koji je rođen u zatočeništvu i čiji je smisao života bio da bude ukras u nečijoj kući.

Jednog dana Cicko se probudio ranije nego obično.
"Šta ti je, Cicko?" pitao sam ga jer sam vidio da je uznemiren i da gricka sipinu kost zataknutu između dvije rešetke, što je obično radio kad je jako napet ili nervozan.
"Nosonja, ja ne mogu više ovako. Dosta mi je ovog zatvora. Zec ne može uteći, ribe isto, hrčak samo spava, a ja mislim da je već poludio, a ribama i kornjači nema spasa van ove vode. Ja idem!"
"Kuda ćeš, Cicko?"
"Idem na slobodu. Bolje mi je jedan dan vani nego sto godina ovdje."
"Ali, kako ćeš izaći? Šta ćeš jesti?"
"Ti si vidio da ti ja pojedem sve minerale i vitamine i da jedem duplo više od tebe, je l' tako?"
"Da, ali mi to ne smeta, nemoj zato ići."
"Ma ne, nije to. I oštrio sam kljun na sipinu kost često, jačao sam ga. Ja ću otvoriti ova vratašca, dovoljno sam jak, a prozor je ionako otvoren dovoljno da se provučem."

Pozdravili smo se muški, bez ljubljenja. Poželio sam mu sreću. Rekao je da će mu vrapci pomoći da se snađe, a i da ga ljubav vuče. Zaljubio se u jednu sjenicu koja je svakodnevno prolazila pored našeg prozora jer joj je u dvorištu bilo gnijezdo, a Cicko nije rasista, baš kao što ni ona nije, pa će živjeti zajedno. Pozvao je i mene, ali ja nisam bio dovoljno hrabar. Vani mi je izgledalo ljepše, ali i opasnije. A i nisam mogao ostaviti zeca. Bilo mi ga je žao dok je onako tužno slušao razgovor Cicka i mene, taj zec koji odmalena nije vidio drugog zeca i koji mi je samo nekoliko dana prije toga rekao da bi dao pola života za malu livadicu s pravom travom na kojoj bi skakutao. Cicko je otišao do vratašaca, nagnuo glavu i kljucao. Uspio je otvoriti ih, vrata su već bila razglavljena zbog čestih otvaranja. Podigao je krila i rekao: "Pozdravljam te, moj prijatelju!"

Onda je otprhnuo do prozora, provukao se kroz njega i sa simsa mi se nasmijao, još jednom me pozdravio podigavši krila, i odletio. Dolazio je tokom toga dana, a bilo je tek jutro, da mi kaže kako je vani upoznao vrapce, lastavice, golubove, a i da je sjedio na pravom drvetu. Vrapci su ga počastili pravom pšenicom, a napio se i vode iz oluka. Upoznao je onu sjenicu i dogovorili su se da se vide narednog dana opet. Preletio je i pored radnje iz koje smo obojica došli. Vidio je na istom mjestu razne ptičice, bijele ježeve, miševe, zmije, zamorce, ribice i kronjače. Tužno su izgledali. Baš kao i one igračke u prodavnici pored prodavnice kućnih ljubimaca. Negdje je vidio i velike bijele ptice s krilima, ali nedovoljno velikim za let. To su bili pilići i jedan mu je stari golub rekao da su stari skoro dva mjeseca i da su zato tako uplašeni, te da im on ne bi bio u koži. Isti ga je golub upozorio na opasnosti koje život van krletke nosi, a tu je spomenuo i smrt jednog svog rođaka kojeg je čovjek iz sulude zabave ubio zračnom puškom. Spomenu je još automobile, kišu, sove i mačke koje su ljudi ostavili na ulici. Tako je pričao Cicko.

A narednog dana Cicko je došao, a sa mnom je bio novi papagaj, Kićo. Došao je kao zamjena za Cicka. Posao trgovine papagajima išao je odlično. Vrata su bila dodatno pojačana, a Cicko je sletio sa svojom sjenicom. Rekao je da ne mogu imati djece, ali da će usvojiti neke druge ptice, ako bude trebalo. Dolazio je Cicko i naredna dva dana, a trećeg je sletio i prepričavao mi šta mu se dogodilo. Prozor je bio nagnut pa smo se dobro čuli. Odjednom se iznad njega pojavio sivi soko. Imao je prsten na nozi. Tek što sam uspio da ga vidim, on je kandžama ščepao Cicka čije se lice zgrčilo. Poletio je, a ja sam skočio na višu prečku moleći Boga da ga pusti. Ali sivi soko je išao svom bogu, čovjeku u kožnoj jakni koji je na zemlji stajao s nekakvom navlakom na desnoj ruci i čekao ptičurinu. Soko mu se spustio na ruku. Iz kandži je ispustio mog prijatelja u besvijesnom stanju. Čovjek je bio zadovoljan, nasmijao se. A s obližnjeg gradilišta je sve to vidio mladi zidar Dejan. Čuo sam ga, a kako sam već razumio jezik ljudi, razumio sam kako tužno kaže: "Šta ti je život!"

Djeca su se skupila u sportskom objektu u okviru novog tržnog centra u Beogradu. Točnije, roditelji su ih doveli. Bila je subota, dan za sport. Prilika da roditelji pokažu drugim roditeljima da su njihova djeca bolja od sve ostale djece. Naime, za tu subotu zakazana je trka beba i interesovanje je bilo nezapamćeno. Pored više stotina takmičara primjetan je bio i velik broj gledalaca jer su se pored roditelja, trenera i menadžera tu zatekli i slučajni prolaznici, kao i navijači jer je najava trke dobila zapaženo mjesto u medijima.

Takmičari su se zagrijavali pored staza. Neka djeca su plakala ne znajući da je to sve za njihovo dobro i da će za 35 godina, na kraju karijere, biti zahvalni roditeljima što su ih baš sad doveli ovamo i što su sa treninzima počeli već sa sedam dana starosti. Staze su bile nalik atletskima, ali od raznobojnih strunjača (da se djeca znaju orijentirati) jer su većinu kategorija činila djeca koja još nisu prohodala.

Naišao sam kad je maraton koji je održan za najstariju djecu, onu koja već hodaju bez roditeljske pomoći, bio završen. Pobijedio je izvjesni Luka s Dedinja. Ovo je najveći uspjeh u njegovom jednogodišnjem životu. Stazu od 42,5 metara prešao je prvi i zasluženo osvojio prvo mjesto i medalju koju su mu stavili oko vrata. Uzbuđeni roditelji, inače najzaslužniji za ovaj podvig, vrištali su od sreće i slikali se za novi broj “Superbebe”, časopisa o bebama i uspješnim roditeljima.

Slijedile su trke na kraće staze. Na stazi od 20 metara trijumfovao je tamnoputi dugoprugaš Soni Erikson. Aleksa, prvi favorit u svim kladionicama, odustao je jer njegovi roditelji nisu dozvolili da njihovo dijete učestvuje u trci s bebama crne boje kože.

“Još samo treba da Aleksa dobije vaške, pa da pređu i na našeg psića Hektora. A Aleksa ima tako lepu kosicu, zlato mamino”, rekla je uznemirena četrdesetogodišnja majka malog vojvođanskog takmičara. “Nismo ništa drugo ni mogli očekivati u Beogradu, džaba smo dolazili. I kakvi su to takmičari, bez harizme, a ne kao naš Aleksa… Onda nije ni čudna višegodišnja dominacija beogradskih beba u svim disciplinama. Idem ga ja upisati na tenis dok nije kasno pa da za 20 godina sedim na tribinama Wimbledona!”

Kraće staze privukle su veću pažnju i publike i brojnih televizijskih ekipa na čelu s “Pinkom” koji je snimao cijeli događaj za emisiju Urban City Kids.

U trci na 11 metara s preponama došlo je do incidenta kad se prvi favorit trke, desetomjesečni Mihajlo s Dorćola, rasplakao nakon 8 metara i stao uplašenim pogledom tražeći majku i oca koji su na cilju uzalud sina mamili ključevima novog audija i mobilnim telefonom. Mali je Mihajlo tako uporno plakao da je trku završio prije kraja staze.
“A kako si me izblamirao, plačipičko jedna! Večeras nema sisanja, u krevet bez večere! Bolje da sam psa kupio, ima sjajnih hrtova koji bi bili bar treći, znači – na postolju…”, govorio je razjareni i razočarani tata Mihajlu koji još nije naučio nijedan jezik, čak ni maternji, pa ga nije ni razumio.

Onda su krenule kvalifikacije za trku na 10 metara u uzrastu do deset mjeseci. Interesovanje je bilo ogromno pa su organizovane kvalifikacije. Bilo je razne djece, od sitnih mališana do onih koji su izgledali kao mali medvjedi. Roditelji su od malih nogu vodili računa o ishrani:
“Nisam htela da ga dojim nego od malena jede posebnu hranu za napredne i posebno talentovane bebe”, rekla je jedna mama.
“A starter sam počeo da mu dajem već sa dva meseca. Vidite kako je snažan, mogao bi da se takmiči s onima koji hodaju bez hodaljke”, dodao je njen suprug u kožnoj jakni, s pola tone gela u kosi i s naočarama za sunce.

Pored je stajao jedan drugi par koji je istovremeno bio u ulozi menadžera malog takmičara.
“Nismo imali dovoljno novca za skupog trenera pa je trenirao na hrapavom tepisonu i malo se oderao po koljenima, ali to je tatina junačina, nije on obična beba, sve će on izdržati za prvo mesto. I sisa već A5 komade saća svaki dan po dva puta, za snagu.”

U toku je bio drugi krug kvalifikacija u ženskoj konkurenciji, a zanimljivo je kako je šest od deset učesnica u jednoj grupi imalo isto ime – Jelena. Odvijale su se i muške kvalifikacije. Kandidati su otpadali i ostajali su samo oni najbolji. Među njima i Marko, beba iz stare sportske porodice u kojoj su se sportom bavili otac, majka i deda, a njegov brat od strica prošle godine je bio drugi na državnom prvenstvu. Zanimljivo je da su u ženskoj konkurenciji bile primjetne i takmičarke s modernim imenima: Ema, Mia, Lea, Tea, Tara, Mina, Irina, Kalina, Teodora, Una, Iva, Elena, Ela i jedna Sara. U muškoj konkurenciji česta su bila imena Stefan, Mihajlo, Luka, Aleksa, Relja, Andrija, Petar, David, Matija, Andrej, Vojin, čak i jedan Novak koji se stalno smijao i pokazivao dva zuba između kojih je bio jedva primjetan razmak. Po imenima bi se reklo a da je to trka preživjelih solunaca ili učesnika prve moderne olimpijade.

I konačno, u finalu najuzbudljivije trke na 10 metara u konkurenciji djece do deset mjeseci našli su se svi favoriti. Ulog je bio velik – pobjednik ide na svjetsko prvenstvo u Amsterdam. Nagrada za pobjednika, pored toga, bile su i razne igračke, mogući put u Diznilend i upoznavanje s Gajom, Rajom i Vlajom, DVD sa crtanim filmom “Deca komandosi”, pretplata na časopis “Cool bebe” i gostovanje u emisijama Snežane Daskić i Sonje Marinković, najpopularnije video-igrice, kao i ček od 2000 evra za roditelje pa i donacija plemenite sperme ponosonog oca za banku sperme.

Ispred kladionice je bio red, ljudi su čekali da se obogate na trkama beba. Malo dalje čekali su medicinski radnici da izvrše antidoping kontrolu klasičnom metodom vađenja krvi i analizom mokraće iscijeđene iz pelena takmičara. Uz stazu se načičkalo i na desetine novinara, fotoreportera i menadžera. Na jednom kraju staze stajala su djeca u svojim boksovima kako netko ne bi krenulo ranije, a sa druge strane roditelji s mamcima u rukama kojim su ih vabili na drugi kraj staze na kojem ih je čekala karijera i slava, uspjeh, novac i popularnost. Bilo je tu igračaka, slatkiša, zvečki, duda, flašica s mlijekom i mobilnih telefona, novčanica od 100 evra, a jedan je tata pokazivao ključeve od BMW-a, dok je jedna majka odlučila da pokaže sise. Svaka beba je imala oko vrata portiklu s natpisom sponzora koji su namirisali mlade talente i veliku pažnju medija. Najbrojnije su bile reklame za pivo, mobilne telefone, automobile i sportsku opremu.

Početak trke samo što nije krenuo. U prvoj stazi bilo je jedno krupno beogradsko dijete s tetovažom groma na lijevoj ruci. Dijete do njega imalo je na glavi oglavinu, poput rasnog trkaćeg konja, kako bi gledalo samo pravo i da ne skrene iz svoje trake. Jedan je dječak bio ošišan sa strane da brže ide, a dvojica su diskvalifikovani; jedan zbog neprikladne odjeće – prehrapave, kojom stvara dodatno trenje između sebe i podloge, a drugi jer je neposredno prije trke, na zagrijavanju, prohodao, što je u suprotnosti s pravilima. Osjećalo se da će finale biti vrlo neizvjesno.

Trka je krenula, bebe su bile zbunjene, a onda su iznenađene nepoznatim okruženjem jurnule prema poznatim licima na kraju staze. Roditelji su ih dozivali da prvi prođu kroz cilj i pobijede, a još poneke mame su u žaru borbe i navijanja pokazivale grudi. Jedna je histerična mama, malo starija od ostalih, vikala: “Razbij ih kao beba zvečku! Hajde, hajde!”

Djeca su puzala većinom u svojim stazama, navijači su urlikali, menadžeri su pratili i zapisivali. Jedan je dječačić potpuno zalutao, otišao ukoso i izvalio se na leđa pa se počeo igrati sa ljutim suparnikom i rivalom, valjali se i smijali, a njegov se tata uhvatio za glavu dok mu je onaj pored rekao:
“Haha, kako je debeo i smotan! Bolje da si ga odveo na takmičenje u bacanju zvečke u dalj, ili na neku sličnu neatraktivnu disciplinu.”

Pobijedio je mladi Beograđanin Stefan. Za dužinu glave bio je brži od Mihajla iz prve staze.
“To je moj sin, to je moj sin! Ja sam ga otkrio! Ja sam ga napravio! Ja sam prepoznao talenat! Ja sam najzaslužniji!” vikao je unoseći se u kameru i ličio je na odbojkaša koji je svojevremeno vikao: “Nas su hteli da bombarduju, nas su hteli da bombarduju!”
Onda je nešto smirenije rekao: “Nismo se uzalud u januaru smrzavali i čeličili trenirajući u dvorištu iza kuće i jedući samo slaninu.”
“A zna i da pliva, baš smo ga pre neki dan ubacili u vodu i morao je da nauči. To je novi Milorad Čavić! Ili neki snažni vaterpolista. A što su vaterpolisti zgodniii…”, uzbuđena je bila majka s tamnim tenom i svijetlom kosom.
“To će biti šampion i kad prohoda. Tatin šampion!”
“I mamin”, ubacila se majka popravljajući umjetne trepavice desnom rukom i izvlačeći tange iz stražnjice lijevom rukom. “Imamo mi i prelepu ćerku, maminu princezu, pobednica u izboru za najlepše dete opštine Voždovac. Ona je sad u solarijumu, a onda idemo na kurs malih manekena, a ima tek pet godina. Prava Beograđanka! Na mamu je, hihihi. Niko nema tako lepo dete, lavica je u horoskopu, podznak strelac. Ta kombinacija ne može da omane. Ona ima već pet godina, sad je na kursu za male manekene i druži se samo sa lepom decom, a ona je najlepša i udvaraju joj se svi dečaci s kursa manekena, čak i sin jednog biznismena, budući glumac.”

Roditelji drugoplasirane bebe nisu bili zadovoljni.
„Mihajlo je prvi! Mihajlo je prvi“, vikali su Mihajlovi navijači zahtijevajući foto-finiš. “Nemoguće je da naš sin nije najbolji!”

Ipak, Stefanovi roditelji i rodbina su već skakali od sreće, dizali tri prsta, učili sina da učini isto, a tata je sina zamotao u državnu zastavu i dao mu kocku šećera za nagradu prije intervjua. „E, večeras sisaš iz obe sise, zaslužio si“, čulo se.
U kratkoj izjavi rekao je:
„Snimak će potvrditi ko je bio prvi, ali siguran sam da je moj sin. Pa kako i ne bi, popio je čitavu limenku coca-cole pre trke i skoro čitav red bull. To je tatin sin, tatina junačina!“
„Mihajlo je bio najbrži u kvalifikacijama, a jutros je pojeo duplu porciju steroida, čak je i rekorder ove staze, a njegov rođeni brat već igra tenis, trenira osam sati dnevno i drži reket samo jednom rukom iako ima tek četiri godine. Naš je sin pobednik, tražimo da se to utvrdi!“ čulo se s druge strane.

„Ko mi te dao takvog smotanog, jeb’o te on da te jeb’o! Jesi li ti uopšte moj? Bolje da sam staforda kupio, više bi’ zaradio prodajući štence! Još sam trenera iznajmio pre nego što si se rodio, koja sam ja budala! Ovamo dolazi, jesi me čuo, spori mamlaze, ovamo!“ ljutio se tata trećeplasiranog trkača.
„Ostao si bez medalje. Kako ću na ulicu od od sramote? I ona kučka što ima one ružne blizance će da mi se smeje”, uzvikivala je mama.

Ni roditelji četrvtoplasiranog nisu bili zadovoljni i trener je tužno sjedio s rukama u dlanovima, dok se tata nije uspio obuzdati:
„O, kako si me osramotio, idiote, sad idi sam kući, ja te sigurno neću voziti.“ Tu se negdje našla baka sa dudom u rukama, pokupila uplašeno dijete, strogo pogledala roditelje i bez riječi mališana odvela na mirnije mjesto.

Ponosni tata podizao je pehar i svoje pobjedničko dijete sa zlatnom medaljom oko vrata. Dijete pored njega je izgledalo kao pas koji upravo dobija plaketu na izložbi pasa dok stoji uz vlasnika. Roditelji i prijatelji su slavili, a mali pobjednik je pospano trljao oči jedva čekajući da ga stave u krevetić i da sanja kako se igra sa svojim plišanim prijateljima, medvjedićem i zekom. Ili sanjajući normalne roditelje.

A u toj općoj gužvi na velikom semaforu, režiser prenosa nije znao šta da prikaže pa je sa strane uočio jednu mamu koja se nije obazirala na takmičenje. U rukama je nosila bebu koja je u ustima imala dudu, a drugom rukom se igrala s maminom maramom oko vrata dok je velikim očima gledala svijet oko sebe. Posjetioci se nisu ni osvrnuli. Netko bi rekao da njih dvoje nemaju pojma šta je život.

Snimak trke moći će se vidjeti na televiziji B92 između utakmice Lige prvaka i najnovije epizode serije Seks i grad u kojoj Carrie kupuje novi par cipela, Miranda saznaje da je lezbejka i da joj je muž homoseksualac, a šarmantna Samantha ima seks sa dva maturanta elektrotehničke škole iz Nju Džersija.

A uskoro nas očekuje i prvorazredni spektakl i poslastica za sve ljubitelje sporta – borbe beba!

Jedan internet portal na naslovnoj strani donosi ekološku vijest, ujedno i prijedlog. Tamo se savjetuje da vršimo malu nuždu u kadi, za vrijeme kupanja ili tuširanja. Iako to nije higijenski, kako su nas učili, ipak je neophodno i korisno. Vodokotlić ispušta 12 litara vode, a vodu treba čuvati, posebno tamo gdje voda iz česme, pa tako ni iz vodokotlića, nije pitka. Tako ćemo sačuvati planetu, kažu oni. To me podsjetilo na ono kad je jedan mudrac iz reality showa Veliki brat, inače di džej po zanimanju, vodu u bazenu htio grijati loncem u kojem ima tri do pet litara vruće vode. Kad su ga pitali da li stvarno misli da bi hladan bazen zagrijao loncem vruće vode on je sigurno potvrdio da bi, samo bi dodao više lonaca, bar pet-šest.

Isti stručnjaci vjeruju da će se ovih dana, baš kao i svake godine kad se to na internetu, putem mailova, najavi, Mars toliko približiti Zemlji da će se vidjeti kao da je drugi Mjesec na nebu. Sasvim logično, razdaljina između Marsa i Zemlje je samo oko 200 puta veća nego između Zemlje i Mjeseca, a Mars je čak dvaput veći od Mjeseca, on će naglo ubrzati i znatno se približiti za par dana, a onda se vratiti kući, nakon što ga vidimo. A umjesto njega na nebu će se pojaviti Snickers.

Zaboravili su dodati da se dodatna voda troši za pranje ruku, a to nije potrebno ako se nužda vrši za vrijeme tuširanja. Dodatna ušteda. I pogrešna je pretpostavka da se ljudi kupaju ili peru svaki dan, a oni koji to rade neka reduciraju tu potrebu, jer tako se štedi više vode iz bojlera od one iz vodokotlića. Uz to, ja bih tu predložio da se jedno vršenje male nužde vrši iza zgrade, ili iza kuće, posebno ako je mrak, bar jednom dnevno. To bi bila dodatna ušteda navedenih 12 litara vode. Ili da se ukućani dogovore da se strpe pa da neposredno jedan iza drugog idu u toalet i da onaj posljednji povuče vodu. To bi posebno lako izvodljivo bilo ujutro. Tako bi za prosječnu četveročlanu porodicu bilo potrošeno samo 12 litara vode za jutarnje mokrenje, na primjer. Vrlo praktično, 36 ušteđenih litara za naredne generacije. Ako već koristite plastične flaše onda ih možete koristiti i za nuždu, pa sami izlijete u kanalizaciju ono što bi tamo ionako stiglo drugim putem. A ako ste blizu parka onda ponekad i veliku nuždu možete obaviti van kuće, iza grma, pa da se i tu uštedi. Ponesite lopaticu, kao što oni pristojni na zapadu rade kad pas štedi vodu, i kao što to Balkanci ne samo da ne rade nego se tome smiju i čude.

Štedimo vodu na ovaj način, kako ovaj portal predlaže. S ušteđenom vodom može se napuniti neki olimpijski bazen. Ili onaj upola manji, kakav obično imaju glumice i pop pjevačice, možda i političari. Tako bi oko 90 000 ljudi koji izbjegnu puštanje vode iz vodokotilića tokom dana uštedjelo dovoljno vode da se napuni bazen 20x25x2,2 u kojem bi se neka pop pjevačica mogla relaksirati nakon svađe s najnovijim dečkom, ili dok smišlja temu za novu kolumnu tiražnog dnevnog lista.

Vijest je (ako je to ikakva vijest) prenesena odnekud, kao i obično. U vrijeme interneta i modernih štamparija dovoljno je poznavati opciju copy-paste da biste bili novinar. Prednost je ako ste uz to još i glupi i neobrazovani, i ako volite gurati nos u tuđe poslove. „Vijest“ je preuzeta, prihvaćena, oblikovana, malo izmišljena, dorađena, obrađena, dopisana, ukratko – prilagođena je modernom čovjeku. Važno da se popuni prostor i uzme honorar. Nema veze je li šala ili nije, je li prenesena s nekog šaljivog sajta, da li je stavljena jer je neki urednik glup pa je tako stiglo i dovde, među ozbiljne vijesti. Uopće, glupo je takvu bedastoću i prenijeti samo da bi se popuno prostor. Poražavajuće je da takva vijest stoji između one o nečijoj smrti, a smrt je smrt i s njom se ne treba zezati, i one druge, o nekakvoj nesreći u kojoj je dijete ubijeno iz puške. Ili uz naslov kako Severina vara muža ili dečka, svejedno. Jaka stvar, kao da se nešto drugo od nje očekuje, kao da nekog s ukusom njena muzika uopće zanima, kao da je ona po bilo čemu značajna. Šta nam u ovom broju kuha Leontina? U koji solarij svoju bebu vodi Jelena Karleuša, nalazi se na sličnim sajtovima. Između toga i savjet o očuvanju planete mokrenjem u kadu. Isto tako se za borbu protiv virusa svinjske gripe savjetuje pijenje viskija ili rakije. Vrlo koristan i ohrabrujući savjet za sve koji nisu završili osnovnu školu. I onda dobijemo vijest, čitaoce, reklamu, novac, posjećenost sajta. Guba ili cool, kako hoćete. Kao da gledam Novu TV ili OBN, ili srpski Pink.

To je potrebno današnjem građaninu rastrzanom kreditima, krizom ili tranzicijom, svejedno je, i nezadovoljstvom, kao i brigom o tome gdje će se deset dana brćkati u moru, mislim na takve vijesti. Ti su ljudi navikli na to. Život ide, grabi naprijed, ljudi čitaju tračeve ispod pompeznih naslova, šta rade fufe s mikrofonom u rukama, koliko vrijedi osigurana guzica Jennifer Lopez, koliko je ljudi bilo na svadbi nogometaša koji ispada od slovačkih, ciparskih, irskih ili austrijskih timova. Pa onda vijest u čijem naslovu piše - UHAPŠEN MLADIĆ, i uskličnik iza naslova. A kad počnete čitati tekst ispod velikog naslova koji je i na naslovnoj strani novina da novine kupe i oni koji ih ne kupuju shvatite da nije u pitanju ratni zločinac nego mladi čovjek, mladić, koji je iza škole pušio marihuanu. Prije nekoliko dana "Blic", list za priglupe i glupe, objavio je na naslovnoj strani  veliku sliku kuće ispod koje je napisano da se nalazi u Crnoj Gori i da pripada glumcu Draganu Nikoliću. Drugog dana je na 36. strani u uglu sitnim slovima u dvije rečenice napisano da je Dragan Nikolić izjavio da to nije njegova kuća. Ali, prethodni broj je dobro prodan, koga zanima je li istina ono što je pisalo. „Lekić u Barceloni“, pisaće uskoro velikim slovima. Ne, ne, neće to biti transfer Zvezdinog centarfora u Barcelonu već putovanje maturanta Srđana Lekića i njegovih prijatelja iz šabačke gimnazije u Barcelonu, Ljoret de Mar i možda Madrid.

U jednim novinama sam čitao prije nekoliko dana kako Amerika izvozi oružje u vrijednosti od 1,5 biliona dolara godišnje. Koliki je to broj znaju samo oni koji su u gimnaziji imali bar jaku četvorku iz matematike. Vjerujem da ne izvoze sve, valjda imaju nešto i za sebe. I nadam se da trgovci tim oružjem, kao i oni koji će ga koristiti, nuždu vrše u kadi da uštede vodu, da tako doprinesu ekologiji. Čuvajmo planetu.

Ideja o svemu tome je kao pokušaj da se skrene pažnja na problem vode i planete kontraproduktivna, kao što je i pojavljivanje Madonne na koncertu Live Earth povodom klimatskih promjena potpuni promašaj i fijasko čitavog poduhvata. „Nemojte imati upaljenu sijalicu u WC-u jer vam svjetlo za ono što radite tamo i ne treba“, veli Madonna i ode privatnim avionom na svoj posjed, u kuću sa 40 soba i dva bazena, da u dvorištu sa jednim od svojih desetak bivših muževa ubija ptice. Čuvajmo planetu.

Evo, razmislite o tome, o očuvanju planete. Pazite kad povlačite vodu nakon mokrenja. I mislite o tome dok gledate trke formula na televiziji, probe atomskih bombi, ili kad budete čitali ko ima kakvu jahtu, i ko je od poznatih kupio novi privatni avion. Ni voće nemojte prati prije jela. Malo ga protrljajte o majicu i to je dovoljno. Čuvajmo planetu.

Jedan mi je prijatelj jučer, dok je pio crno pivo, rekao da sam prestao pisati ljubavne priče koje su prije na ovom blogu bile česte. Možda jesam, možda bi bilo dobro da ih vratim. Jedan drugi ljigavac s televizije, nekakav muzičar, kaže da je ljubav za prodaju najbolja roba. I taj je sad ekolog. Čuva planetu u nekim emisijama za koje je plaćen. Možda se ne treba uzbuđivati oko glupana. Njih je ova planeta ionako oduvijek prepuna. Čuvajmo planetu.