Mladi luk

Zlatko je ušao u garažu kad je čuo mjaukanje koje je odande dolazilo. U uglu iza prašnjavog ormara su, u praznoj drvenoj kutiji, ležale četiri mačkice. Gledale su ga i tiho mjaukale kad im je prišao. Očekivale su svoju mamu koja je otišla nešto pojesti. Po njihovoj boji Zlatko je pretpostavio da se ta mačka koju je često viđao u blizini svoje kuće prethodnih dana omacila upravo u njegovoj garaži. Jedna mačkica je bila narančasta, jedna bijela, a preostale dvije narančasto-bijele. Uzeo je vrećicu iz ladice i jednu po jednu mačkicu stavio u nju kao da u nju slaže jabuke koje kupuje na pijaci. Male su životinje zapomagale, ali to Zlatku nije smetalo. Naišla je njihova majka i prijeteći krenula prema Zlatku pokušavajući spasiti potomstvo, ali ju je on snažno udario nogom i otjerao s dva bačena kamena. Pustio je svog rotvajlera iz žicom ograđenog prostora od tri kvadratna metra da stražari i ne dozvoli mački povratak u dvorište. Zavezao je vrećicu i krenuo prema kontejneru na uglu ulice kao da nosi nekakve uobičajene otpatke, prazne limenke od piva, na primjer.

Milivoj je upravo pojeo petu krišku lubenice. Bila je slatka i sočna, najukusnija lubenica koju je te godine pojeo. Zatim je bacio kore u kantu za smeće koja je bila skoro puna pa ju je pošao isprazniti u kontejner. U drugoj ruci je ponio stolicu koju mu je donijela mlada susjeda i zamolila ga da je popravi. On je to uspio uz pomoć svog alata i jakog ljepila. Ponio je stolicu da je vrati susjedi. Približavao se polako kontejneru kad je vidio Zlatka koji je sa druge strane dolazio i u ruci nosio nekakvu vrećicu. Ispustio je u kontejner i pljunuo pored njega. Nekoliko sekundi kasnije i Milivoj je bacio vreću s korama lubenice i ostalim smećem u kontejner pored. U tom trenutku je čuo mjaukanje. Odmah je pomislio na mačke. Izvadio je vrećicu i razvezao je. Unutra su bile još uvijek žive četiri mačkice koje su nemoćno otvarale svoja mala usta i dozivale pomoć. Pažljivo ih je spustio u kartonsku kutiju pored kontejnera, dok je iz drugog pravca čuo Zlatka kako priča mobilnim telefonom:
"Gdje si, kume, pičko stara?! Ajmo večeras na pivo u grad da se malo zajebavamo!"

Tada se Milivoj poput munje zaletio prema Zlatku i zamahnuo stolicom. Zlatko se srušio od udarca, iako je bio vrlo krupan. Prije nego se snašao Milivoj je još jače zamahnuo i ponovo udario Zlatka.
"Šta ti je čovječe?" pitao je Zlatko pokušavajući se zaštititi rukom u kojoj je donio vrećicu i mačke, a onda mu opsovao majku. To je Milivoja još više ražestilo. Nije volio one koji psuju majke, posebno ne njegovu. Udarao ga je nogama kud je stigao jer se stolica slomila nakon drugog udarca i sudara sa Zlatkovih stotinjak kilograma, iako je Milivoj bio uvjeren da je dobro popravio. Nakon nekoliko udaraca pojavio se policajac koji je upravo krenuo na posao. Bio je ljut jer mu je bilo vruće, a i zagorio mu je ručak koji je kuhao pa je prije posla pojeo samo dva sendviča i tanjur griza na koji je naribao jedva pola reda čokolade za kuhanje jer više nije imao. Dotrčao je i odmaknuo gnjevnog Milivoja.

"Ovaj me s leđa napao iz čista mira", rekao je Zlatko i opet opsovao majku Milivoju.
"Je l' to istina?" pitao je policajac kao da su se đaci potukli u školi, a on im je razrednik.
"Mamlaze, nemoj mamu da mi psuješ! Bacio si mačke u kontejner, govno jedno! Kako te nije sramota?" viknuo je Milivoj i zamahnuo desnom rukom, ali je promašio Zlatkovu glavu jer se između njih ispriječio policajac.
"A šta tebe boli kurac šta ja bacam u kontejner?" odgovorio je Zlatko i krenuo prema Milivoju.
"Bacio si mačke u kontejner?" pitao je policajac zaprepašteno raširivši oči i namještajući kapu lijevim kažiprstom i lijevim palcem.
Zatim je izvukao pendrek i udario Zlatka po glavi, a kad se ovaj sagnuo pendrek mu se savio još tri puta po leđima. Tu se uključio i Milivoj zbog psovanja majke pa ga je udario odozdo šakom u lice dva puta.
"Nemoj ga udarati! Šta ti je?" viknuo je policajac Milivoju i još jednom odalamio pendrekom Zlatka. "Šta ga udaraš?" ponovo je viknuo i zviznuo Zlatka dok je ovaj već ležao.

Milivoj je uzeo mačkice iz vrećice, svratio u dućan da kupi mlijeko, a u apoteci je kupio dvije šprice i onda je pošao kući. Policajac je sjeo u auto, zatvorio vrata, onda ih opet otvorio, vratio se do Zlatka i udario ga još dva puta nogom u trbuh. Uputio se prema autu, sagnuo se da namjesti cipelu koja se izula od drugog udarca, salutirao Zlatku koji se sada već podizao, a onda otišao. Zlatko se izudaran i poderane košulje vraćao kući. Razmišljao je šta ga je to snašlo i kako to da u roku od deset minuta dobije batina, i to dva puta, od dva različita čovjeka. Neko drugi bi se čudio što je Zlatko u deset minuta uspio naići na dva dobra čovjeka. Slika se razlikuje zavisno iz kog kaznenog prostora se gleda. Ili s koje tribine. Ili s koje strane svijeta.

Dalibor je bio novi stanar u kvartu. Doselio je prije mjesec dana i radio je od 7 do 5. Vikendom je bio slobodan i tako je upoznao samo najbližeg susjeda i njegovu porodicu. Živio je sa curom i imao je mačku. Imao je i mačka do prije sedam dana, ali ga je netko otrovao.  Na stazi, ispod velikog oraha, slučajno su jedan na drugog naišli Dalibor i Zlatko. Nisu se poznavali.
"E, ovaj ti je šutnuo mačku", rekao je osmogodišnji dječak koji se tu zatekao, susjedov sin. Bila je to neka druga mačka iste boje i sličnih šara, ali Dalibor je tog dana bio neraspoložen, a dječak nije volio Zlatka. Bio je dovoljan razlog za Zlatkov het-trik. Dalibor je dohvatio Zlatka za ono što je ostalo od njegove kragne i počeo ga šamarati. Cijela ulica je čula kako zvone udarci po Zlatkovom licu. Dalibor je imao velik dlan, a Zlatko je imao veliko lice. Daliborov dlan i Zlatkovo lice bili su kompatibilni. Kao kad netko tko nosi broj patika broj 43 obuje upravo te patike. Osmogodišnjak je izvadio mobilni telefon i snimao šta se događa.

"I nad silom ima sila. Ti si tukao moju mačku, sad ja tučem tebe. Jedino tako ćeš shvatiti da je pogrešno to što si uradio. Imaš sreće što ja ne volim nasilje, inače bih te prebio."
 U jednom trenutku je Zlatko povukao Dalibora za rever odijela i otkinuo ga.
"Ajoj, sjebao si mi najbolje odijelo! Sad si gotov!"
Performans je trajao skoro dvije minute.  

* * * * *

Milivoj je uspio spasiti mačkice, othranio ih je i udomio. Dvije kod veselog čovjeka sa brkovima, a dvije kod susjede čiju je stolicu ponovo popravio i dodatno ojačao. Policajac je nastavio patrolirati tim krajem. Dalibor je odlučio da se oženi, dogovorio je svadbu. Osmogodišnjak je snimak stavio na You Tube. Zlatko se od tada boji mačaka i misli da su one pokvarene i zle životinje. I da, te večeri nije otišao na pivo s kumom.

Nedavno je završeno prvenstvo Evrope u nogometu. Prije svakog evropskog ili svjetskog prvenstva dolazi do prave euforije. Jedan od pokazatelja je skupljanje sličica i popunjavanje albuma. Kupiti album, a ne popuniti ga isto je što i otići na prvenstvo, a ne igrati ili biti isključen u prvoj utakmici. Ili biti u jednoj jedinoj prilici i promašiti je. Ili biti navijač, a ne kupiti kartu za utakmicu. Međutim, lako je popuniti album u kojem ima oko 550 sličica, a skuplja se samo dva mjeseca i vrlo je popularan. Te sličice skupljaju i djeca i odrasli, čak i oni koji ne znaju ni za Rumenigea. Lako ćete naći nekoga za mijenjanje i svaku sličicu koja vam nedostaje. A ne postoji mogućnost skupljanja drugog albuma kao što je slučaj kod Životinjskog carstva pa će vam onaj koji je album popunio uvijek dati duplikate, ako mu niste antipatični i ako mu se niste zamjerili od posljednjeg svjetskog prvenstva.
 
Dakle, dovoljno je kupiti 100-150 paketića i uz malo truda popuniti album. Nema tu više izazova. Kao ni u nogometu kad novac sve odlučuje. A nije tako bilo do Bosmanovog pravila. Zamislite da date novce za sličice, kad ono iz paketića izlazi pokvareni Van der Sar. Ili onaj odvratni Portugalac Ronaldo. Njihova sličica u albumu je prijatan prizor isto koliko i raspljeskana muha zunzara na  strani reprezentacije za koju navijate. Ako znamo cijenu sličica, a znamo, za pedesetak evra dijete će imati dovoljno i za duplikate koje će razmijeniti vrlo brzo i za čas popuniti album. I šta će se od njega kasnije stvoriti? Parazit koji je čekao da mu drugi daju sličice, ili da dobije zadovoljstvo punog albuma za samo pedesetak evra. Takvo dijete nikada neće prerasti u iskrenog kolekcionara i nikad neće znati prepoznati i cijeniti prave vrijednosti.

Zato sam se ja sjetio da bi bilo dobro objaviti album sa sličicama Olimpijskih igara u Pekingu. Sad je kasno, ali za naredne igre u Londonu nije. Tu učestvuje oko 11 000 sportaša kao i učesnici u streljaštvu. Ne znam zašto kad to nije sport. Ako tome dodamo slike sportskih objekata, slike grada domaćina i najznačajnijih olimpijaca u povijesti igara, lako se može dogurati i do čitavih 13 000. A ako dodamo i trenere, a i oni se broje, kao i grupne fotografije timova i reprezentacija, pa zastave i ambleme, onda će svaki kolekcionar biti obradovan jedinstvenim albumom u kome ima mjesta za 15 000 sličica. Takav bi album izvukao ljude iz stanova, naveo bi ih da se više druže, da se socijaliziraju u potrazi za sličicama koje im nedostaju, a djecu da razvijaju osjećaj odgovornosti jer imati album sa 15 000 sličica, a ostaviti ga polupraznog bio bi grijeh. Pa kad se krene na razmjenu sličica ne dolazi se sa sličicama u džepu nego se nosi aktovka. I album je debeo kao enciklopedija ili rječnik stranih riječi. Lako je znati brojeve sličica u Životinjskom cartsvu, ali 'ajde ti zapamti u tom albumu. Pa reklama: "Obradujte dijete, obradujte sebe, kupite album Olimpijske igre!. Više od 15 000 samoljepljivih sličica u boji. Peking 2008."

Ja sam stari kolekcionar. Popunio sam četiri albuma Životinjsko carstvo, a i Štrumpfove (niste ni znali kakvi sve štrumpfovi postoje, štrumpf alkoholičar, na primjer). Skupljao sam još albume nogometaša (i svjetska i evropska prvenstva), album Poznati odbojkaši (album u kome nije bilo sličica, prazan), Pisci (nedostajao mi je samo August Šenoa, ako netko ima neka se javi da se mijenjamo: te je godine rijetko tko propuštao čitanje lektire pa možete vidjeti koliko su albumi, u stvari, korisni). Imao sam i albume Pas moj prijatelj (u albumu nije bilo staforda i sličnih), Povrće sjeverne hemisfere (nećete vjerovati, najbolje su se kotirali mladi luk i tikvica), Hanna-Barbera, Najpoznatiji partizani, Zagor, Učesnici kviza Brojke i slova, Televizijski voditelji (na kraju mijenjao Miću Dušanovića za Blažička, a dečko s kojim sam mijenjao rekao je „govno za govno“, a Kopljara nije bilo, ipak su držali neki renome u tom albumu; da danas postoji taj album najvrednija bi bila sličica Tatjane Jurić), Vlasnici kafića, Dinastija (ima jedan što je Stivena zalijepio na pernicu), 'Allo 'Allo (isti taj što voli Stivena davao je deset sličica za Grubera, a za Ivet je tražio da mu dam poster Eltona Džona; sad taj dečko ima preko 30 godina i radi na televiziji B92 kao sportski komentator),Santa Barbara (za Kruza Kastilja su cure davale i po dvadeset duplih, ja sam ga mijenjao za Kristu iz albuma Klinika Švarcvald), Rosa Salvahe (zadnji su mi nedostajali mladi Rikardo i njegov brat Rohelio)... Bilo ih je još. Međutim ništa od toga nije tako izazovno kao album sa 15 000 sličica. U sljedećem postu još malo o albumima.