Mladi luk

Pomislio sam da je vrijeme da ostvarim svoj dugogodišnji plan, tako je izgledalo to jutro. Bio je to plan koji sam zacrtao kad nam je drug Dragutin u drugom razredu osnovne škole donio globus i stavio ga ispred nas:
"Tu smo mi", rekao je kad je kažiprst stavio na naše mjesto na globusu. Onda je pomaknuo prst jedan milimetar prema redu do prozora i dodao: "A tu je rođen drug Tito. Idemo, pjesma!" naredio je i zavrtio globus, a mi smo zapjevali nešto što smo vježbali za priredbu koja se približavala.

Uzeo sam štijaču i lopatu koje su stajale na terasi, izašao iza zgrade i počeo kopati.
"Šta radiš to, komšija?" pitala me sa četvrtog kata crvenokosa komšinica koja je pored crvene kose bila poznata i po osmjehu neodređene boje.
"Kopam Zemlju. Hoću da izbijem na drugu stranu da vidim šta oni tamo rade", rekao sam dok mi je vjetar nosio moju dugu kosu u lice.
"Nemoj da napraviš neku grešku, znaš šta je bilo kad je prošli put Zorulakos pravio bunar da navodnjava ova tri čempresa pa je probio vodovod."
"Ništa ne brini, honey, ja sam duplo pametniji od njega."
"Dobro, ali nemoj zaboraviti ni kad je Hejdo išao saditi ananas pa je presjekao kablove i nije bilo interneta četiri dana. Moj deda se jako ljutio jer ne može na chat..."
"I od Hejde sam 1,8 puta pametniji tako da nema razloga za brigu, sweetheart", rekao sam i pritisnuo štijaču desnom nogom, a ona je pukla. Uzeo sam rezervnu iz futrole za štijače, te su futrole slične onima za gitare ili rekete, i nastavio dalje.

Nastavio sam kopati. Napredovao sam. Crvenokosa je najprije mislila da je u pitanju samo igra i da se šalim, ali je ipak sišla i donijela mi čokoladu sa rižom. Jedna žena nas je čudno gledala prolazeći pored nas. Nije joj bilo jasno šta radim. Pitala me je zašto kopam, a ja sam joj rekao da hoću da posadim jednu mušmulu za sebe i crvenokosu. Nije joj bilo jasno da li je u pitanju ljubav ili samo ludost. A ja sam kopao. I pao je mrak, a ja sam kopao uz svijeću koju sam donio. Prostrujala mi je misao šta će se dogoditi kad nakon dugog iščekivanja stignem do sredine. Kako ću onda zemlju izbacivati van? Hoće li biti vruće tamo? Onda me crvenokosa pozvala na čaj od lipe. Malo sam odmorio pa nastavio. Jedan mi je u prolazu rekao da sam izgubio razum, a ja sam mu odgovorio da možda jesam. A znao sam da je u pitanju zavist i pakost. Ljudi su voljeli zavirivati u tuđe živote i u tuđe poslove i prije tri hiljade godina, a ni do danas se to nije promijenilo. Tako će biti i za tri hiljade godina. Umorio sam se pa sam se vratio u stan. Nahranio sam svoju mačku hranom iz konzerve, i zastao da vidim kako jede. Malo je jela, onda se malo oblizivala svojim crvenkastim jezikom, a zatim je opet jela. Na kraju je popila malo vode na sličan način kao što rade i divlje mačke, a onda je otišla svoje mačkice nahraniti mlijekom. Uzeo sam jednu stručnu knjigu da prelistam, ali sam brzo zaspao svjestan da se od umora ujutro neću sjećati šta sam pročitao.

Probudilo me sunce koje se probijalo kroz grane drveta i između daščica žaluzina. Nisam imao kuda pa sam hitro ustao.
"Kuda ćeš tako rano?" pitala me mama dok je pila kavu.
"Idem raditi, imam još puno posla", odgovorio sam, bacio pogled na knjigu sa savjetima o prokopavanju planete, obuo cipele, uzeo lopatu i izašao van.

Opet je naišao onaj čovjek koje me i prethodnog dana gledao čudeći se kao da je vidio Kiklopa. A volio je prigovarati, imao je zube kao krokodil, baš za to, za zajedljive savjete. I bio je dosadan kao komarac kojem nije do sisanja krvi nego samo do zujanja pored uha. Stao je iznad mene i dobacivao.
"Dečko, ne valja ti to, kopaš uzalud. To ti je kao da od nekle žene stvoriš princezu i zamisliš da si ti neki princ, a nisi, pa se boriš. Onda shvatiš da je ona aždaja i odustaneš."
"I danas ste u pravu", rekao sam ne dižući pogled i nastavio kopati još energičnije. Radim svoj posao i ne obraćam pažnju na druge. Ionako je sve što taj priča prazna budalaština. Žena mu je otišla sa vjenčanim kumom i bila je u drugom stanju, pa je iz njega izbijalo nezadovoljstvo zbog čežnje prema toj aždaji. Jednom mi je pričao o tome. Nisam se obazirao. Samo sam pogledao preko njega nekud prema jugu, otvorio flašu vode, popio čitavu litru, a ostatak prolio po glavi i još čvršće prihvatio lopatu.

Iste večeri sam otišao prošetati pored šume. Imao sam velike žuljeve, mislio sam da bih se mogao slikati za medicinsku enciklopediju u poglavlju o žuljevima koliki su bili. Svaki drhtaj ruke bio je kao stotinu zabodenih igala. Međutim, i narednog jutra sam nastavio isto jer sam prethodne večeri sanirao povrede lišćem bokvice. Još sam odlučnije kopao. Pa neće mi valjda život proći uzalud.

Poslije još jednog dana tokom kojeg sam nastojao da prokopam Zemlju i domognem se druge strane, otišao sam opet do šume da prošetam. Razmišljao sam. Prilično sam napredovao u kopanju. Poslije trećeg dana rada bio sam bliži cilju nego nakon prvog dana. Zastao sam ispod jedne divlje trešnje na kojoj su dva čvorka večerala. Pogledao sam prema njenom vrhu, prema njima. A onda je uslijedio neki šum i iznenadan bljesak i iza leđa mi se pojavio jedan vilenjak. Ne znam otkud, kao da se tu stvorio iz vedra neba, potpuno mi se nečujno primakao.
"Sad sam bio na sastanku vilenjaka", rekao mi je ozbiljnim glasom.
"Dobro veče", pozdravio sam ga.
"Nemoj ti meni dobro veče. Iznervirao si nas", rekao je gledajući me pravo u oči.
"Čime?"
"Šta čime? Kopaš Zemlju", odgovorio je i ja sam samo čekao da izvuče luk i napne ga prema meni poput žice na gitari. Pomislio sam da je ovo neki zao vilenjak, imao je i ožiljak iznad oka, ko zna šta mu se loše dogodilo pa je mene okrivio. Nikad još nisam naišao na agresivnog vilenjaka. Nemoguće da su čak i oni pobudalili.
"Pa šta tu ima loše?" pitao sam smireno.
Onda se on namrgodio i ja sam vidio da bi stvarno moglo biti opasno. Izenada se razvedrio i rekao mi:
"Daj, jebote, šta ti je? Pa ja se malo šalim s tobom. Ako ti bude bila potrebna pomoć, slobodno se nama obrati. Pa znaš da smo mi na tvojoj strani, a dobro kopamo."
"Hvala, vilenjače."
"Kaže se vilenjaku, a ne vilenjače."
"Hvala, vilenjaku."
"Šta ti je, šta sve uzimaš ozbiljno? Ipak se kaže vilenjače."
Pogledao sam ga zbunjeno i pružio mu ruku.
"Hvala, prijatelju."
"Prijatelje, kaže se prijatelje..."
"Dobro, prijatelje..."
"A jebemti... Pa jesi li ti išao u školu? Prijatelje?" ponovio je on taj vokativ začuđeno, a onda nastavio: "Kaže se 'prijatelju', moj prijatelje..."

I tako smo se nadmudrivali do jutra. Onda je on otišao prema rijeci da se umije i osvježi noge, a ja sam se vratio da nastavim kopati. Očekuje me još mnogo posla i svaki dan je važan. Pa neće mi dan valjda propasti. A nikad nisam bio bliži cilju...

* * * * *

Gotova mi je pauza. Na dobrom sam putu. Moram dalje i zato odlazim. Pa neće mi dan valjda propasti...

Netko je pozvonio dva puta kratko. Pomislio sam da mi poštar donosi nešto značajno, da mi je netko poslao razglednicu ili da mi je sa zakašnjenjem stiglo neko pismo poslano prije osam godina. Ili da je to možda moja komšinica iz potkrovlja svratila da me pita šta radim i da mi pokaže svoj osmjeh i tako dan učini ljepšim. Ali ne, bio je to moj dvadesetogodišnji komšija. Na licu je imao izraz kao da ima neki problem koji želi podijeliti s nekim, ali da to ne budu mama i tata nego netko drugi.

Ušao je u stan, a ja sam se izvinio što je nered opravdavajući se čestim sviranjem jer spremamo koncert uz obrazloženje da mi je basista strog i da ima kratke živce i da ne dozvoljava da bilo tko dođe nespreman na probu. Komšija je  odmahnuo rukom i sjeo na dvosjed. Pored njega je ostalo jedno prazno mjesto. Ja sam se smjestio na trosjed i pored mene su ostala dva prazna mjesta. I to je tako bilo dobro, čak odlično. Prirodno. Pa nije ovo američka serija nego novosadska priča. Rekao je da neće nikad zaboraviti kad sam njemu i njegovom tati pomogao da prodaju jabuke, da mrzi istog komšiju kojeg i ja mrzim, da je na izborima glasao prvi put i da je zbog toga jedva čekao da postane punoljetan, da jedva čeka koncert moje grupe, da je moju knjigu upravo pročitao treći put i da je u kladionici opet "popušio", tako je rekao, na šta sam mu ja sam rekao:

"Komšija, nemoj koristiti takve izraze. Distanciraj se od priprostih, mlad si i pametan, pristojan, pripazi na rječnik bez obzira na okolinu, na okruženje."

Onda je on rekao da nije došao ni da me pita za sljedeći koncert niti da posudi neki disk, da nije došao ni da uzme još jedan primjerak knjige ili da pita kad će druga knjiga, a ni da mu posudim novce ili da mu dam savjet za kladionicu. Vidio sam da je stvar ozbiljna pa sam ga, umjesto sokom, ponudio gemištom. Gemišt je idealno piće za ozbiljne razgovore. Ulio sam vino u dvije čaše, a onda dodao gaziranu vodu. Odnos je bio 0.55:0,45 u korist vina. Jednu čašu sam stavio ispred mog dugokosog komšije koji je bio na pragu dvadesetih. Drugu čašu sam uzeo ja. Onda smo nazdravili i rekao sam mu da kaže u čemu je stvar. Zastao je, popio gutljaj, zagledao se u stolić ispred sebe držeći čašu s obe ruke, a onda rekao:

"Znaš, komšija, dobar si čovek. A i ja bih voleo da budem dobar, nadam se da jesam. I komšija sa petog sprata je dobar, komšinica iz potkrovlja je prelepa, ali starija od mene, a komšija sa drugog je smradina, jeb'o ga pas u usta, izvini što psujem. Ali, gledaj sad...", rekao je, a onda zastao smušeno pred devet godina starijim komšijom, popio je još jedan gutljaj, a zatim, nakon što sam ga ohrabrio, nastavio je.

"Ti znaš da sam ja čitao tvoju knjigu tri puta i detaljno je analizirao."

"Sad znam. A i ti znaš da se meni sviđa vino koje pravi tvoj deda Fruškogorac", odgovorio sam i popio gutljaj iz svoje čaše istovremeno nesvjestan i sretan zbog toga da što se nekome tko nisam ja sviđaju rečenice koje sam napisao, pa čak i cijela priča između tih korica.

"Doneću ti tog vina kad budem išao kod dede, ali nemoj sad o tome, napisao sam se malo u subotu. Stvar o kojoj želim da pričam je ozbiljna. Dakle, svaki put sam pronašao nešto novo u njoj, u tvojoj knjizi, nešto što u prethodnom čitanju nisam uočio, a važno je. Pun si tih detalja u pisanju i oseća se emocija koliko god ti to prikrivao humorom. Ali da se vratim na stvar. Vidiš, ima jedna devojka koja je tvoju knjigu čitala jednom sigurno, možda i više puta, ali znam da je jednom sigurno pročitala. Ja sam joj dao tu knjigu. I svidela joj se priča. Ti si jednom...", zastao je. "Ti si jednom meni rekao da su mame najbolje i najvažnije..."

"Da, rekao sam to više puta, ali sam rekao i da su tate isto najbolje. A i za mačke sam tvrdio isto. Ali slažem se za mame. Ko govori protiv mama zaslužije prezir i šamarčinu, moj komšija. Prezir! Mame su najvažnije i najbolje."

"Da, tako si rekao. I vidiš... Meni je moja mama dala novce za nove farmerice jer su mi se ove dvoje što imam izlizale, a jedne čak imaju i rupu od trenja između nogavica pa ih je mama morala zakrpiti, ali ja ih volim i nije mi hitno da kupim nove jer ove volim, a ima i važnijih stvari od nove odeće. Mama mi je dala da kupim nove, dala mi je 5500 dinara, toliko koštaju nove."

"Nisi ih valjda spizdio u kladionici, jebala te Sparta iz Praga i PSŽ, komšija", izgovorio sam zabrinuto i pomalo ljutito.

"Ne, ne, ja se kladim samo na britanske i nemačke lige. Nije to u pitanju, nego sam... Hm, kako da ti kažem..."

"Šta je bilo, jebote? Reci, 'ajde, šta si radio s novcima...?"

"Ma, čitao sam tvoju knjigu. A ti si puritanac...", rekao je, a ja nisam djelovao iznenađeno jer će danas svako iole normalan biti proglašen puritancem, "...i emotivac", završio je. A ta mi je djevojka rekla da joj se sviđaju i tvoje ideje, tvoj humor, sve što je radio glavni junak u tvom romanu, njegovi gestovi... A ona i ja smo se malo udaljili... A jebemu, dogodi se, malo smo se udaljili... A ja sam htio da promenim stvari... I onda sam ja uzeo tih 5500 dinara i otišao u cvećaru, kupio 35 crvenih holandskih ruža, iako me prošlo kolo izigrao Az Alkmar. Poslao sam ih u korpi na njenu adresu uz kratku poruku. Hteo sam da opet oživim tu priču. I ostao sam u starim farmericama. Pazio sam da buket u korpi bude idealan jer ide u njene ruke pa sam morao paziti da sve bude baš savršeno... A imam sigurne utakmice za vanredno kolo kod Engleza pa ću povratiti novac i kupiti farmerice, Wolverhampton sigurno dolazi. Šta ti kažeš na to?"

"Za Wolverhampton ne znam, ali, ako je to istina, to za curu i to cvijeće, onda neka si ih potrošio. Ionako si rekao da stare traperice više voliš od novih. A biće novaca. Opravdan potez, dobro si uradio."

"Stvarno tako misliš?"

"Pa je l' bi ti rekao da je dobro ako ne mislim da stvarno i jest dobro? Samo da je sve ispalo kako treba, da je aranžman bio dobar i to...  Znaš kako to sve ide..."

"Išao sam da nadgledam prodavačice dok su slagale, da ne zabrljaju. Od napetosti sam se uznojio kao da sam se vozio 40 minuta u  četiri popodne u gradskom autobusu u avgustu dok sam gledao kako slažu. Velika je stvar u pitanju, značajna utakmica, da se tako izrazim... Samo... Jedan moj prijatelj sa fakulteta kaže, sreo sam ga kad je on išao u teretanu, da sam glupan i da sam bez veze potrošio novce i da nisam trebao tako nisko pasti da izdvojim 5500 za neku ribu, a on ima curu i pored nje još ima još jednu koja mu služi samo za seks pa sam pomislio da možda... Rekao je da sam mogao da platim dve bolje za te pare i da sam mogao da uplatim teretanu tri meseca..."

"Taj tvoj prijatelj je pička, izvini na izrazu. I nemoj se s njim družiti više. On je obična sebična gnjida i pičketina, izvini još jednom na izrazu. I glup je, jeb'o ga pas da ga jeb'o. Dobro si učinio. 'Ajde da mi popijemo još po jedno pa da izaberemo parove za danas. Osjećam da će kod Mađara u ovom kolu biti puno golova, a i iznenađenja."

"Može. Živeo!"

"Živio!"

Svojevremeno sam mislio da Mađari imaju najbolji čips sjeverno od ekvatora. Bio je to Chio Chips s paprikom, a i ljuta paprika je vezana za tu zemlju. Bio sam uvjeren i da imaju najljepše karte, svima poznate mađarice (posebno crvena dama), najljepši grad i najljepšu curu. Za curu sam, u stvari, bio najsigurniji. Dovoljno da ih kao narod visoko kotiram, iako je bez veze generalizirati i grupu od šest-sedam ljudi, a jasno je kako tek stoji stvar oko generaliziranja naroda koji ima više od dva miliona grupa od šest-sedam ljudi. Ipak, ako svemu ovome dodamo i kolače mađarice, onda su oni fakat bez premca. 'Ajde objektivno, koji se to kolač može lako nositi s mađaricama?

Ubrzo sam se sjetio i traubisode. A traubisoda, popularna i kao traubi u malim zelenim flašicama, dobijala je coca-colu i na domaćem i na gostujućem terenu baš kao što blitva uvijek dobija grašak. Ako još malo analiziram sjetio bih se i vajkrema zbog koga su osamdesetih godina čak i oni iz Zadra i Rijeke išli u Mađarsku, a ne samo mi sa sjevera. Kao ljubitelj Ramonesa sjetio sam se i Mađara Tommyja Ramonea, bubnjara kojem je pravo ime Tamás Erdélyi. Ej, Mađar u Ramonesima! I to ne bilo kakav Mađar nego pravi Mađar, rođen u Budimpešti. Klasičan Mađar, rekao bi Ćiro Blažević, ali on je to rekao za jedan enac, a ne za Mađara (evo, sad mi i taj enac zvuči kao mađarski izraz iako je engleski). Bubnjar koji ne samo da je lupao I Wanna Be Your Boyfriend nego je i autor te senzacionalne pjesme. Ipak, i pored vajkrema, traubija, bubnjara Ramonesa pa i Balatona, plavooka cura je ta koja donosi najviše bodova i značajnu prednost Mađarima. Imaju i lijepu zastavu, dobra kombinacija boja, ali nekad plava boja pobijedi i udružene crvenu, bijelu i zelenu. Pa i svih šest boja Rubikove kocke koju nikad nisam uspio složiti, ali sam jednom imao skoro cijelu jednu plohu složenu.

Imam prijatelja koji je slično ovome tvrdio za Čehe zahvaljujući crtiću A je to (nisam propustio reći da Mađari imaju Gustava, a on se samo nasmijao, s pravom), Pragu, Karlovima Varima, češkoj književnosti, polki, knedličkima, buhtlama i jednoj Lidiji. Mislim da je Lidija bila presudna za takav stav o tom narodu, a ne dobri vojak Švejk. Nije se obazirao ni na neke moje primjedbe u vezi buhtli i polke jer sam izrazio sumnju jesu li baš češke. Taj je čak kupio polovnu zelenu škodu staru četrnaest godina, a iznenada je počeo slušati Smetanu i Dvoržaka. Ja nisam išao tako daleko, trudio sam se da budem objektivan, ali sam ipak poslije toga kupio dva Lisztova diska. A sve filmove Mađarice Drew Barrymore sam odavno pogledao...

Onda se iznenada pojavio čips iz Bačkoga Maglića, a i jedna cura sa žućkastom bojom kose iz istog mjesta što je studirala ekonomiju. I tada sam bio siguran da u stvari Srbi imaju najbolji čips, dok se Maglić ni pored najbolje volje nije mogao usporediti sa Budimpeštom, a ni sa Segedinom. Možda sa Barčom. Doveo sam u pitanje i ostale svoje stavove. O maglićkim bubnjarima nisam imao pojma. Paprika je bila jača kod Mađara, ali su Maglićani zato dominirali u krumpiru. Cura iz toga mjesta je bila bolja od čipsa, a taj čips se izgleda ipak proizvodi u Njemačkoj pa se ispostavilo da sam tu bio vođen predrasudom. A kod kolača sam se sjetio i njemačkih šampita i bosanskih tufahija, kao i onih nadnacionalnih smeđih kolača od čokolade za koje ne znam kako se zovu. Pa i čeških buhtli, da budem iskren. U blizini Bačkog Maglića postoji tvornica sokova Next, a znajući kakva je danas traubisoda, razmislio bih sok uzeo da mi obadva ponude. A Maglićanka je bila... Ljepše je bilo vrijeme provoditi s njom u Magliću ili u Novom Sadu nego sam šetati ulicama Budimpešte. Toliko bolja od čipsa i traubisode da bih se čipsa odrekao zauvijek. Budući da dugo nisam kartao, tu sam stavku zanemario. Karte jesu izvrsne, lijepa je i ona žućkasta žirova dama, a u blizini Maglića sam vidio ogroman hrast. Lijepo je kartati s njima i kad gubiš, lijepo je učestvovati i kad vidiš da ne ide, kad imaš slabe karte, a dama je negdje daleko, na putu da završi u tuđim rukama ili već tamo dok ti čekaš sljedeće dijeljenje. Ali bilo je drugih prednosti koje sam mogao ovdje pripisati. Zatim sam stao uvidjevši da to i nema nekog smisla.

Ne znam šta će se događati u budućnosti vezano za čips, a uskoro bih volio da odem u Prag, Rim, Veneciju, Pariz, Beč i Minhen, i u Moskvu... A i to su lijepi gradovi pa ne znam ni kako će stajati stvar sa gradovima. Nekako mi najsigurnije izgleda stvar oko te djevojke, kao da je to jedino sigurno i nepromjenjivo. Velike oči kao crkvena zvona, rekao bi moj prijatelj Davor Gobac. Možda su i veće. Naglasio bih opet i to da je u pitanju, o kakvo čudo, plava boja. Dobro, plavooka dama može biti i crvena ako je u crvenoj majici. I kakve veze sad imaju gradovi, čips, sokovi, nacije i države s tim? Ili kolači. Sokovi. Pa nikakve, stvarno nikave u odnosu na najzanačajniji dio priče. Više negoli prije, rekao bi opet Gobac.

Moj monitor ne radi kako treba. Povremeno mu (to povremeno je prilično često) slika postane blijeda. To se popravlja tako što monitor udarim nekoliko puta odozgo dlanom ili šakom, i boje se opet vrate.

Moja sijalica u kuhinji (uvijek sam mrzio struju i te stvari oko struje i žarulja pa ne znam kakva je, ali ima neki poklopac koji je valjda štiti od prskanja vode iz lonca udaljenog tri metra od nje kad kuham soju i krumpir, ili kad perem voće i povrće) se ne upali svaki put kad pritisnem prekidač. Onda ja uzmem metlu i vrhom drške lupim dva-tri puta taj poklopac i svjetlo se pojavi.

Daljinski upravljač od moje linije ne reagira na svaki dodir. Potrebno ga je kvrcnuti o stol da bi proradio. Bolje reći - treba ga lupiti.

Ulazna vrata na mojoj zgradi ne mogu se zatvoriti ako ih ne prihvatim čvrsto i snažno povučem uz lagano podizanje, a sve to uz glasno škripanje.

Ako neke cure liče na moj monitor, sijalicu u kuhinji, daljinski upravljač, ulazna vrata od zgrade... Ja s tim nekim curama nikad neću izaći na kraj. A znam da ima "majstora" koji to odrade bez problema. Kao što ima i cura koje vole baš takve "majstore".

Jebeš takve "majstore".

Pitanje: Da li se ovaj font vidi kako treba u Firefoxu i IE? Hvala.

1989. godina. Nešto se čudno događa. Ulazim u pubertet. Nije to čudno. Moj klub nije prvi na tabeli. E, to je malo čudno. Ali ne ulazim samo u pubertet. Ulazim i u svijet commodorea 64. Ovaj put u svojoj kući, a ne kod bratića, starog komodoraša. Debela tastatura, žica za povezivanje kompjutera i televizora, transformator, džojstik Quick Shot 2, kazetofon i mali šrafciger izvađen iz mašine za šivanje Bagat iz Zadra odakle je i košarkaš Ivica Obad i gdje sam dobio morža običnog broj 213 koji je mom bratu posljednji nedostajao u albumu Životinjsko carstvo... Zadar! Sunce ulazi kroz prozor, udara u ekran. Zamračujem sobu. Ubacujem kazetu. Found Turbo 250. Loading. Strelica L. Found Scramble New. Razmaknica. Sad to zovu space. Onda titra ekran, vodoravne linije. O, kako lijepe boje! Čuje se onaj zvuk, pištanje. Čekam i prisjetim se kako je moj prijatelj metalac pojačavao do kraja na svojoj liniji to pištanje i skakao po sobi obučen u crno. Loading. Run. Jeeeee!

Kad je brat na redu da igra, ja čitam "Svet kompjutera". Ali samo od posljednje strane do oglasa, onda pogledam oglase i ostavim novine sa strane. Pročitao sam o igricama, našao od koga ću ih kupiti, šta mi više od kompjutera i tih novina treba? Kreće Pacman. Pa Burger King. Ne jedem ništa čitav dan, ali ne osjećam glad. Tu je commodore 64.

Neko zvoni. Otvaram vrata. Poštar. Donosi igrice. Beosoft, komplet igrica. Pirati vladaju. Prošli put me Čajkovski prevario, poslao mi je tri kazete, sve load error. Nije dobro snimio, a vjerovao sam mu jer je objavio oglas preko dvije strane.

Onda stiže novi džojstik, a kasnije još jedan, bolji, Competition pro. I kazeta iz "Gremlinsofta" koji snima pojedinačno igrice na kazetu. A moj susjed nabavlja azimut-lokator, ne treba mu program za štimanje glave, lampica se pali kad je naštimano. Ja sam slovio za najboljeg štimera glave u mom dijelu grada. Držao sam i kratke kurseve početnicima. A onda igranje, pa džojstici, pa kupovina novih, lijepljenje komada žileta u Quick Shot 2. Najgore je bilo kad mi je dolazio jedan susjed koji se sa mnom družio samo zato što imam commodore, a on samo nekakav dosadni PC na kome ima samo Tetris. A ja se s njim nikad ne bih družio jer je bio dosadan. I kad taj uhvati Competition pro sa mikroprekidačima pa počne da lomi (uz to je trenirao karate), a mene samo jeza hvata hoće li djžojstik preživjeti duže od njega, tj. od čovječuljka kojim moj susjed upravlja. A kad ne igra, sjedi pored mene i kopa nos, mislim na tog susjeda, ne na čovječuljka. Jedva sam ga se riješio.

A onda sam nastavio igrati igrice. I tako dan i noć. Pa se onda transformator zagrije, pa postane vruć, onda se počne hladiti... U ljeto 1990. sam ga ostavio tokom noći da radi, a ja kao novi drugoligaš otišao na spavanje. Narednog jutra je bila nedjelja, obično je tako poslije subote. Ali sam se ja probudio ranije nego onim danima kad idem u školu. I nastavio igrati Football Managera 2. Popodne sam postao prvak Engleske. Halifax mi je ostao vječno zahvalan.

Zatim se pojavila amiga i to je bio napredak (najbolja igra svih vremena - Dyna Blaster), ali se izgubio duh štimanja glave i azimut-lokator je otišao u povijest. Baš kao i nogomet. Ali igrice su ostale. Kad mi se 1993. godine pokvario transformator, bio je to kraj druženja sa commodoreom. Ali, na mom desnom ramenu još uvijek stoji plavo-crvena tetovaža: C64!

* * * * *

Pacman (luna park u stanu)

Scramble New (stvarno luna park u stanu, posebno ako slušate Samanthu Fox, Sabrinu, Madonnu ili Michaela Jacksona, i ako imate onaj aparat što proizvodi šećernu vunu, vatu, šta je to već, a ja ga imam)

Burger King (trka dok vas jure kuvar, kobasice i kuvana jaja, a vi imate samo papar da se obranite)

Green Beret (osjećate se kao stariji tinejdžeri koji ovo igraju na automatima dok im je u uglu usta filter 57, a dim kulja kroz nos)

Blue Max (prvi svjetski rat, avion, lijep pogled iz aviona na livade ispod aviona, odlično iskustvo za sve koji se nikad nisu vozili avionom)

Miner 2049 Er (sedam nivoa farbanja nogama, igrica je bila obavezna u drugom razredu srednje škole, smjer soboslikari)

Manic Miner (sličan ovome gore, ali manje zanimljiv)

Commando (Schwarzenegger se nije skidao s ove igre mjesecima i tako se pripremao za ulogu u filmu)

Operation Wolf (aaaaaaa, kakva igra! Aaaaaaaaaaaaa!)

Fernandez Must Die (igrica napravljena nakon što je Fernandezova koalicija na izborima uzela 16-17 posto pa je Fernandez želio biti premijer i uzeti sva važna ministarstva, a godinu dana kasnije je izašao iz koalicije i skovao plan da sjebe sve ljude u državi samo da on ostane na vlasti)

Into The Eagles Nest (vrhunac kompjuterskih igara, verzija razbijena, ipak sam je uspio završiti i naći onog prijatelja nakon čega su me javno pohvalili u školi putem oglasne knjige tokom drugog školskog sata. Nakon ovog uspjeha postao sam popularan i među đacima u drugoj smjeni)

Football Manager 2 (pod mojim vodstvom Halifax postao prvak Engleske, a to mu je i jedina titula do sad)

Boxing Manager (moj boksač je bio među pet na svijetu i imao sam ugovoren meč za trećeplasiranim, ali mi je mama uletjela u sobu i iščupala kabl iz struje jer nisam usisao kuću, a dolazili su gosti)

Decathlon (ovo svi znaju, 800 metara, što brže mrdaš džojstikom lijevo-desno, atletičar brže trči. Tokom trke bar jednom će pući lim na džojstiku, ali i to je sport)

Pit Stop 2 (ne sjećam se bolje vožnje na C64, a zahvaljujući ovoj igrici sam naučio i mijenjati gume na auto, naprije na ladi samari, a onda i na korsi, pa čak i na polu)

Bubble Bobble (više od 50 nivoa, krasna zabava za čitavu obitelj)

Pirates (igrica za one koji su se pred roditeljima osjećali glupo da igraju jednostavne igrice umjesto da programiraju pa su našli kompliciranu i dosadnu igricu i pravili se pametni)

Arkanoid 2 (bolji od Arkanoida 1, a i od mnogih drugih igrica, odličan nnačin da vam dan prođe kao da nije ni postojao)

Untouchables (razbijeno na kazetama, postoje dva dobra nivoa, novu 1991. godinu sam dočekao uz ovu igricu)

Winter Games (sviraju himne prije takmičenja, neopisiv ugođaj, volio sam njemačku i sovjetsku; zimske igre mogle su biti doživljene i bez snijega)

Battleships (školska igra, ako nemate papira ili vam se ne da crtati, skinite ovu igru s interneta)

Cybernoid (ozbiljna pucačina)

Cybernoid 2 (prevazišao prvi dio, odlična muzika, da sad biram nick za blog bio bih cybernoid, ali pazite - ne običan noid nego cybernoid)

The Great Giana Sisters (ima dva dijela, bez ikakvog nedostatka, odlična je i muzika)

Rick Dangerous (ko se ove igrice ne sjeća taj nije imao C64)

Creatures (disketaši su imali prednost, nama je bila razbijena igrica, ali je bila osvježavajuća kao limunada kod Zukija (najava priče o najljepšem hrvatskom malom gradu, nagradno pitanje je koji je to grad))

Pang (C64 je pri kraju postojanja dobio jednu od najboljih igara ikad)

I to nije sve, ali sam ovim podsjećanjem poželio opet imati commodore pa idem objaviti oglas za tranformator. Nadam se da postoji neki majstor koji ga može sam napraviti. A meni ostaje da odem u Zadar da tamo kupim šrafciger za štimanje glave. Stari sam izgubio. I da, u Zadru ću popiti jednu traubisodu. A možda i dvije.

Commodore 64 ueber alles!