Mladi luk

Na jednom portalu koji vrvi od spektakularnih vijesti, tračeva, psovki i pravopisnih grešaka, objavljena je anketa povodom četrdesetogodišnjice od spuštanja prvog, a odmah za njim i drugog, čovjeka na Mjesec. Stručnjaci za astronomiju i Mjesec, kao i za sva ostala pitanja i sve druge nauke, učestvovali su u ponuđenoj anketi čije pitanje glasi - "Je li čovjek zaista koračao Mjesecom". Postoji skoro 6 000 ispitanika, a zanimljiviji od pitanja su upravo odgovori. Čak 37% njih tvrdi da je to velika laž i da oni znaju da nitko, a posebno ne Armstrong i Aldrin, nije koračao po Mjesecu. Dakako, kao glavni argument se spominje zastava koja vijori na Mjesecu - ona vijori u holivudskom studiju. Vrlo originalno, u studiju bi baš takvu grešku napravili, jer oni koji su sve išli lažirati nisu se sjetili da bi to netko mogao zapaziti.

Dakle, ljudi nisu bili na Mjesecu. Istovremeno tih 37% vjerovatno smatra kako se Kineski zid vidi s Mjeseca, pa čak i Kinezi na njemu, posebno oni krupniji, ako je lijepo vrijeme i subota pa je na zidu gužva, i ako onaj na Mjesecu ima dosta dobar vid.

Izgleda da Amerikancima nije bilo dovoljno što su jednom lažirali odlazak ljudske posade na našeg pratioca nego su to ponovili u narednim godinama još pet puta. A 37% nije malo, posebno kad tome dodamo još 31% među kojima su oni koji nisu sigurni. Ukupno 68% skeptika. Pa sad i ja sumnjam u spuštanje ljudi na Mjesec,. Kad dvije trećine ljudi ima o nečemu isti ili sličan stav onda je to sigurno točno. Posebno kad svi ti poznavaoci fizike i srodnih nauka kažu da zastava vijori, baš se razvijorila gore. To je siguran dokaz, kao i flaša coca-cole koja se vidi u pozadini. I ne samo to; pitao sam neke kako to da vjeruju u to da Amerikanci nisu bili na Mjesecu, a oni kažu da su gledali emisiju na televiziji Fox u kojoj autor emisije tvrdi da nisu bili. I kako to da ljudi više ne idu na Mjesec, pitaju se oni. Umjesto da uvedu redovnu liniju jednom tjedno, oni ne idu. Nisu ni Rusi pošteni, ako ste pomislili. Oni su još 1966. lažirali kako je njihova letjelica sletjela na Mjesec. Ma da, sama je sletjela. Baš ona zna doći do Mjeseca i spustiti se, a onda se i nekako javiti onima na Kineskom zidu da je stigla. O, svašta...

* * * * *

Jučer sam čuo još veću budalaštinu od laži o spuštanju čovjeka na Mjesec. Jedan moj prijatelj kaže da postoji nekakav aparat pomoću kojega ljudi mogu razgovarati iz svoje kuće ne samo sa svojim prijateljem na drugom kraju grada već i sa svojim rođacima na drugom kontinentu. Ta se nepostojeća sprava zove telefon, ako sam dobro zapamtio. Da, još će ispasti i da ljudi imaju nekakve letjelice s krilima pomoću kojih lete iz grada u grad, ili s kontinenta na kontinent, kao ptice. Iiideeeeš! O, kakvih sve budalastih ljudi ima, spremni su povjerovati u sve što im se servira.

Kasno je. Vrijeme je da odložim ovo pero kojim pišem i da zagrijem malo vode na peći ako vatra još gori, pa da operem noge. A onda slijedi gašenje petrolejske lampe uz koju sam ovo napisao, pa na spavanje. Sutra moram kod jednog prijatelja da mu odnesem pijavice jer je malo bolestan, a on je meni pomogao kad sam imao problema sa zubom jer pozna jednog bricu koji odlično barata ne samo škarama nego i kliještima. Bit će sve lakše kad izmisle bicikl, ili bar točak.

Na ulaznim vratima zgrade postavljen je interfon, a vrata se automatski zaključavaju kad se zatvore. I to nije ništa neobično, rijetke su zgrade u gradu čiji ulazi nisu baš ovako opremljeni. Ali, ima zgrada u kojima je to tek odnedavno uvedeno jer je dovoljno da u zgradi postoji jedan pećinski čovjek koji se s tim ne snalazi najbolje i koji misli da je zgrada pećina, a da je on šef pećine jer ima najdlakavija leđa i glavu, i jer je najjači što je u praistorijsko doba bilo važnije od pameti. Uostalom, kako da se sjeti ponijeti ključ kad izlazi?

Međutim, majstori su odradili svoj posao kao da su u srednjoj školi na praksi i kao da su im ovo prva vrata koja namještaju. Naime, mehanizam koji služi da se otvorena vrata usporavaju pri zatvaranju i da se sporo i nečujno zatvore ne radi najbolje. Tako vrata dobijaju ubrzanje i svom silom i težinom udaraju u već zatvoreno krilo vrata pri čemu stanari sa četvrtog kata čuju da je neko otvorio vrata, a oni iz prizemlja imaju cjelodnevnu bučnu zabavu, kako god neko ulazi u zgradu ili izlazi iz nje. Pametni ljudi bi odavno shvatili da vrata treba pridržati i zatvoriti ih pažljivo da ne lupaju. Pristojni ljudi bi to i radili. Ali u zgradi su naseljeni i divljaci, kojima ne pripada stanar u prizemlju. On nije isti kao neotesani ljudi koji sebe postavljaju u centar svijeta.

I tako vrata lupaju iz dana u dan, zatvaranja odjekuju kao detonacije. Komšija sa trećeg se stepenicama već popne do svog stana kad se ulazna vrata zatvore i tako vibracije od udara pomjeraju posuđe u stanu u prizemlju. A jedna cura s vrha zgrade tri puta dnevno vodi psa da vrši nuždu u travi u kojoj se djeca igraju. Tko tu koga vodi, on nju ili ona njega, nije jasno jer priglupi pas izgleda inteligentnije od nje, a i vuče je kao gliser skijaša. Stanar u prizemlju svaki put čuje kad ona siđe jer pas „ima silu“.  Ona baš jako lupa. Bio je primoran da zalijepi trakom prozore na kuhinji kako se od udara staklo ne bi sasulo. Neki stanari se ponašaju kao Bart Simpson kad pokušava dohvatiti kolač priključen na struju pa ga struja strese, a on neprekidno pokušava ponovo i ne zna u čemu je problem. Tako se ponašaju stanari, osim onoga u prizemlju, kao što sam rekao. On uvijek pazi kad zatvara vrata. Neki lupaju nenamjerno, a neki s izrazitom namjerom jer ima ljudi kojima je hobi gaziti po tuđim živcima i skrenuti pažnju na sebe makar i na tako bizaran način. Prvaci svijeta u lupanju vratima.

Shvativši s kakvim komšijama ima posla, stanar se sjetio kako je kao devetogodišnji dječak imao u lunaparku na rubu grada susret s mašinom koja govori. Bila je to tzv. kruška ili vreća u koju se udaralo šakom. Đilkoši iz obližnjih sela i njihovi pajtaši iz grada (to se danas među mlađim televizijskim voditeljima niske inteligencije i modernim novinarima naziva ruralno i urbano, kao da postoji neka razlika i kao da je to osnovno po čemu se ljudi razlikuju; primjer – udaranje u vreću u lunaparku je ruralna zabava, slušanje Skaja Viklera i Marčela je urbana zabava) lupali su šakama u vreću, a snagu udarca registrirala je nekakva kazaljka, dok su u pozadini svirali disko hitovi, a čovjek-vepar gutao vatru. Ona je,  u stvari, pokazivala kojom je silom neki snagator udario vreću, svejedno da li je to učinio šakom, glavom, ili nekakvim kombiniranim karate potezom. A poslije udarca i kruženja kazaljke mašina bi se dubokim muškim glasom javila da prokomentira udarac.
"Još si u pelenama, mali", bilo je snimljeno za one najslabije.
"Eeeej, udri jače", govorio je podrugljivo glas iz kutije za one osrednje koji bi nakon tog komentara požurili po novi žeton i vratili se da probaju opet nokautirati „krušku“.
"Ovaj momak dobro udara", čulo bi se za one razvijene koji su se i s ocem znali obračunati, a danas to rade s psima u svom stanu, dok bi u pozadini majstor nabacio kolut na flašu vinjaka i tako osvojio i tu flašu i sto miliona dinara gumicom pričvršćenih na nju.

A najjači bi dobio aplauz prisutnih i komentar: "Ovo je super momak!" I tada je najjači odvodio najnašminkaniju curu (danas bi to bile one najnakvarcanije i s probušenim pupkom) na besplatan krug na ringišpilu, kao i na licitarsko srce i možda kilogram janjetine ako negdje ima. Usput bi zastali pored modela napravljenog od šperploče. Ona bi gurnula glavu u otvor ispod kojeg je bilo nacrtano tijelo djevojke, on u otvor ispod kojeg je bilo tijelo majmuna, a iznad je pisalo "Lepotica i zver".

Jedan je, sjećam se, obučen u kožnu jaknu i s ožiljcima po licu, stao pred mašinu, povukao oba rukava malo prema laktovima, ispružio malo lijevu nogu unaprijed, odmjerio krušku kao da mu je ona upravo nešto opsovala, a onda zamahnuo desnom rukom i tako zakucao krušku da se ona zaglavila zaletjevši u svoje ležište, a mašina je ostala bez riječi jer se cijela ogromna kutija zanjihala od udarca.  Oni su se autići zaustavili pored jer je na tren došlo do nekih problema sa strujom, ringišpil je usporio, pjesma Madonne iz zvučnika je usporila i utihnula, a čak je i jedan dio grada nakratko ostao bez električne energije.

Tako je stanar iz prizemlja jedne noći gazeći preko opušaka što mu je pušač s drugog kata ostavio na stepenicama, spojio kablovima vrata, zvučnik i svoj kompjuter. A ispod ormarića od struje stavio je flašu najjeftinijeg vinjaka i na njega zakačio dvesto dinara i postavio pored dva kruga što ih je skinuo sa stare karniše.

Drugo jutro flaša je bila prazna i bez novčanice dok je mamlaz sa drugog sprata lupao vratima sve jače i jače dok se iz mašine čulo ponavljanje: "Eeeej, udri jače!"
On je nakon udarca gledao u vrata očekujući šta će čuti iz zvučnika i to pogledom kao da ispred njega stoji najsloženija trigonometrijska funkcija, iako bi njemu i površinu romba, pa čak i kvadrata, bilo teško izračunati. I onda je ponavljao udarac, a pozvao je i komšije navijače da mu se pridruže da se vidi ko je najjači. Udarali su i zaletali se u vrata tijelom i čekali odgovor iz zvučnika. Neki su lupali i glavom, trebalo je i taj dio tijela nekako u životu iskoristiti.

Budale je lako zabaviti.