Kucamo na vrata zaboravljenih asova
|
Prelazim preko televizijskih programa sinoć. I jutros. Nema Gilmoreica, ali nema ni reprize Klinike Schwarzwald. Gdje su i šta rade Klaus i Udo, kako je Krista? Ugasio bih ja sve te bezvezne televizije i uveo samo dva programa. Jedan bi se zvao Prvi program, a onaj drugi bi bio Drugi program. Drugi bi počinjao u 16:30, a završavao oko 23 sata. Između toga bi televizor sniježio i tiho šuštao. Pa da vidiš kako bi svijet bio bolji. Danas svatko može voditi vijesti. Dovoljno je da odeš na internet i pokupiš neke neprovjerene informacije. To Vladimir Fučijaš nije radio, a ni Silvije Hum. Bio je to jak tandem, zvučna imena, debele frizure na stranu. Ne treba zaboraviti ni Gradimira Agbabu, imao je nešto slabiju frizuru, ali je to nadoknadio bradom. Fučijaš - Hum imidž pokušavao je pratiti Branimir Dopuđa, ali mu nije išlo, previše je ličio na one obične ljude koji biciklom svrate ispred najpopularnije seoske trgovine na pivo kad završe sve poslove. Mlade snage predstavljali su Miljenko Kokot i Mario Sedmak. Ovog prvog i vidim ponekad na televiziji, a Sedmaka ne. Možda je karijeru nastavio u inozemstvu. Njih dvojica su ipak jaka imena. Mislim da će ih djeca pamtiti kao što i mi stariji pamtimo Vladimira Levaka (odličan sivi sako, zimski, bilo mu je toplo u njemu i kad u studiju nije radilo grijanje) i Danu Roška (politički komentator, kako je taj samo analizirao, to mi je bio omiljeni dio dnevnika o moje pete do devete godine; isto tako odlične sive boje sakoa, a komentari su najčešće bili vezani za tadašnji duel Irak - Iran). Ne znam kako, ali sad sam se sjetio da je bio i Kamenko Žekić (vodio je neku emisiju poslije podne, znam da su on i gosti pili žuti sok i ja sam po pola te emisije znao provoditi gledajući u žutu tekućinu i razmišljajući kako to da je čaša uvijek puna, valjda su je dopunjavali u pauzama; da je mene Kamenko pozvao, ja bih iskapio taj sok čim bih sjeo), kao i voditelj emisije Srdačno vaši, Ivan Hetrich kojeg je u Brojkama i slovima zamijenila Vedrana Međimorec. I Miroslav Lilić koji je zbog slova L viška u prezimenu napravio televizijsku karijeru umjesto karijeru narodnog pjevača. Eto vidite kako jedno slovo može promijeniti život... Bilo je i žena voditelja (tzv. voditeljice), a tu su najzapaženije bile Ankica Barbir Mladinović (visoka žena, bila je u mom susjedstvu jedna takva što je u robnoj kući prodavala vunu i konce), Ana Brbora Hum (slična Ankici, ali drugačija, izgledala je kao učiteljica iz škole, ali ona koja ne predaje mom nego nekom drugom razredu; jedna takva je u istoj robnoj kući prodavala usisavače i televizore), Mirjana Rakić (e, ta je počela nositi naočale da bi izgledala pametnije, a to ne volim, počela je odstupati od izgleda klasičnog novinara). A onda u vrijeme rata, na scenu se probila i Elizabeta Gojan. Imala je tužan izraz lica, i zabrinut, valjda u skladu sa situacijom. Međutim, suprotnost njoj bila je Ivana Prohić, najljepša voditeljka nekoliko godina za redom (ne računam Doris Vrandečić iz zabavnog programa) koja je sivilo tih mjeseci razbijala svojom žutom kosom i plavim očima pa su i vijesti bile zanimljive, a dani vedriji. Tada se pojavio i Igor Mirković, ratni reporter. Sjećam se samo da je usta koristio 150%, otvarao ih je i više nego što je bilo potrebno dok je pričao. Ako se vratimo damama, ne treba zaboraviti Heni Erceg i njenog kolegu-potrčka Antu Ivankovića koji je izgledao kao da su ga pokupili s ulice jer reporter nije došao, a na ulici nije bilo nikog drugog osim Ante. Vratio bih se opet damama i naveo Ljlljanu Kamenski koja je, kako vidim, sad ista kao i 1987. ali je u međuvremenu kupila naočale. E, ja sam bio njen fan od desete godine i redovno sam gledao sve emisije u kojima se pojavljivala, a ne sjećam se da me u tom periodu zanimalo nešto osim nogometa i političkih komentara u Dnevniku. A ko bi zaboravio Gordanu Šipek. Prije dvije godine sam je sreo u Zagrebu, iako sam znao gdje je željeznički kolodvor, pitao sam je da mi kaže. Njoj se može vjerovati, bila je kratka, jasna i ljubazna. Jedna od mojih omiljenih voditeljica. A jednu smo djevojčicu u razredu zvali Fatorini (sad tu negdje ide neko duplo slovo, mislim da t, izvinjavam se što ne znam čitaocima i fanovima ove voditeljke) samo zato što se Željka. Onda je jedan Željko, inače mi je išao na živce, tražio da i njega zovemo Fatorini jer je to slično. O, kakva budala... I jedan dan je taj Željko došao u majici na kojoj je bila slika te voditeljice, a iznad je pisalo "Željko", a na leđima "I ja sam Fatorini". Stvarno budala, više je ličio na nekog Dopuđu. Međutim, divio sam se ljudima koji su izgradili vlastiti stil i koji su vodili manje popularne emisije u ranim nedjeljnim satima. Da, da, pretpostavljate da je junak takvih emisija bio Slavonac iz osječkog studija - Darko Uranjek. Taj je djelovao tako ozbiljno da si slušajući njega mogao slobodno računati da ćeš se obogatiti žitaricama ili voćem. Ovaj je nosio smeđa odijela. Normalno, za uspjeh poljoprivrede je potrebno i dobro vrijeme. Mogu reći da je televizija Zagreb imala najjaču postavu u svijetu, a predvodio ju je kapiten Milan Sijerković. Ha, sad prognozu najavljuju neke manekenke i razni sumnjivi ljudi kojima ne bih povjerovao ni da mi kažu da je danas četvrtak. A onda... Ako Milan kaže da će biti snijega, ti spremaj čizme jer će snijg stvarno pasti.Ako kaže da će puhati jak vjetar, nađi kapu gagarinku u ormaru. Ako kaže da su mogući pjuskovi, idi kod susjeda da ti vrati kišobran. Ako veli da će grmjeti, isključuj televizor i radio, a i zaključaj vrata, za svaki slučaj A kakvi su ovi danas, ni snijega više nema. A kakav je to Božić bez snijega? Uz njega je bio jak i Zoran Rebac, kao i Ivan Čačić. I normalno, dvije dame - Blanka Ivančan Picek i Vlasta Tutiš. Mogu samo zamisliti kad oni dođu na nekakvu proslavu pa kad međusobno pričaju o cikoni i anticikloni, i o količini padalina po metru kvadratnom, o buri i jugu. A najbolje je bilo biti njihov susjed. Pogledaš kad oni izlaze da li nose kišobran, pa ga i ti uzmeš. Ako nisi siguran da li je za kratke ili duge rukave pogledaj kako su se Milan ili Vlasta obukli. A sad se smrzavaj kad je hladno i znoji se kad je vruće... Još jači od meteorologa, bili su sportski komentatori. Dovoljna su bila dva asa - Boris Mutić i Božo Sušec. Ionako blijede kolege sad su postali još bljeđi - Slavko Cvitković, Mićo Dušanović, Vladimir Anzulović i Drago Ćosić. A kad sam pomislio da nema goreg od Drage, pojavi se neki Blažičko. E, to mi stvarno neće nikad biti jasno kako je taj uspio toliko dugo ostati na televiziji. Od njega je gori samo onaj špičasti Saša Kopljar koji se sportom bavi samo klečeći u sauni, sa svojim saunašima. Kad izađe album sa sličicama televizijskih voditelja, dajem oba dvojicu za Silviju Radun Špehar, uz finansijsku nadoknadu. Ta je dama nepravedno zapostavljena. A zbog nje sam nekad volio gledati i vijesti iz sportova koji nisu nogomet ili skijaški skokovi. Od svih nabrojenih, samo na Božu nekad naletim pa da se zadržim uztaj program. Volio bih jednom s njim popiti gemišt, čini mi se da ga sport zanima i da ga pomalo i pozna, pa bih ga pitao nešto o nogometu... Čini mi se kao da sam nekoga zaboravio. Koga? |