Mladi luk: 6.2007.

Odlomak iz knjige

Kupite u knjižari ili naručite pa da vam poštar donese
ramone76@gmail.com

Crvena, bijela i zelena

NAPUTAK: OVO JE PRIČA POSVEĆENA MOM CRVENO-BIJELO-ZELENOM BLOGU.

Zatrpan sam porukama i mailovima u kojima mi hiljade mojih čitalaca postavlja isto pitanje još otkako sam u saradnji sa malom Marinom (naizgled slično) promijenio izgled bloga. Dobijam čak i pisma napisana rukom i poslana poštom, a nisu rijetke ni dopisnice, pa čak i razglednice ispisane lijepim ženskim rukopisom. Neki pitaju zašto pišem latinicom. Njima ću odmah odgovoriti: pišem latinicom jer sam i do sad pisao latinicom. Možda ubuduće počnem pisati i ćirilicom jer sam juče provjerio svoje poznavanje tog egzotičnog pisma i shvatio da, bez većih problema, znam napisati dvadeset ćirilićnih slova uključujući i sva ona važnija. Slovo F nikad nisam znao napisati na ćirilici. Teško mi ide i Ž. Nisam talentovan za ta slova. Ali pokušavam.

Mnogo češće pitanje glasi: Šta znače boje na tvom blogu i da li one imaju veze sa zastavom neke države koja nije Srbija, jer ako imaju...
Budući da na mom blogu dominiraju crvena, bijela i zelena boja (ne zaboravljam ni one koji uočavaju i crne detalje na mome (nagradno pitanje: zašto sam stavio e ovdje?) blogu), evo objašnjenja:

Uzeo sam atlas koji je objavila "Mladinska knjiga" 1990. godine. Pronašao sam da su ove tri boje zastupljene na zastavama omalenog Alžira, Bugarske (Trifone Ivanove, otvori blog), Burundija (nadam se da ova država još postoji), Italije (Filippo, tako me otubala frizerka da sad sklanjam kosu iza uha kao ti kad me sruše u 16, a sudija ne pokaže na penaltik), Iraka (ako je u međuvremenu nisu promijenili), Irana (u jednom dijelu Irana sam zabranjen zbog psovki koje sam koristio u jednoj priči; evo vidiš šta si napravila insistirajući na tome, S; a postoji i onaj drugidio Irana koji me zabranio i zbog kose, a i zbog toga što sam obrijao brkove), Jemena (njihov je ministar kulture moj veliki fan, inače bivši zagrebački student čija je žena Čehinja iz okoline Daruvara, Zdenka se zove), Jordana (pogriješio sam, ovo što piše za Jemen treba pisati za ovu državu, Jordan; kome je palo na pamet uopšte da da ime državi na J kad već jedna takva postoji), Haitija (ne znam da li je ovo još uvijek nezavisna i suverena država), Kenije (Elektrobloge, jer onaj Haile što trči iz ove države ili iz susjedne i prohladne Etiopije?), Kuvajta (izuzetno sam popularan kod tamošnjih naftaša, prepričavaju moje postove dok vade naftu), Libanona (ako zanemarimo stablo koje je smeđe boje, ali se i ne vidi od velike krošnje, a i zelena mahovina će se uhvatiti uskoro), Madagaskara (ništa ja o ovoj zemlji ne znam osim da imam tamo jednog čitaoca za kojeg mislim da je čitateljka, u pitanju je jedna mlada žena, rekao bih), Malavija (post dana objavio je bloger čija je baka po majci porijeklom iz ove demokratske i vesele države; 28.06. u 00:16; isto tako je post dana objavila i blogerka za čiju baku ne vjerujem da je iz iste te države, 27.06. u 15:58, vrijeme nije slučajno), Maldiva (ne znam ni za ove, ali su sljedeće godine olimpijske igre pa ćemo vidjeti da li će se pojaviti na atletskoj stazi kad budu defilirali), Maroka (from San Antone to Marrakesh), Meksika (nećete vjerovati, ali Hugo Sanchez dolazi povremeno ovamo otkako je vidio da sam jednom pisao o njemu, hvala googleu; Hugo, jedva čekam neki karijes u usnoj duplji pa da dođem da to sredi i da pričamo o onom penalu u 8. minuti 4. marta 1987. kad mu je Stojanović dohakao), Omana (extra država, tj. extra sultanat), San Tome i Prinsipe (moguće je da se ova zajednica u međuvremenu razdvojila na dvije države i da sad svoju državu i svoju zastavu imaju i San Toma, a i Prinsipe, svaki svoju), Sejšela, Sirije (isto extra država), Sudana (e, u ovoj državi ja do sada nikada nisam bio, ali baš nikada, nijednom; eto vidite, dragi čitaoci), na zastavi UAE (Sjedinjeni arapski emirati, SAE), Velsa (svi znaju englesku zastavu, a velšku ne baš, zato se Vels treba otcijepiti i izaći iz ove neravnopravne zajednice) i Zapadne Sahare (u Istočnoj Sahari me, po dosadašnjim statistikama, nikad nisu čitali). Da, i na mađarskoj zastavi su iste ove boje. Horizontalni poredak.

NAPOMENA: ČITAOCI KOJI NISU NAVIKLI NA DUŽE TEKSTOVE OD OVOGA NEKA SADA NAPRAVE PAUZU, POJEDU VOĆE, PROŠETAJU I POPIJU SOK OD BRUSNICE. A ONDA NEKA NASTAVE ČITATI OSTATAK.

Po dvije boje kombinovane su na zastavama koje imaju Albanija (jaka crvena, jaka, ali i prevelik orao), Austrija (jedna od vodećih zastava svijeta), Bahrein (ovom prilikom pozdravljam sve svoje čitaoce u Bahreinu, posebno u istočnom dijelu zemlje; njima je sad najteže), Bangladeš (ako planirate da idete uskoro u Bangladeš autom, krenite preko Bugarske i brže ćete stići nego ako krenete preko Mađarske; možda ćete imati malih problema oko Teherana jer je put lošiji, a vidljivost smanjena), Danska (dobre boje, dobre boje; fakat dobre boje), Gornja Volta (tačnije, Republika Gornja Vola), Engleska (ne bi bilo loše da naprave neki dobar bend tamo, manje bi čitali blogove), Hong Kong (naziv države sličan nazivu onog sporta sa treće godine DIF-a, ping-pong; Hong Kong, trenutno bivši, ali doći će i naših 99 godina), Indonezija (vjerovatno je moja popularnost tamo ogromna zato što sam svaki put u Riziku držao po 40 tenkova u Indoneziji ne dajući je), Japan (jasno je, svi Japanci pamte 8. decembar 1991. pa zato i mene vole; kažu da imam jednu ulicu u Nagoji, jednosmjernu, za sad), Kanada (možda se sad odgonetne da li je gospodin Jacquot iz ove male državice ili iz SAD), Komori (postoji i lijevi i desni Komori, a u sastavu svakoga su i po dva Pretkomorija), Libija (zelenaši), Makao (e, za ovu državu nisam nikad čuo, iako kažu da imaju jednog izvrsnog dugoprugaša), Monako (tako malena državica, a dala je nekoliko vjernih posjetilaca od kojih samo jedan zna jezik na kome pišem pa prevodi drugima koji se svi u isti glas smiju ili plaču, zavisno od toga da li je priča vesela ili tužna), Niger, Nigerija, buduća Republika Nigerska, Pakistan (oni nemaju vremena ni za čitanje boljih blogove od ovoga, sad imaju važnijih poslova ovih dana, a bogami i ovih godina), Poljska (uskoro će na ovom blog postojati i verzija na poljskom jeziku), Saudijska Arabija (oba saudijska Arabijca koji dolaze na ovu stranu daju i po nekoliko stotina saudijskih rijala mjesečno za internet samo da bi dolazili na moj blog i na blog mog kragujevačkog prijatelja jer i oni vole Evanescence), Singapur (sad mi nije žao što sam u petom osnovne imao sat iz Singapura koji se brzo pokvario), Sjeverna Irska (slijedite Republiku Irsku, ne dajte da Englezi sisaju vašu sisu), Švajcarska (čitava hokejaška ekipa Cuga se kladi na iste mečeve kao i ja, ne zaobilaze moj blog u tom donekle razvijenom i brežuljkastom dijelu Švajcarske), Kraljevina Tonga (kralj i njegova četiri sina me baš vole, a ako ih ikad skinu, oni novi će me mrziti, tako to ide sa kraljevima), Trinidad i Tobago (podjednako sam značajan u oba dijela, imam po jednog čitaoca u svakom; ja ih u šali zovem Trinidad (onoga iz Trinidada) i Tobago (onoga iz Tobaga, ili Tobagoa, moraću zvati B92 sportske novinare u elegantnim košuljama da mi odgonetnu ovu misteriju genitiva) ), Tunis, Turska (u nekim dijelovima sam popularniji od Kežmana, iako nemam nijednu tetovažu pa me to navelo da razmislim o zvijezdi i polumjesecu na mom tijelu (zvijezdi i poluMjesecu, Polumjesecu, polu Mjesecu, polu mjesecu, izaberite sami)).

Međutim, vidim da su od devedesete godine slične zastave sašili i Bjelorusija (Lukašenkov pašenog drži tekstilnu industriju), ponovo slobodna Burkina Faso (ovaj put zauvijek), Gruzija, nezavisni Grenland (tu imigranti baš vole moje priče), a i Letonija (Riga, Riga, vidimo se 5. jula, moji letonski prijatelji; možda). U jednom sam pismu dobio molbu iz Vatikana da ubacim i žutu boju, kažu da papa luta internetom kad mu je dosadno; za dalaj-lamu to znam odavno, on je čak i jedan vegetarijanski recept skinuo sa mog bloga. A kad se Kina oslobodi žute zvijezde, evo me i tamo.

Zanimljivo je da su čak i neke navijačke grupe nazvane po mom blogu, baš zbog boja. Neki su Feferoni, neki Praščići, a u turskoj postoji i jedna grupa ultra kalifa. Posjetite sajtove navijača Svindona, Kork Sitija, Livorna, Avelina, NEC Nimegena, a i nejakog Liverpula čije su boje, za one koji misle da je samo crvena, još i zelena i bijela i uvjerite se da je tako.

Ne treba zaboraviti da zelena sadrži i plavu i žutu pa se spisak država širi, kao i to da ko je propustio Green Day u junu u Mađarskoj, taj ne zna kako zvuči pravi bend za koji nije smiješno reći da je trenutno najbolji na svijetu, iako nije. Budimpešta, 7. i 8. jun 2005. dok je Laslo Pap arena još mirisala na Avril Lavigne...

Kao što vidite, poštovani čitaoci, crvena, bijela i zelena boja nemaju veze sa nikakvom zastavom. Da, nemaju... Hm? Ne, nemaju... Kako se, ustvari, kaže?

hahaahhahahahahha sigurna sam da si dok si pisao ovaj post ispred sebe imao "SVIJET OKO NAS 2" u kojem je pod slovom Z poglavlje o zastavama:)))

Objavio/la janna (28. lipanj 2007 8:13:00)

#Janno, nevjerovatna asocijacija! :)) Kad sam uzeo taj navedeni Atlas svijeta, sjetio sam se i Svijeta oko nas i poglavlja o zastavama. Međutim, nije mi se dalo ići do dnevnog boravka po tu knjigu. Asocijacija ti je odlična i evo ti sad jedan plus, Janno :)).

Objavio/la mladi luk (28. lipanj 2007 10:18:00)

nije to jedan plus,to je još jedan plus:))) pozdrav ostavljam:)

Objavio/la janna (28. lipanj 2007 10:27:00)

#Janno (moram naglasiti kome se obraćam u ovoj gužvi komentara različitih ljudi), da, to je još jedan u nizu pluseva. Jedan u zbirci pluseva. Evo ti još jedan. Pozdrav uzimam i još jedan svježiji šaljem te ugodan kraj lipnja želim.

Objavio/la mladi luk (28. lipanj 2007 10:48:00)

uzimam ovaj plus i pozdrav i popapam ga zajedno s lisnatim tijestom punjenim višnjama:))

Objavio/la janna (28. lipanj 2007 10:58:00)

Kako crveno, bijelo i zeleno nema veze sa zastavom, pa Italija, ne? Tebi samo Mađarice na pameti ;-))

Objavio/la Bodulka (2. srpanj 2007 20:48:00)

I ne, nisam mislila na kolače!

Objavio/la Bodulka (2. srpanj 2007 20:48:00)

#Janno, uzimam samo višnje, tebi ostavljam tijesto :)). #Boodulka, ima veze sa još bar 40 zastava :)). Ova druga rečenica ti je isto dobra :))). Mislim i na kolače, dobro si se sjetila, to su najbolji kolači na svijetu :)).

Objavio/la mladi luk (2. srpanj 2007 23:06:00)

Pitaš kako se kaže? Kaže se "ni sa kakvom" ;))) Ili si, možda, u glavi već imao neku zastavu koja je "nikakva" ;)))))

Objavio/la woodland (3. srpanj 2007 0:09:00)

#Woodland, tako se kaže kad je čovjek trezan i kad nije pospan, u pravu si :)).

Objavio/la mladi luk (3. srpanj 2007 0:39:00)

Hihihihihi... Znam da znaš, samo mi nije bio jasan razlog :)))

Objavio/la woodland (3. srpanj 2007 0:48:00)

E a di ti vidiš na svom blogu crveno?? Ili to samo ja nevidim?

Objavio/la emma_115 (3. srpanj 2007 19:33:00)

Miš u stanu - II dio

Na prvom spratu je raspored u kuhinji bio isti kao u prizemlju. Međutim, na ulazu u plakar pisalo je "ZAUZETO" i ja sam kroz otvor vidio već jednog debelog miša kako gricka rižu i bez riječi mi prstom pokazuje da produžim prema drugom katu. Na drugom sam se brzo odomaćio. Samo mi je onaj miš odozdo, komšija, došao kad sam se smjestio i rekao:
"Komšija, budi tih. Ja sam ovdje već stanovao. Istjerali su me tako što su očistili plakar i ja sam im ispred nosa pobjegao. Nemoj stvarati buku po noći i ne šetaj previše jer ćeš sjebati i sebe, i mene, a i onoga sa trećeg ako pozovu deratizaciju."

Mahnuo sam mu što je značilo da sve razumijem i da ću ga poslušati. Otišao sam pogledati šta se događa u stanu. Tu je u to vrijeme bio samo neki dječak koji je sjedio za kompjuterom i igrao igrice. Zanesen, nije me ni vidio kad sam mu prošao pored nogu namirisavši smoki na krevetu.

Nakon desetak dana, baš sam se odomaćio. Svaki dan sam mijenjao stan, da mi ljudi ne dohakaju. Isto tako, svake sam večeri rodbini u podrumu odnosio neke poklone. Nekad sam išao i po više puta tokom noći. Kako su mi se samo obradovali, posebno oni najmlađi miševi! Kao kad je onom malom sa drugom sprata došao ujak iz Njemačke, baš tako. Međutim, dolazili su i štakori i uzimali reket. Tu nisam mogao puno pomoći, osim što sam savjetovao sklanjanje u manje rupe.

Jednog sam jutra imao otvoren pristup prvom katu jer sam vidio kako mi moj komšija maše iz mišolovke.
"Vidiš kako sam se zaletio. Nisam pazio kuda idem tokom noći i uhvatili su me. Sad čekam da vidim šta će sa mnom. Možda se više nećemo vidjeti", rekao je i teško uzdahnu. "Čuvajte mi prvi kat", rekao je, a onda spustio glavu. Otišao sam i više nikad nisam pogledao kroz ventilacioni otvor. Sve dok devetog dana nisam začuo zvižduk iznutra.
"Hej, prijatelju, evo me opet! Pustili su me ispred zgrade pa sam se vratio! Čuvaj se ljepila!"

A ja sam se zabavljao posmatrajući ljude u tim stanovima. Za razliku od nas miševa, ljudi su često bili sami. I većina njih je sjedila ispred kompjutera, tako su se zabavljali. Vidio sam tridesettrogodišnjeg dečka koji se nije odvajao od kompjutera kad bi došao s posla. Stalno se dopisivao s nekim curama, slao im je svoje slike, dane i noći je provodio tu čekajući da se tako oženi.
Iznad njega je živjela djevojka i njena ptica koja nikad nije letjela jer je bila u kavezu. Bila je tu i mačka koja se nikad nije popela na drvo, pa čak ni na neki veliki cvijet koji je rastao usamljen u uglu čekajući da jednog dana konačno uvene. Jednom me je ta mačka vidjela. Ne zna se da li sam se ja više uplašio nje ili ona mene, ali ja sam pobjegao iza ormara. A ta djevojka se dopisivala sa komšijom ispod, sa komšijom iznad, sa komšijom iz suprotne vertikale, a i sa još nekima koji joj nisu bili komšije. Svaki dan.
U najboljim odnosima bila je ipak s jednim dvadesetsedmogodišnjakom. Taj je živio mnogo bliže nego što joj je napisao. Ali ona to nije znala, baš kao što ni on nije znao da je tako blizu. Imao je punu pepeljaru opušaka, prazan trosoban stan i dvadeset godina više nego što je rekao. Da, imao je i majicu sa znakom Supermena koju je nosio pet dana, a onda je zamijenio majicom na kojoj je bila stisnuta šaka i ispružen srednji prst, a ispod je pisalo motherfucker. Imao je i telefon. Otkako sam uselio u zgradu, zazvonio mu je samo jednom. Neko je pogriješio. Imao je i zvono na vratima. Jednom je pozvonila žena koja je čistila stepenište, ali motherfucker nije otvorio.

U potkrovlju je živjela jedna baka koja je vrlo rijetko silazila dolje. Imala je slabe noge. Pored tog hendikepa, imala je još jedan - nije imala ni kompjuter. I sa hranom je slabo stajala i ja osim lijekova kod nje nisam imao bog zna šta za pojesti. To me podsjetilo na moju jednodnevnu avanturu u staračkom domu. Kod te bake sam dolazio samo da se odmorim, tu nije bilo nikakve opasnosti. Ona je uvijek glasno gledala televiziju jer nije najbolje čula. Čekala je sina iz Belgije koji je dolazio jednom godišnje. Ponekad je gledala u telefon kad će zazvoniti izazvan pozivom iz Belgije, a istovremeno je čekala i da joj crno-bijela slika izađe pri kraju nekih novina. Bilo mi je žao te bake i poželio sam da joj pomognem, ali sam se bojao da će me se uplašiti kad me vidi.

Imala je ona i jednog starog komšiju približnih godina. On je po čitav dan gledao crtane filmove na televiziji i iskreno je uživao i smijao se dok ih je gledao. Obično je sjeckao jabuku nožićem na sitne listiće i gurao ih sporo u usta dok je sjedio na kauču. E, da su bar njih dvoje imali kompjuter pa da ih spoji. Tu je bila i jedna porodica koju su činila četiri nezavisna člana. Više su ličili na neke cimere koji se ne poznaju baš najbolje i tu su da dijele troškove nego što su podsjećali na skladnu porodicu. Muž je bio glava porodice. Njegova zanimacija nije bila kompjuter nego televizija. Gledao je isključivo teletekst i čekao je da se obogati. Nije često razgovarao sa svojom ženom koja je neprekidno telefonirala. Ali niti je muž ženi zamjerao telefoniranje, niti je žena mužu zabranjivala klađenje. Imali su i kćerku koja je dobar dio dana provodila pred kompjuterom, a jedan dio dana i pred ogledalom. Njen se brat budio tokom noći zbog igrice na internetu. Taj nije čuo ništa, navlačio bi slušalice na uši i igrao neku ratnu igricu sa svojim nevidljivim prijateljima sa drugih kontinenata. Bio je ponosan što je osvojio nekoliko gradova i napredovao u svojoj nepostojećoj armiji, što je ipak bolje od postojećih armija. Taj nije čuo ni glasan seks sa sprata niže.
Bio je to neki student podstanar koji je često igrao na domaćem trerenu i uzimao redovno po tri boda. Međutim, jedna od zanimljivijih protivnica koja je kod njega često dolazila, igrala je dvije utakmice tokom večeri, drugu sa "zgradskim" rivalom, i svaki put bi odlazila sa šest bodova. "Zgradski" rivali to nisu znali, a ni njen dečko. Svi su bili zadovoljni.

U stanu u prizemlju je bilo uvijek glasno. Muž je tukao ženu skoro svake noći, ali niko nije obraćao pažnju. Niko mu nije ništa govorio da se ne pokvare dobri međuljudski i komšijski odnosi. A taj je bio zao. Kod njega sam na dva mjesta vidio karton na kome je stajao komad slanine, a oko toga ljepilo. On ga je stavio. Imao je i troje djece koja su često plakala. A baš sam danas naišao na najmlađe od to troje. Toliko se uplašio da je vrisnuo i pobjegao van. A i ja sam se uplašio i krenuo sam prema plakaru čvrsto riješivši da se vraćam u podrum. Zavijek. Međutim, zaletio sam se preko kartona i zalijepio se. Ne znam šta će biti dalje.

Možda vam se javim opet...

Čudo jedno, koliko maleni miš zna o nama ;)))

Objavio/la woodland (25. lipanj 2007 17:31:00)

vidiš,zanimljiva ta mišja perspektiva...samo da nije tog ljepila..hmmm:))) pozdrav ti pstavljam i sretan Božić želim:)

Objavio/la janna (26. lipanj 2007 11:49:00)

hihihihihi, Janna me rashladi ovim pozdravom :))))

Objavio/la woodland (26. lipanj 2007 12:30:00)

#Woodland, ovo je Supermiš :)). #Janno, da nema ljepila bio bi i treći nastavak... Hvala, sretan Božić i tebi. Šta ti je donio Djed Božićnjak? #Woodland, mene je Janna ugrijala ovim komentarom. Zima je prava stvar! :)

Objavio/la mladi luk (26. lipanj 2007 13:26:00)

jooojjj svašta sam ja poželjela za Božoć:)) Zato moram biti dobra inače će Djed i Rudolf zaobići moj dimnjak ove godine:)))

Objavio/la janna (26. lipanj 2007 13:33:00)

#Janno, jer se kaže dimnjak ili dimljak? Ako može Djed Božićnjak proći kroz dimnjak ili dimljak, e pa mogu i ja! Idem sad napisati jednu Božićnu priču, sad je vrijeme. I ide pjesma Christmas Time, Smashing Pumpkins, a onda Merry Christmas, čini mi se da se grupa zove Ramones ili tako nekako.

Objavio/la mladi luk (26. lipanj 2007 13:42:00)

dim-dimnjak..bilo bi logično zar ne?:) Pita mene sad moj lega najdraži: Janoooo oooj Janice jel Srečko ili Srećko..heheheh :))) Ja jedva čekam Božić:)

Objavio/la janna (26. lipanj 2007 13:49:00)

#Jer Božić Ili Božič? Vidiš, imamo tvrdo i meko ć, ali nema tvdo i meko Ž nego samo jedno, naizgled tvrdo.

Objavio/la mladi luk (26. lipanj 2007 13:52:00)

hmm da i Š je tvrdo ili se to camo čini zbog duple kvačice:))

Objavio/la janna (26. lipanj 2007 13:55:00)

Š je mekano, samo se čini. Miš, meko Š :)).

Objavio/la mladi luk (26. lipanj 2007 14:00:00)

Šuma,šaš,šipak,šok,šojka....tvrdo :))

Objavio/la janna (26. lipanj 2007 14:06:00)

Miš u stanu - I dio

Kiša je padala čitav dan i nisam mogao izaći iz podruma. Vrijeme sam pametno potrošio, uspio sam naći ulaz u cijev ventilacionog otvora. Bio je to san svakog miša. Moje razvijeno osjetilo njuha odvelo me već u prizemlje. Njuškom i prednjim nogama pomakao sam metalni otvor i našao se u plakaru. Bio je to raj. Nikad nisam vidio toliko hrane. U mojoj mnogobrojnoj porodici samo smo mogli sanjati o ovakvom izobilju. Kod nas je vječno bila kriza. Pričao mi je deda jednom kako je ušao u neku kuću. On i jedan njegov prijatelj. Živjeli su tamo dvanaest dana. Prijatelj je stradao jer ga je uhvatila mačka, a deda je pobjegao. Vratio se duplo deblji nego kad je otišao u kuću. Tada je dobio i nadimak Štakor, zbog veličine.

Plakar je imao četiri kata. Sišao sam u prizemlje. Spustio sam se hrabro, ništa nisam čuo, stan je bio prazan. Dolje sam šuškao po najlonskim vrećicama u kojima su stajali krumpir i luk pa sam pobjegao na prvu policu jer sam se uplašio. Ionako u tim vrećicama nije bilo ništa zanimljivo. A gore, na prvom katu, tako sam zvao policu iznad najniže, naišao sam na tijesto. Hm, perfektno. Jednom smo ga moj prijatelj Mišo i ja našli u kontejneru, isto ovo, talijansko, Barilla. Dobro da nije Danubius jer sam gadljiv na crve koji se tamo mogu naći. U ovoj kuhinji sam našao dvije kutije tijesta. Ooo, kakva gozba me očekuje! Na polici iznad pronašao sam vanilijine šećere, šećer, šećer u prahu, brašno, rogač, nešto što nisam znao šta je i cimet. Ušmrknuo sam malo cimeta desnom nozdrvom i zadovoljno legao da odmorim grickajući jedan badem. Ubrzo sam se povukao u vrećicu sa ekspandiranom rižom, namjestio se i zaspao.

Probudio sam se kad sam čuo škripu kvake na kuhinjskim vratima. Istog sam trena pogledao otvor za ventilaciju. Da li da šmugnem ili da riskiram i ostanem sakriven? Odlučio sam da ostanem tu. Ionako u podrumu nisam jeo već dva dana, otkako smo imali zakusku gdje je služena neka vlažna piljevina. Sakrio sam se iza flaše sa rumom. Ubrzo sam čuo zatvaranje vrata i moj puls se vratio u prvobitno stanje. Pojeo sam još pola badema, a onda se sputio ispod prizemlja i izvršio nuždu na pločicama. Vratio sam se gore, pojeo drugu polovinu badema, a onda opet krenuo dolje. Kad sam se vratio, liznuo sam malo kakaa u prahu vjerujući da će mi to pomoći. Tako mi je deda pričao da je radio kad se prejeo grožđica i dobio proljev, pa mu je onaj prijatelj što ga je mačka pojela dao savjet da uzme kakaa. Vidio je to od ljudi, tako je rekao.

Iako je sve izgledalo kako treba, nisam se dugo zadržao u tom plakaru i u toj kuhinji. Bila su dva razloga. Prvi je taj što je stalno neko dolazio u kuhinju i gurao ruku u plakar. Jednom je taj neko uzeo rezance koji su stajali u plastičnoj posudi u koju sam se jednom pomokrio kad mi se nije dalo ići dolje. Stalno sam bio u strahu. Izgleda da je to bila neka višečlana porodica. Ili su samo puno jeli. Drugi razlog je bio taj što je bila slaba komunikacija kuhinje sa ostalim prostorijama, a to mi je bilo važno u slučaju da moram bježati. Na kraju krajeva, baš mi se jedno jutro jela palenta, a u ovom plakaru je nije bilo. Dva puta sam pretražio, ali ništa. Morao sam poći na prvi sprat zgrade da vidim šta se gore događa i kakve su tamo zalihe. Prešao sam preko pakovanja oštrog brašna. Sjetio sam se jednog mog dalekog pretka. Taj je čitav život proveo u pekari. A dugo je živio. Kažu da ga je na kraju neki pekar satro oklagijom. Bio je tako debeo i spor taj moj predak da ga je pekar lako dohvatio. A jednom je za malo izmakao da završi u polubijelom kruhu. Kažu da je vidio svojim očima svog cimera kako nestaje u tom polubijelom tijestu. Ušao sam u ventilacioni otvor, bacio pogled na svoje doskorašnje boravište, a onda njuškom vratio otvor u prvobitno stanje i krenuo gore...

(nastaviće se, ako me ne uhvate)

Nekako ne želim čitati o avanturama miša iz mišje perspektive, ipak su to ružni mali glodavci koji brzo trče ... ali, volim Raymonda, svi znaju Raymonda, ne? Ako netko ne zna, naći će ga ovdje: www.immortal3d.com/Animation/Personal/Avi/Raymond01_11.9.mpg

Objavio/la Bodulka (21. lipanj 2007 7:04:00)

mrnjauuuuuuuuuuuuuu....frrrrrrkkkkk:)))

Objavio/la janna (21. lipanj 2007 7:59:00)

#Bodulka, jesu i ružni i brzi, i ljudi ih se boje. Sad idem vidjeti tko je Raymond. Nastavak priče je o ljudima, ne o mišu. Ide večeras. #Janno, da mi je neko pročitao komentar i pitao me šta mislim ko ga je ostavio, znao bih iz prve odgovor :)).

Objavio/la mladi luk (21. lipanj 2007 11:01:00)

hahahha pa naravno ..to je jedinstveni mačkopis:)))

Objavio/la janna (21. lipanj 2007 12:29:00)

hihihihihihihihi... i on voli palentu ;)))

Objavio/la woodland (22. lipanj 2007 18:36:00)

Onda? Sviđa ti se Raymond?

Objavio/la Bodulka (22. lipanj 2007 20:46:00)

Venecija - The World Is A Vampire 2

Ne znam koliko često se događa da na istom festivalu, istog dana, i to jedan za drugim, nastupaju dva najbolja benda na svijetu (svima je jasno da je riječ o grupama Aerosmith i Smashing Pumpkins, govorim o grupama koje postoje i danas). Ne znam ni koliko se često događa da dio bine padne zbog oluje, a da ozvučenje bude sprženo gromom. Kad ne znam to, onda ne znam ni kolika je mogućnost da se ova dva događaja dogode na istom mjestu. Neko bi rekao da sam slab statističar, a da mi ni vjerovatnoća baš ne ide kako treba.

Da sam 17. februara, kad sam saznao za ovogodišnji Heineken Jammin' festival u Veneciji, uložio jedan dinar na ovakav razvoj događaja, danas bih zahvaljujući velikoj kvoti imao dovoljno novca da dovedem dvanaest najboljih bendova na Mjesec.

Pretpostavljam da će 7. jula u Helsinkiju nestati struje i da je neće biti dva dana. Želim brz oporavak ljudima koji su povređeni u Veneciji.

WALK THIS WAY!

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

I da ne zaboravimo:

YOU KNOW I'M NOT DEAD

E fakat si pehista ... jesi vidio koje nevrijeme? Inače, zaboravih ti reći da mi je prijateljica sudjelovala u organiziranju tog koncerta. Radi tog koncerta je zadnjih mjesec dana provela u Veneciji, nudila mi je i karte za koncert jer zna da volim Aerosmith, ali rekoh:"Nije to više za mene, ja sad heklam i vezem goblene..."

Objavio/la Bodulka (19. lipanj 2007 8:39:00)

aj aja jaj..baš mi je žao koliko si se veselio tomu već mjesecima...bad luck...:/

Objavio/la janna (19. lipanj 2007 8:57:00)

#Bodulka, katastrofa! I nevrijeme i oluja i mjesto koje je zahvaćeno i sve. Ne mogu vjerovati da se baš meni i baš sad to dogodilo. #Janno, mjesecima sam čekao, i vidiš. Uz sve sam propustio i Beč i Minhen. I kud sad da idem da ih vidim? Keln? Hlesinki? Katastrofa! Kako si, Janno? :)

Objavio/la mladi luk (19. lipanj 2007 12:59:00)

uvijek dobro ja:)))

Objavio/la janna (19. lipanj 2007 13:13:00)

Pinklec na rame

Kao što sam rekao u naslovu, pinklec na rame i...

Venezia, Sabato 16 Giugno

AEROSMITH

SMASHING PUMPKINS

Cibosi u subotu moraju pasti!

Sve što sam mislio reći, rekao sam u samom naslovu. To znači da sad nemam šta dodati.

HOĆEEE HOĆEEEE MORAJUUUU :))))))))))

Objavio/la tornadi_zadar (Neregistriran) (Neregistriran) (14. lipanj 2007 8:07:00)

Nekad i nije loše kad nestane struje

Zbog kiše, vjetra i grmljavine mi je nestalo struje. Zatečen sam nespreman. Legao sam na krevet, stavio ruke ispod glave, i zagledao se u dva metra udaljeni plafon. Pokušao sam zamisliti te električare koji se sad negdje provlače ulicama kroz tu kišu i idu da poprave kvar da bi meni torrenti opet radili i da mi se ne odmrzne grašak u zamrzivaču. To je bilo lako zamisliti. Ali onda sam pokušao zamisliti boga i nisam imao pojma kako bi on izgledao. Ljudi ga često zamišljaju kao bradatog, dobronamjernog, debeljuškastog i blagog. Isto kao i Deda Mraza, samo drugačije obučenog. Ljudi ga zamišljaju onakvog kakvog ga žele vidjeti. Vjerovatno pogrešno. A ja nisam znao kako bih ga zamislio. Često sam se na njega ljutio. Nekad opravdano, nekad i ne. Nisam znao koja su njegova ovlaštenja gore i koliko je jak, možda je onaj dolje nekad u boljoj formi pa stvari krenu loše, iako se bog borio za suprotno. Možda.

Onda mi je pao na pamet Socrates (za dame koje malo znaju o fudbalu, a o filozofiji manje i od mene, nije riječ o starogrčkom filozofu Sokratu nego o jednom drugom filozofu, brazilskom). Ne znam otkud on nakon boga, ali sam se pitao kako on sad izgleda, je li skratio kosu i skinuo bradu. Pa Alice Cooper. Star je kao moj komšija sa drugog sprata, a ja svog komšiju ne mogu zamisliti kako na koncertu u Bukureštu 1. jula skače i pjeva Spark In The Dark i Hey Stoopid.
Slučajno, sjetio sam se i Avril Lavigne, na današnji dan prije dvije godine sam je gledao u Budimpešti. Mnogi su se čudili tome sjedeći u svojim stanovima ili cuclajući neko toplo i ustajalo piće u dosadnom kafiću. Da ih se čudilo duplo više i da su se svi čudili duplo jačim intenzitetom, ne bih odustao od puta u Mađarsku. Neki su mislili i da sam težak glupan, posebno ako stvarno volim tu muziku o kojoj oni nisu ništa znali. Težak, bili su u pravu. Glupan, teško. Iako, svejedno je.

Nastavio sam dalje zamišljati ljude koji imaju struje i mislio sam gdje su i šta rade. Nije radio ni telefon pa nisam mogao nikoga zvati. A mogao sam nazvati nekog vidovnjaka da vidim kad će doći struja. Ili da ga pitam nešto o tim ljudima, a i o bogu. Ili nekog parapsihologa. Milana Tarota ili Caneta Vukića Prebranca, moju dokonu komšinicu koja se pored studiranja bavi i tračevima, ili da odem kod frizerke preko puta. Da pitam nekoga od tih koji, pored prošlosti i sadašnjosti, znaju i budućnost, koji o drugima znaju sve, iako ih i ne poznaju, koji o drugima znaju više nego što ljudi sami o sebi znaju. One koji sve znaju.

Onda sam se sjetio jednog koji ništa nije znao, jednog koji je sjedio ispred mene u prvom i drugom razredu, mucao je i nosio sivu jaknu. Dobar dečko, tih, usamljen i dobar. Uvijek sam ga birao da igra u mojoj ekipi, čak je jednom i penal šutirao. Ostao mi je u pamćenju kako svojim dječjim pogledom gleda u zdenka sir i razmazuje ga na komad kruha za vrijeme velikog odmora, kad smo jeli. Prebacili su ga u drugu školu. Volio bih da mu je život bio sretniji nego u tom prvom razredu. Možda je Nikola, tako se on zvao, u trećem progovorio bolje nego mi koji smo ostali u istom školi. Možda je Nikola danas stvarno sretan.

Struje nije bilo 45 minuta, a ja sam razmišljao o ljudima. Kad je struja konačno došla, uključio sam kompjuter. A baš sam se počeo navikavati na život bez električne energije. Na monitoru su se pojavili torrenti, a i blogeri. Najprije sam se zapitao da li se rijetki muzičari čije sam ploče skidao ljute. Da li se ljuti Green Day što sam skinuo novi singl? Ili su sretni što sam od toliko muzičara na svijetu izabrao baš njih da skidam i da slušam? Od toliko pjesama baš sam izabrao njihovu. Da li se, svjesni da ćemo se vidjeti i na koncertu, ljute što volim baš njih? Da li se i Avril ljuti zbog skinute bonus pjesme?

Uz torrente su se pojavili i blogeri. Tačnije, samo njihovi nadimci. O većini nisam ništa znao. Ništa osim onoga šta su pisali. A to je dovoljno, kad me neko privuče pisanjem. Ne vjerujem u prijateljstva na blogu. Moguće je, ali rijetko. I teško. Rijetko kao pomračenja Mjeseca (veliko slovo i gotovo, šta god mislili o tome). Potpuno pomračenje. Negdje sam priočitao da ljudi danas predstavljaju vojsku izoliranih jedinki. Ako je to istina, onda su oni na internetu, kojima i sam često pripadam, specijalci u toj vojsci. Specijalci, umorni i zabrinuti za sebe kad se mašina ugasi. Ne kažem da nema pokušaja. Jednom sam i ja pokušao preskočiti 225 centimetara. Pisaću jednom o tom pokušaju. Poznanstva su moguća. Kao kad izađete u kafić. Ne idete u kafić da biste upoznali konobara ili konobaricu, ali vremenom se i to promijeni. Dođe do poznanstva ako često zalazite u isti kafić. Znam i šta se dogodi kad se promijeni kafić ili konobar.

Neki dan sam spominjanjem jednog Vuka i njegovog bloga doveo do toga da te dvije napisane rečenice budu interpretirane na tri različita načina koja sam čuo. Sva tri pogrešna. I to nije sve, znam da je bilo još pogrešnih interpretacija. Objasnio sam svakome posebno šta je u pitanju i o kakvoj se šali radi. Koga zanima o čemu je riječ, neka se spusti malo niže na ovom blogu. Jasno je da vrlo često stvaramo pogrešne slike. Nekad bolje nego što jesu, a nekad i ne.

Onda je neko pozvonio na vrata. Pretpostavio sam da su razdragani Jehovini svjedoci opet. Odjurio sam u kupatilo i počešljao se na stranu, uvijek to radim kad dolaze Jehovini svjedoci. Izvukao sam i jedan stari pleteni prsluk smeđe boje, navukao ga preko glave i otvorio vrata. Međutim, tamo je stajao nevidljivi čovjek. Pored toga što je bio nevidljiv, on je bio i nijem, ili samo nije htio ništa reći. Izgledalo je kao da je neko pozvonio i pobjegao. Ali ne, bio je to nevidljivi čovjek koji je stajao ispred mene. Pozdravio sam ga, on ništa nije rekao i ja sam se vratio u sobu. Vratio sam se mojim nevidljivim poznanicima, tačnije njihovim nadimcima. Čitaoci. To je prava riječ.

Ne znam kako, ali sjetio sam se jednog čovjeka kojeg nikad nisam vidio. Ispričaću i kako. Taj jedan čovjek je studirao sa mojom mamom. Jednog je dana za vrijeme studija kupio četiri košulje. Oni koji su pomislili da sam to ja sada vide da nisam, ja nikad ne nosim košulje što vjerovatno ima veze sa strahom od košulja i nekim problemima u djetinjstvu, siguran sam da na blogu ima izvanrednih psihologa koji će znati objasniti zašto je to tako. Sve su te košulje bile iste. I kad su ga pitali zašto je kupio iste košulje, on je odgovorio da mu se baš takva košulja sviđa.
"Da, ali svi će misliti da si stalno u istoj", rekli su mu.
"Baš me briga šta drugi misle, ja znam da sam čist", odgovorio je.

Ne znam šta je kasnije bilo. Pretpostavljam da su oni drugi kasnije pogledali svoju odjeću, i pomirisali. Ne svi. Vjerovatno su se zgražavali nad ovim studentom sa četiri iste košulje.

Dolazak struje označio je i da sa mog hard diska kreću Ramonesi. Ovaj put I Don't Care.

Teško je ostaviti komentar kad ubaciš toliko različitih tema, ali ... možda je Bog žena? ...Onaj koji zna da je čist (izvana i iznutra) ne brine se za mišljenje dokonog svijeta...blog prijateljstva su moguća, ali važno je nastaviti s prijateljstvima u stvarnom životu, ne idealizirati ljude na mreži, jer i oni kao stvarni ljudi imaju vrline i mane - btw. jako lijepo sročeno ono o slučajnom prijateljstvu u kafiću i paralela s blog svijetom :top:

Objavio/la Bodulka (6. lipanj 2007 8:54:00)

I još nešto, tebi je iznogoude totalno poremećen bio-ritam ili imaš neko čudno radno vrijeme kad si uvijek noću budan (mislim da nisi u Australiji?). Jesi li ikada čuo kosove kako pjevaju rano ujutro?

Objavio/la Bodulka (6. lipanj 2007 8:56:00)

gle ovaj mene zanima nešto. Gdje si ti ono bio "5.juna 2005" ?a? Pročitah...sve,polako i moram ti reći..toliko oduševljenja ja odavno nisam osjetila u nečijim tekstovima..kao da je to pisao dečko od 16( šesnaestica je super)..:) Iskreno.i dobro:)))

Objavio/la janna (Neregistriran) (Neregistriran) (6. lipanj 2007 10:31:00)

pa svida mi se!!pozdrav ti ostavljam!

Objavio/la vigga (6. lipanj 2007 10:36:00)

#Bodulka, zahvaljujući tvom komentaru ja ću se uobraziti još više :). Dobro si primijetila za nastavak prijateljstva u pravom životu. Slično kao projekat i izvođenje projekta. Ono što nacrtamo i izračunamo na papiru ne vrijedi ništa ako se i van papira ne ostvari. I ovo za kafić, lijepo. #Bodulka, nisam čuo kosove, čuo samlastavice i one ptice što pjevaju ciic-be, cici-be, cici-be. Pa malo šute i onda opet. Točno je za bioritam, pokušavam da ga dovedem u normalu. Mislim da će mi posao pomoći. Bar neka korist od toga :). #Janno, bio sam na koncertu Avril Lavigne. Kakav je to koncert bio!!! Možda bihmogao priču napisati jednom o tome :)). Šesnaestica je stvarno prava stvar :). Hvala, Janno. #Vigga, hvala. Pozdrav primam i još jedan tebei šaljem. A i Bodulki i Janni.

Objavio/la mladi luk (6. lipanj 2007 10:43:00)

Kad nemamo struje ili kad sjedimo zatvoreni Boga to vjerojatno vrlo malo zanima! Sami smo krivi za ovisnosti i strahove upravo zbog slobode koju nam daje. U protivnom ni ne postoji ako sam sebe relativizira upravljajući našim malim životima. Jer ljubav o kojoj svi "znamo" ponešto, a pričaju da je Bog bezgranična, ne rađa se baš često između roba i robovlasnika. I na kraju (jer već previše se... za jedan komentar) ako je sam stvorio/la sve ljude onda sigurno nije ni muško ni žensko :)

Objavio/la Posjetitelj (Neregistriran) (Neregistriran) (6. lipanj 2007 11:05:00)

Dobro je da su električari brzo uklonili kvar. Šteta bi bilo za grašak. I za blogere. A i Ramonesi su čekali ;) Pozdrav, Prijatelju! ;)))

Objavio/la woodland (10. lipanj 2007 4:50:00)

pa ne znam šta da ti kažem, iskreno mislim da si sve sam rekao...sto ljudi...sto ćudi...

Objavio/la feniX (10. lipanj 2007 14:14:00)

nisam zatvorila!;) ajmo jos malo pa nestalo hehe pozz

Objavio/la vigga (11. lipanj 2007 14:50:00)

Ne mora sve što se napiše imati naslov (ustvari, ne mogu se sjetiti kako pametno da naslovim ovo što sam ispod napisao)

Moj rođak iz Inđije jede pohane tikvice. Ništa neobično, ima i drugih koji to jedu. Međutim, taj moj pedesetogodišnji rođak uzme jednu pohanu tikvicu, namaže je pekmezom i onda je poklopi sa drugom pohanom tikvicom i tako ih jede. Kaže da je to neobična poslastica. I da, jede ih hladne. Tople tikvice sa pekmezom bile bi bljutave.

Zabranjen mi je ulazak u Sjevernu Koreju. Bio sam juče. Na granici su mi uzeli mobilni telefon. Zabranjen je tamo. Rekli su mi da će mi ga vratiti kad se budem vraćao i obećali su da neće čačkati po njemu. Onda su me poslali kod brice. Ima jedan na granici, sa kosim očima. Kažu da je tri puta skuplji od onih u unutrašnjosti. Ali, 'ajde ti dođi dugokos u unutrašnjost i do brice u unutrašnjosti. Vratio sam se nazad. Kosa mi je dragocjena. O ovome ste mogli čitati i u novinama.

Saznao sam da je jedan moj šaljivi post (napomena za čitaoce koji su prvi put na blogu: ne mislim na post vezan za religiju i vjerske običaje) koji je sad obrisan, post od dvije rečenice, shvaćen na tri različita načina. Sva tri su pogrešna. Pisao sam kako bi dao Vuku bloguster bodove kad bi otvorio blog. Jedna me komšinica koja voli moj blog pitala da li sam pisao o njenom bratu. Jedna druga koja mi nije komšinica, ali smo išli zajedno u gimnaziju i nedavno smo se sreli u kafiću i popili crveno vino pitala me jesam li pisao o njenom dečku kojeg ja slučajno znam jer smo bili zajedno u partizanima. Jedan moj prijatelj me pitao da li sam ljut na one koji se ne zovu Vuk pa sam to napisao. A ja sam malo popio, pao mi je na um Vuk i tako je nastao post od dvije rečenice. Shvatili su ga Woodland, Djole the Faca i Bloger na struju. I možda još neki.

Vidio sam kako glavni konobar u jednom kafiću u Zmaj Jovinoj ulici uvodi svoga psa u kafić u kome je on glavni konobar. Zapamtio sam kako je malo manje važan konobar u istom tom kafiću prošle zime tjera o nekog gluvonijemog prosjaka iz istog kafića. Vidio sam kako se dva velika psa ispred kafića njuškaju. Pogledali su se i počeli su se njuškati oko guzice. Baš kao neki ljudi. Psi kratko žive. Možda je to razlog. Njihovi prijatelji na dvije noge, tačnije gazde, držali su ih na lancima i određivali su kuda će psi dalje ići. To je treći razlog. Sve ovo u toku trideset minuta.

Konobarica je rekla da je račun 1900 dinara. Dali smo joj 2500. Vratila je 300. Nisam ništa rekao jer je moj prijatelj dogovarao izlazak s njom na neku izložbu. Da li je umjesto novčanice od 500 dinara dala onu od 200 zbog zaljubljenosti ili lopovluka ostaće misterija. Da, da...

Pročitao sam horoskop danas. Shvatio sam da smo mi zmajevi (po kineskom horoskopu) rođeni u znaku jarca puno bolji od nekih drugih zmajeva u drugim znakovima, a posebno od nekih nezmajeva jaraca i posebno od nezmajeva rođenih kao nejarci.

Danas sam prvi put čuo da pored izuzetno popularne 063 mreže i pored nešto manje popularnih 062 i 065 mreža postoji i 064 mreža mobilnih pretplatnika. Eto kako se mobilna telefonija širi. A sjećam se da prije 11 godina niko u nas nije imao mobilni telefon. A gledaj sad. Čak i 064.

Oprao sam trešnje. Ubrao sam ih sa istog drveta kao i prije neki dan. Međutim, taj neki dan razlike je doveo do mogućnosti da se u trešnji zatekne crv. A ja sam vegetarijanac. Nije u redu pojesti crva. Sjeo sam za drveni stol ispod trešnje nakon što sam trešnje oprao u devet voda, da skinem tragove svojih prstiju i kiselih kiša. Onda sam izabrao tzv. metodu pučenja (kakva smiješna riječ, ali sam je se sad sjetio, radi se o jednostavnom čišćenju plodova od košpica prije nego se plod pojede) da provjerim na uzorku od 150 trešanja jesu li crvljive. Poslije 150 provjerenih trešanja ispostavilo se da je broj onih nastanjenih bijelim kolutićavcima 0%. To je značilo da sa sigurnošću i bez bojazni mogu jesti dalje. Ali više mi se nije jelo.

A sutra ide ozbiljna priča, u skladu sa čitavom političko-ekonomskom situacijom u državi, nije vrijeme za šalu i neozbiljnost. A u utorak ide spektakularna priča za sve one koji imaju i želju i dovoljno strpljenja za dugačke priče. I ako se ja odvažim da pustim tu priču. Radi se o mojoj prvoj priči napisanoj u utorak 7. juna 2005. godine na istom ovom kompjuteru na kojem sad pišem, a i u istoj ovoj sobi u kojoj je tada bilo manje prašine. Možda stavim i sliku stola na blog. Upisao sam jednodnevni kurs na kome se uči kako prebaciti sliku sa mobilnog ili aparata na kompjuter. Sutra mi je prvi dan te obuke.

Za kraj i jedna strofa koje sam se odjednom sjetio. Nemojte je preskočiti vi što ne volite stihove, a ni vi što ste umjesto engleskog u školi učili ruski i što gledate samo filmove na francuskom i odvratnom španskom pa vam je engleski potpuno nepoznat. Ovo je lako, a i važno je kao i sve ovo što sam iznad napisao, ako ne i važnije.

In you I see dirty
In you I count stars
In you I feel so pretty
In you I taste god

Još malo!

kao da sam nabrzinu prolistala jutarnje novune uz kavu:)

Objavio/la janna (4. lipanj 2007 7:19:00)

Točno. Mogao bi stavit sliku stola. U toku je igra "Moj kutak" ;)))

Objavio/la woodland (4. lipanj 2007 16:41:00)

samo odgovor na tvoje pitanje: nisam Bucka s televizije, već sam bucka s bloga ....

Objavio/la bucka (5. lipanj 2007 12:09:00)

Bucka..ma Luk se šali..heheheh ako ga pažljivo čitaš..on se zbilja samo šali:))) kako god on održava komentare na mom blogu..i ja to njemu radim:)

Objavio/la janna (5. lipanj 2007 12:17:00)

#Janno, da, samo bez listanja :). #Woodland, i staviću, čim ovladam tom vještinom :). #Bucka, šalio sam se. Ona Bucka nema blog :). #Janno, to je simbioza :).

Objavio/la mladi luk (6. lipanj 2007 11:25:00)

Jedna autobiografska priča, a nije o žurci kod Alicea Coopera

Jutros sam naišao na ogroman problem. Imao sam namjeru da, baš kao i juče, obujem čarape. Isto je bilo i prije dva dana. Najprije sam sjedio na krevetu deset minuta i razmišljao da li se čarape obuvaju ili oblače. Nisam odgonetnuo pa sam odlučio da razmislim još pet minuta. Ništa. Shvativši da život prolazi dok ja razmišljam, ustao sam i otvorio ladicu. Sve su čarape bile rasparene pa sam ih sve zajedno izvukao i stavio na krevet. Tražio sam dvije iste. Isto to je danas u gradu i prigradskim naseljima radilo još oko 300 000 ljudi, ako je vjerovati statističarima i prodavcima čarapa. Međutim, ni uz najveći napor nisam uspio naći dvije jednake. Uostalom, moj mi je prijatelj jednom rekao da ne postoje na svijetu dvije identične stvari, da stvari mogu biti samo jako slične, ali ne i identične. Počeo sam pažljivije tražiti, ali ništa. A morao sam ići kupiti Blic i Tip. Blic da se informišem, da vidim kakve su šanse u Velikom bratu poznatih, a Tip (časopis za one koji su ovisni o klađenju) da se bez rada obogatim. Međutim, nisam mogao naći čarape koje su iste. A ne mogu ni bosonog ići po novine i tako rušiti ugled čitalaca Blica, tj. Tipa. Umoran od pregledanja čarapa, otišao sam u kuhinju i bosonog skuvao palentu. Bosonog sam je jeo. Sjetio sam se kako je nekad bilo sve lakše. Ustaneš ujutro, baka pripremi i palentu i dvije iste čarape, i nemaš nikakve brige. Posebno kad je zima pa kad su čarape netom skinute sa radijatora. Zagledan u žuto ispred mojih očiju, poželio sam da se vrati to vrijeme. U tom trenutku mi je palo na pamet kako ljudi griješe kad dame sa žutom kosom nazivaju plavokosima. Njihova boja kose je ipak sličnija palenti, a palenta teško da može biti plava. Možda samo ona od plavog kukuruza koji je u našim krajevima prilično rijedak.

Vratio sam se u sobu, pogledao trideset čarapa na krevetu i odlučno krenuo u potragu za dvije iste. Poslije petnaest minuta sam shvatio da je to uzaludan posao. A sigurno je negdje u svemiru postojala ista takva hrpa čarapa, istih trideset čarapa kao na mom kerevetu. I sve su one čekale da ih neko spari. Možda je to mjesto u svemiru blizu mene, možda čak moja mašina za veš, tzv. rublje. Međutim, izgledalo je kao da je najviše što mogu očekivati danas da nađem dvije slične čarape, zokne kako bi to rekao moj prijatelj Darko Balog, a onda se poslije toga glasno smijao. Tako je govorila i njegova baka, ali se nije smijala. Ko zna, ona se vjerovatno smijala kad neko kaže sokne ili čarape. Ljudi se smiju različitim stvarima.

I, posljednja mogućnost bila je ona da odem na terasu i vidim da li se tamo nalazi neka čarapa kojoj bih se obradovao. Pregledao sam pažljivo skoro osušene čarape na štriku. Makar da nađem i vlažnu, osušiću je fenom, imam novi, stari je pregorio davno obavljajući ono za šta je i namijenjen - sušeći čarape u nuždi. Hm, ona jedna plava ima rupu na palcu. Eto šta ti je sudbina. Toliko toga smo zajedno prošli i sad je tome kraj. Nije mi bilo lako gledati je u tom stanju. Vratio sam se u stan. Sjeo sam na krevet zagledan u trideset čarapa. Onda je mala mačka koju sam pokupio s ulice u utorak sjela pored mene, baš na čarape, bosonoga kao i ja.

Danas je prvi jun, sjetio sam se. Vrijeme da napravim junski plan. A predvidio sam da jun bude pametno iskorišten (to je taj autobiografski dio priče). Ima samo trideset dana, premalo za natezanje sa čarapama. Zato sam se sagnuo i uzeo onu čarapu što je stajala pored stolice, a koju sam juče nosio i ostavio je tu kad sam se poslije dva Nikšićka piva smjestio u krevet. I druga je bila tu negdje, ona lijeva. Zavirio sam ispod kreveta i ona mi se odozdo nasmiješila. Obuo sam ih ( tokom jedenja palente sam osjetio sigurnost da se baš tako kaže), sjeo za stol, otvorio svesku i počeo pisati plan. Nekako sam se kod druge tačke sjetio Blica i Tipa, ali sam taj posao odložio za kasnije. Ima pametnijih stvari od toga. Na primjer, poslije podne napisati bolju priču od ove, a to neće biti teško. Napraviti plan za jul. Poslati dvije knjige. Reći onima u pošti da nije u redu što su mi isključili telefon i da ne bi bilo loše da ga danas uključe. Ne mogu sve to zapamtiti, moram zapisati...

aj lajk palenta:)

Objavio/la janna (1. lipanj 2007 14:36:00)

u nas je palenta bijela ;)))

Objavio/la woodland (1. lipanj 2007 14:42:00)