Mladi luk

Obukao sam majicu s obadva duga rukava. Najprije sam provukao glavu kroz za to predviđen otvor, a zatim desni pa lijevi rukav, baš tim redoslijedom. Zaključao sam vrata i provjerio jesu li vrata zaključana, jednom pa drugi put, baš tim redoslijedom. Izašao sam van. Šetao sam gradom razmišljajući jesam li isključio štednjak, peglu, šporet, toster i usisavač. Napose, razmišljao sam jesam li zaključao vrata i jesam li provjerio da li sam ih zaključao. Nastavio sam šetati koračajući lijevom pa desnom nogom, pa opet lijevom, baš tim redoslijedom.
 
Dosadno je već odavno u gradu jer je raspored ulica isti unazad nekoliko godina. Nije ni čudo što je sve manje djece u školama za poštare, taksiste i prodavače Kirby usisavača. Čuo sam iz nekog kafića kako Branimir pjeva "...pošao sam u Viennu da pronađem svoju djevu...", taj sam stih uhvatio. Shvatio sam ga ozbiljno. Hm, to bi moglo biti zanimljivo. Razmislio sam, ali u džepu jakne mi je bio samo srpski pasoš koji je istekao negdje prije šest ili deset mjeseci, ne mogu se sjetiti točno datuma isteka pasoša, kao ni točnog datuma rođendana jednog mog kolege s fakulteta koji je sjedio do prozora i imao je bilježnicu sa slikom presječene naranče na koricama. Nisam mu se sjetio ni imena, a prezime je, gotovo sam siguran, završavalo na "ić". Hrvatski pasoš mi je ostao u stanu, a njemački nikad nisam ni imao, iako uvijek navijam za Nijemce kad dođu četvrtfinalne borbe i zapadni Čehoslovaci ispadnu, ali to još nije dovoljno za dobijanje toga pasoša. Mislio sam da ipak odem u Beč, a da na granici zamolim one ljude da me puste preko. Onda sam se ipak predomislio jer je moguće da oni tamo toga dana neće biti dobre volje pa me neće pustiti. Dakle, Beč otpada, ne da mi se sad vraćati u stan, pomislio sam tada ispravno.

Pogledao sam neki auto na parkingu, ne zato što volim automobile, pogledao sam zato što sam nekud morao gledati. NK pisalo je na tablici. Prvom čovjeka na koga sam naišao, a koji je izgledao kao da se razumije u geografiju i kao da je u prvom polugodištu sedmog razreda bio vrlo dobar iz tog predmeta, uljudno sam se obratio:
"Hvaljen Isus, gospodine. Da li mi možete reći na kojoj strani je Nikšić?" a on je pokazao prema Petrovaradinu i ja sam ubrzao korak, uhvatio autobus do Petrovaradina, izašao na pretposljednjoj stanici, i za sat i po već sam bio u Inđiji. Sporo, rekli bi vozači, ali ja sam krenuo pješke. „Tko polako vozi – daleko stigne“, rekao bi jedan subotar što me jednog običnog ponedjeljka 1986. povezao u svom kamiončiću plave boje iako ja nisam bio subotar u tom trenutku, ali ni meni ni njemu to nije bilo važno, a u kamiončiću se čula druga pjesma s B strane novog albuma Miše Kovača.

Između Inđije i Pazove sam se zabavio tako što sam brojio drveće. Jedno drvo, drugo, treće... Brojio sam, ali mi je kod sedmog postalo dosadno pa sam prestao. Onda sam prešao onaj neki most, ispod sam vidio kako Jason naporno vježba, sam, bez trenera. Spremao se za duel protiv Mychaela Myersa, osokoljen pobjedom nad favoriziranim Freddyjem. Siguran singl na Jasona kad se taj duel pojavi u kladionici.

Beograd sam zaobišao jer sam se tamo zamjerio jednom čovjeku zbog cure pa sam nastavio prema jugu preko mokrih oranica da se čeličim. Svratio sam u jedn trgovinu da kupim jednu bonžitu jer samo ogladnio. Neočekivano, tu sam sreoSuzanu Mančić i upitao je:
"Suzana, koji će brojevi biti ovaj put izvučeni u lotu?" a ona je rekla: "Ne radim više jer je slaba plata za tako naporan i odgovoran posao, a i radi se svaki utorak, nema slobodnog utorka nikad, pa probna snimanja, ma razumeš me... Ali mislim da će biti 1, 6, 10, 12, 20, 25, 26 i dopunski broj 27."
"Nema više dopunskog broja, Suzana."
"Baš zato, svi očekuju da ga neće biti i varaju se. To je iznenađenje, razumeš, samo ti odigraj. Ovaj put će biti."
"Hvala, Suzana."
"Nama na čemu, hvala tebi."

Kod Obrenovca me pozdravio neki visoki čovjek čiji je glas bio kao glas Mikija Mausa. Jahao je na svom konju prema Beogradu, a iza njih je išao rezervni konj, kad se ovaj glavni umori da onda rezervni nosi visokog čovjeka čiji je glas bio kao glas Mikija Mausa, a glavni konj da odmara i bude rezervni konj. Imao je šešir na glavi taj visoki čovjek čiji je glas bio kao glas Mikija Mausa.
Tu sam u nekom selu uplatio listić za loto, samo jednu kolonu sam ispunio.
"Fali ti jedan broj, ovde ima samo šest", rekao je civilni vojnik koji je bio na služenju vojnog roka, na obuci, baš u kiosku za loto i srodne igre.
"Ne fali, ja igram samo šest jer sam skroman. Meni ne trebaju milioni koje sedmica daje, meni je dovoljno samo nekoliko desetina hiljada koliko donosi šestica."
On se malo protivio, ali sam mu onda pokazao svoju vojnu knjižicu s potvrdom doktora, glavne sestre i spremačice Verice da sam ja civilni pukovnik u penziji, specijalac s Instituta u Sremskoj Kamenici i on je prihvatio listić i salutirao mi poput mladog Georgea Hazarda (glumio ga je  James Christopher Read, inače lav u horoskopu i navijač ekipe Buffalo Sabres) na West Pointu u seriji Sjever i jug.

Uplatio sam i tiket u kladionici jer nije bilo lozova selo-grad koje obožavam, a ni onih bezveznih greb-greb. Četrdeset dva kilometara kasnije saznao sam da sam dobio. Neki je dječak dotrčao do mene, rekao mi da sam dobio, i onda je pao iznemogao, zapalio cigaretu "Milde sorte" i ponudio me. Odbio sam jer ja pušim samo "Opatiju", i vratio sam se nazad po novce. Onda sam ih dao onom dječaku, dijelili smo pola-pola. Donio sam mu i flašu vode. On se njome polio po glavi, a ostatak mi je dao jer smo i to dijelili. Već sam bio umoran i znao sam da sam se prešao što sam krenuo preko Beograda, trebao sam ići preko Fruške gore pa preko Šapca, ali sam se bojao uzbrdice. Toga sam se sjetio u Valjevu, toga da je trebalo ipak preko Fruške gore.

Onda mi je opet bilo dosadno pa sam najprije išao četiri kilometra unatraške, a onda još četiri žmureći na jedno oko, a potom na drugo, da bih naredna četiri prešao potpuno zatvorenih očiju. Tako se dogodilo da umalo skrenem s puta u jarak obrastao biljkom rubus fruticosus koju neki nazivaju i kupina. I onda me prenuolo nečije glasno dozivanje: "Kss, kssss! Kss, kssss!"
Osvrnuo sam se, bio je to mladi dečko bez brkova, oglasio s bilborda, javio mi se s te slike. Vidjeli su mu se samo glava i vrat, a ostalo nije stalo na sliku jer ga tada vozači ne bi uočavali s udaljenosti veće od dva kilometra i tristo osamdeset metara.
"Šta je, dečko?" pitao sam čudeći se kako mu nije dosadno tu na vjetrometini.
"Je l’ imaš šta sitno da platim bilbord za sljedeći mjesec? Skinuće me ako ne platim", pitao me je.
"Dakako. Ali, nemoj za to kupiti cigarete nego stvarno plati bilbord. Pa da se vidimo i kad se budem vraćao", odgovorio sam.
„Stari, jesam li te ja ikad u životu slagao?“ rekao mi je on iako smo se vidjeli tek prvi put.
„Dobro, idem uplatiti 200 dinara. Tu budi tu i nemoj nikud ići, a ja ću ti donijeti uplatnicu.“
„Dogovoreno! Nisam ja mrdnuo odavde već dva mjeseca otkako su me zalijepili. I kupi neki osvježivač za WC, jako smrdi ovdje jer vozači baš ovdje vole urinirati, pored stuba što drži bilbord“, rekao je i ja sam ga poslušao, skrenuo s puta, brzim hodom od 7 kilometara na sat prešao 11 kilometara, uplatio i kupio osvježivač i vratio se, ali dečko s bilborda je nekud otišao pa je tamo bio prazan prostor na kojem je netko kredom napisao Vrtni patuljci makove sade.

U Kosjeriću sam predahnuo. Moj prvi odmor. Naručio sam dva čaja od metvice. Nije ga bilo, nije bilo tog čaja. Plakao sam desetak minuta, bio sam tužan. Onda sam se sjetio čaja od metvice i razveselio se iznenada. Poželio sam taj od metvice. Toga je bilo, upravo su ga kuhali nekom gostu koji je otišao jer im je rešo bio slab i spor, gost nije mogao čekati jer je pješačio prema Kolašinu, pa se čaj taman skuhao za mene. Ali ni ja ga nisam popio, samo sam ga platio. Ne volim čaj od metvice, uopće ne znam kako to netko može piti.

Priroda je bila zelena i zaustavio sam se pored pruge na koju sam naišao. Stavio sam ruke u džepove, desnu ruku u desni džep, lijevu u lijevi, baš kako sam naučio kad sam se prvi put susreo s džepovima. Nisam cijele ruke ugurao u džepove nego onoliko koliko je stalo, samo šake. Tako sam stajao šest sati, a ruke sam vadio samo kad je prolazio neki vlak. Teretnima sam mahao samo desnom rukom, a putničkima s obe ruke. I tako samo šest sati jer sam žurio. Pošao sam dalje, prema Užicu.

Počeo sam glasno pjevati "Dirlada da, dirlada da". I tu me uhvatila kiša. Velike stvari otkrivaju se slučajno. Ja sam tako saznao kojom se pjesmom u sušnim vremenima doziva kiša. Tiho i samo uvodno "Dirlada da" za blagu kišicu i gromoglasno strofu i ponovljeni refren za pravi pljusak. Odavno sam otporan na kišu. Dvadeset kilometara sam pješačio po kiši, onda sam ipak kupio specijalni kišobran s gromobranom u nekom mjestu, ali je kiša prestala pa sam ga dao nekoj baki koja je stajala uz cestu i prodavala tvrdi sir stranim turistima. Ta je baka ličila na jednog mog profesora matematike iz osnovne škole, ali sam ja znao da to nije on.

Zatim sam ubrzao jer je već padao mrak. Ponovo sam glasno zapjevao da otjeram šišmiše, za koje legenda kaže da se u starom Životinjskom carstvu nalaze na broju 179, da mi se ne zapetljaju u kosu. Ubrzo sam stigao u Crnu Goru. Izdaleka sam čuo kako  neko pjeva Unite Europe, jedan od 33 hita Tota Cotugna. Bio je to graničar. Taj graničar mi je rekao da ne mogu preći granicu bez pasoša, a ni sa izviđačkom iskaznicom moga brata koja se slučajno našla u jednom od nekoliko džepova mojih traperica.
"Evo, tu mi pljuni ako s tim pređeš preko", kazao je i pokazao desnim kažiprstom sredinu svoje donje usnice.
"A ako te podmitim bombonima Dimnjačar?"
"Mmmm, odžačar grla. To je već potpuno druga priča. Izvoli", rekao je, maknuo razvučenu špagu i omotao je oko ruke, pomakao se u stranu i ispružio ruku kao da ću ja sad proći kroz neka vrata. Ostavio sam mu čitavu vrećicu i nastavio dalje.

Bio je dan. A ja sam bio između neka dva grada. I šta sad? Kako sad da nađem Nikšić? Odlučio sam da pitam čovjeka koji je stajao u Pljevljima. On me čudno gledao jer su mi nogavice bile malo mokre, kao da nikad nije vidio nekoga s mokrim nogavicama. Zalutao sam pa nisam našao most i morao sam pregaziti neku rijeku koja se zove Ćeotina. To sam saznao kad sam na drugoj strani vidio tablu na kojoj je pisalo da do sljedećeg mosta ima 500 metara nizvodno. Jeo je neprskane sjemenke bundeve taj čovjek, sam ih je uzgojio u stakleniku iza svoje kuće, ukrštajući budnevu sa suncokretom. Bio je naslonjen na stub ispred prodavnice i samo mi je, bez riječi, pokazao smjer u kojem je Nikšić, ako se nije šalio. Međutim, šalio se. To sam shvatio kad sam došao na crnogorsko-hrvatsku granicu i vidio na jednoj kućici grafit „Ovo je Hrvatska!“. Glasno sam se počeo smijati toj šali koju sam shvatio tek tada, poslije 14 sati pješačenja.

Vratio sam se nazad i smijao se duhovitom odgovoru toga čovjeka. Opet sam naišao na tog čovjkea i on se isto smijao. Pozdravio sam ga, i on je mene. Onda mi je pokazao da je Nikšić u stvari na drugoj strani. Sad se nije šalio. To su mi potvrdila dva čovjeka, tata i sin. Tata je osmogodišnjeg sina nosio na ramenima i rekao je da sam na dobrom putu. Onda sam malo kasnije naišao opet na njih dvojicu, ali je sad osmogodišnji sin nosio tatu na ramenima i ovaj put je on rekao da sam na dobrom putu. I da, bilo je tako. Nekoliko sati kasnije sam vidio tablu na kojoj je pisalo "NIKŠIĆ 20 m", a bila je i strelica pored table. To je značilo da do Nikšića ima još 20 metara. Kad sam prešao i tih dvadeset, stajala je tabla "NIKŠIĆ". Naišao sam na jedan dućan, bilo je vrijeme da se osvježim. Kupio sam pakovanje od šest flaša mineralne gazirane vode. To sam shvatio kad sam izašao iz dućana i vidio da piše „ jako gazirana“. Vratio sam se u prodavnicu i pitao da li mogu zamijeniti vodu jer sam vadio krajnike 1984. godine pa još nije vrijeme da pijem gazirana pića, ali je tridesetogodišnja prodavačica koju je dvadesetogodišnji dečko mazio po guzici s obe ruke rekla da to ne dolazi u obzir.

„Dobro, dajte mi onda još jedno pakovanje od šest flaša negazirane vode.“
„Izvoli, to je ukupno devet litara raspoređenih u šest flaša. Tako kaže digitron“, rekla je.
"Još da vas pitam...", rekao sam kad je onaj mali svoje ruke već prebacio na njene grudi. "Meni su rekli da je u Nikšiću dobro pivo. Zove se Nikšićko pivo, ili nekako slično. Je l' imate možda?"
"A ne, to ne držimo. Probaj u Apatinu, možda oni imaju."

Zahvalio sam se i izašao van. Gaziranom vodom sam zalio jedno drvo, a od onih negaziranih sam popio sadržaj jedne flaše, a ostalih pet flaša iskoristio da zalijem susjedno drvo da se ne naljuti što sam jedno zalio, a njega ne.
Tu sam sreo jednog čovjeka neobičnog izgleda - imao je smeđu kosu i smeđe oči, a između nosa i usta prave pravcate brkove crne boje koji su se širili u smjeru istok-zapad, a ako bi se čovjek zarotirao za 270 stepeni, i u smjeru sjever-jug. On mi je rekao da me zna. Bio je isti Udo iz Klinike Schwarzwald, samo sa brkovima i sa svake strane lica sa po jednim zulufom.
„Otkud me znaš?“ upitao sam.
„Ne moraš mi govoriti ti“, možeš mi persirati slobodno.
„Oh, zahvaljujem. Vi meni ipak govorite ti jer nismo zajedno ovce čuvali niti smo redari u školi zajedno bili.“
„Elem, kako bi rekli najmudriji među nama, tj. naime, kako bismo rekli mi staromodni; ti si stajao tamo pored pruge i mahao mi dok sam terao lokomotivu i dvadeset i dva vagona smeđeg šećera, te dva vagona bijeloga šećera. Ja sam mašinovođa, imam vozačku dozvolu od šesnaeste godine i kod kuće imam i električni vlak kupljen 14. avgusta 1973. na ljetovanju u Primoštenu.“
„Upravo tako, to sam bio ja. Da. Dodajte me kao Facebook prijatelja.“
„Ne brini, već jesam. Čikojević se prezivam, zapamti. Čikojević!“


Onda sam nastavio dalje. Sve su češće bile registarske oznake za Nikšić. To je dobar znak. Sve sam sigurniji bio da sam bio u pravom gradu. Koračao sam brže, smijao se, ali ne previše, umjereno, da prolaznici slučajno ne pomisle da nisam sav svoj. Prošao sam prigradsko naselje, ušao u grad, išao dalje, tražio sam je. Pitao sam neku djecu koja su igrala hokej na ledu, ali na travi jer leda nije bilo, da li je znaju. Ne, ne poznaju je, rekla su djeca. Odlučio sam da je tražim dalje, ali nema je. Odsjeo sam u jednom od mnogobrojnih hotela, u prvom na koji sam naišao. Nisam spavao čitavu noć. Razmišljao sam. Gdje bi mogla biti? Naredni dan sam prespavao, a po noći opet razmišljao. Onda sam opet spavao, probudio se, napio se, opet zaspao. Tek četvrtog dana sam prošetao nekim ulicama. Pitao sam jednog malog da li zna za nju, ali on je rekao da poznaje četiri koje se tako zovu, ali da sigurno nijedna nije ona. Zahvalio sam se i izvadio iz džepa sto evra.
"Da li sad možda znaš gdje bih je mogao naći i da li je ipak jedna od njih ona?" pitao sam i pružio mu novčanicu.
"Pa možda bih se mogao sjetiti", rekao je mudro.
"A sad, je l' ti sad mozak bolje radi?" pitao sam kad sam mu dao još sto evra.
"Pa sad radi malo bolje", rekao je i spremio ih.
"Ovo će ti sigurno osvježiti pamćenje", izgovorio sam veselo pružajući mu deset novčanica od po sto evra.
On je pljucnuo u prste, prebrojio novce i konačno rekao:
"Ne, gospodine, stvarno ne znam ko je ona, nikad je nisam vidio. Dođite za godinu dana opet, možda nešto saznam."
"Dogovoreno. Hvala ti na saradnji i pazi na novce, nemoj ih potrošiti na neku glupost."
"Paziću, gospodine. Idem kupiti album sa sličicama i sličice Najpoznatiji crnogorski vlasnici kafića. Živjeli!"
"Živio, dečko!"

Potražio sam je još malo. Opet po ulicama, u kafićima, po krovovima, parkovima, livadama, zavirio sam i u dva restorana, jednu banku i prošetao pijacom, tražio sam je po svim mjestima tipičnim samo za ovaj grad. Nije je bilo. Slegao sam ramenima i okrenuo se prema sjeveru, stavio ruke na leđa i polako krenuo nazad.

Vratio sam se kući. Moram ponovo pokušati, ali kad napravim plan. Sad znam put.

Kad sam saznao za blog izgledalo mi je to kao da sam dobio hrpu stripova između kojih ću sam izabrati koje ću čitati, a koje ne. Tu će se lako naći neki zanimljivi, nema sumnje. Kao što sam u Modroj lasti preskakao sve tekstove, uključujući i mudrog i iskusnog Lastana koji je davao savjete tinejžerima i njihovim kolegicama tinejdžerkama, tako ću i ovdje skakati na posljednju i najzanimljiviju stranu, takvih sigurno ima. Kao kad vam neko da u dokolici televizor sa 70 kanala. Sigurno ćete naći nešto zanimljivo. Bar onu prelijepu Antonellu koja radi na talijanskoj televiziji, iako talijanski ne razumijem osim kad kažu bellisima, grazie, bon giorno, insieme, calco, ciao, tutti, stella rossa i bandiera rossa (iako to rijetko govore) i slične izraze. Dakle, manje od svake bake koja je imala sreće da je prije skoro 70 godina okupiraju Talijani, a ne neki drugi, jer Antonellu i ne morate razumijeti da bi vam bilo zanimljivo gledati njenu emisiju u kojoj njeni gosti nešto kuhaju, a ona se smije i priča na talijanskom.

Ako ste baš vrijeme odlučili provesti uz taj aparat, uz kompjuter a ne uz usisavač ili kosilicu, što bi bilo korisnije, onda tako stoje stvari. Ako već sjedim uz kompjuter i želim pronaći nešto zabavno za pročitati, nešto za šta neko nije morao gurati glavu u nečiju guzicu da bi izašlo, nešto za šta neki pametni stručnjak (izdavač) nije morao procijeniti da je dovoljno dobro (da donosi novac), onda je to bilo baš to - blog, što ne znači da na blogovima nema raznih idiota. Kao kad dobijete dvije kazete s igricama za commodore 64 (e da, razumijem i pomodoro na talijanskom). Tu mora biti neka dobra koja će vašu dokolicu ispuniti radošću. Dok čekam rezultate druge danske lige mogao bih pročitati neki tekst, nešto originalno i duhovito, a Srđan Valjarević u novinama ne piše više čak ni subotom. Možda nešto na tragu Krumpirove rodbine. Našao sam mnoge, a ovaj put ću istaći Extrafulla koji je negdje nestao, agent Mulder će saznati gdje, i Zlog podstanara (klikni da vidiš, za njega nam još ne treba Mulder, a ni Scully).

To je bilo 2005. godine, a već 2006. imao sam i vlastiti blog. Pisao sam u prašumi sistema blog.hr, a bio sam prisutan i na mojblog sistemu u tri državice u kojima je postojao. Da ne bih širio priču, nekada je na mojblog.hr i mojblog.co.yu bilo i do 130 postova dnevno. Blog.hr je bio jači, ali ako se izuzmu postovi školaraca koji su objavljivali raspored sati i koja ih profesorica mrzi, navijačka i nacionalistička prepucavanja, objavljivanje nekakvih pjesmica iz spomenara, ni tamo broj postova nije bio 5 500 nego znatno manji, iako je bio jako, jako velik. Trajalo je to dugo, ali sam primijetio da se od prije godinu dana broj postova na mojblog sistemu počeo smanjivati. Sad ih nema ni 50. Ne, nije tome uzrok ekonomska kriza koja je zahvatila jedan dio svijeta. Možda bi statističari ili sociolozi mogli dati odgovor na to pitanje, možda sociolozi ipak nešto i nauče u te četiri godine studija. Moje je mišljenje da je Facebook pojeo blog. Znam da su mnogi prešli sa bloga i na Facebook. Neki su čak otvorili duple profile, jedan pod pravim imenom, a jedan pod blog-nadimkom. Tako su sami sebi postali FB prijatelji.

Nije to čudno. Ljudi su na blog dolazili da nađu partnera, kuma, savjetnika, šogora, pašenoga ili pašu, izgubljenog brata, curu, dečka, ljubavnicu, prijatelja... I da kažu svijetu da su upravi oni supermeni. A Facebook je omogućio da se to postigne u jednoj rečenici. Sad ljudi objavljuju slike, linkove za spotove, šalju virtualne poklone i zagrljaje, učlanjuju se u nekakve grupe, postaju istovremeno fanovi Madonne i Metallice, vode i zraka, ispunjavaju kvizove da saznaju koja su divlja životinja i kako će im se zvati budući bračni partner, koliko će djece imati i da li će ta djeca u školi biti vrlo dobra ili odlična, da li ih trenutni partner vara, da li su poznata ličnost, koji su horoskopski znak i koja su krvna grupa, koja je vjera najbolja za njih, jesu li štreber ili njuška, koja su čokoladica - mars, snickers, twix ili jeftini kiddy i bonžita (čestitamo, ti si snickers), da li si Zagor ili Čiko, a cure mogu saznati koja su od četiri fufe iz serije Seks i grad, te da li bolje fafaju ili dudlaju (i objelodaniti to svim svojim prijateljima i roditeljima, ako su registrirani), i ostale zanimljive i korisne stvari. Ispunjavaju testove inteligencije i svi redom ispadaju bar jednaki Tesli, Einsteinu, Tolstoju i Mozartu. Pišu statuse za koje pomislte da ste vi bar deset puta inteligentniji od tog Tesle ili Einsteina. Za status treba biti jako mudar. Kako kaže jedan od najduhovitijih blogera, jutros sam popio dve čaše vode jer sam sinoć jeo jako slanu ribu. Ili, izgubila sam nešto i sad ne mogu da nađem, grrrrr, kao da to nekoga zanima i kao da će joj neko pomoći da to nađe.

Ali, to je druga i preopširna tema, a već sam i ovu temu raširio.

Dakle, ljudi su se okrenuli kratkoj formi, Facebooku, stavljanju jedne kratke rečenice i klikom ispod nje "sviđa mi se", označeno palcem podignutim prema gore. Ponižavajuće.

Znam da je mojblog otjerao neke korisnike promjenom izgleda 2007. godine. Ovo je ružno i komplicirano, i sporo. Pa ipak, šefovi bloga su mi se javili za samo nekoliko sati kad sam ih zamolio za pomoć jer sam jedne noći pijan promijenio šifru i drugog dana se nisam mogao sjetiti kako glasi. Domaćinska atmosfera, reklo bi se. Ali broj blogera pada bez obzira na dizajn bloga. Ljudi su površni i nemaju vremena jer rade preko mjere pa su se prilagodilii novom vremenu. Ljudi više vole napisati jednu rečenicu nego post, a i lakše je. I poslati nekom virtualni zagrljaj lakše je nego ostaviti koliko-toliko smislen ili duhovit komentar. Kao što im je lakše da pojedu hamburger nego da skuvaju varivo od blitve, ili neki ćušpajz od mladih mahuna.

A ja se pitam gdje su svi oni ljudi od ranije, oni koji su pratili i moj blog. Jesu li dolazili da čitaju moje tekstove, ili su me htjeli za kuma ili žiranta pa su se razočarali. Da li sam im dosadio? Ili su komentirali samo da ostave link ili da im uzvratim komentar, jesu li bacili kompjuter kroz prozor ili su otišli na neko tajno mjesto i posvetili se religiji, daleko od civilizacije i ADSL kablova. Ne znam gdje su i zašto se ne javljaju, ali ja nikad nisam mijenjao frizera koji me dobro šiša, čak i kad sam morao gladan i slabo obučen prepješačiti deset kilometara po snijegu i vjetru kroz šumu u kojoj zavijaju kurjaci da bih došao do njega. Kao što po sladoled idem tamo gdje ima onaj koji volim, a ne kupujem onaj koji nađem u najbližem dućanu. Idem dva kilometra po Borbu, ne uzimam Blic u malom kisoku na ćošku koji ne prodaje novine za donekle pametne, koji drže do toga šta će čitati. I bend koji volim idem gledati van svog grada, ne čekam da dođe u moje dvorište. Pitam se gdje su svi oni: Nevina suza, Lanna, True Serendipity, Samba, Lorna, Zvuci srca, Robijan, Trej, Lara, Psiho 2, Skviki, Photofairy, Radee 2, Woodland, Barba, Anlah, Vigga, Medeja, Lonely, FeniX, Lana20, Crna orhideja, Trubica, Petricaa, NoMedij, Ljerka, Akvamarin, Žanamari (eno, skida se gola u spotovima umjesto da dođe da vidi šta sam napisao), Inicial, Adary, plava blogerica na slovo M, Širim radost, Adary, Nodulus, Angy, Dusha, Desert Rose, Bungula, Viky, Bambolina, Lucile, Deelite, Medusaa, Nemezis, m.o.n.y, Kikke, Adriane, Amata, Covet, Anit_5, Croaticus, Tajna, Rajna, Jutrikus... I Čehinja Darka, neregistrirana posjetiteljka koja je kod Tete Dany rekla da čita moje postove, a ja sam joj obećao priču o jednoj češkoj princezi. Da li uopće ima ljudi koji ovo čitaju, a nikad ne komentiraju?

Ožednio sam od ovolikog pisanja. Idem popiti dvije čaše vode. Ja pijem Janu. A vi?

Pozdrav ostavljam!

Prolazeći između prepunih polica u Merkatoru, provlačeći se između silnih ljudi koji vole velike radnje u kojima postoji više od 220 vrsta keksa, polako sam i bez žurbe razgledao proizvode koji ne naseljavaju baš svaku trgovinu. Razgledao sam i alkoholna pića, pa tako i pivo. Iznenadio sam se velikoj ponudi. Imaju razna strana piva s raznobojnim etiketama i čepovima, postoje piva u tako zanimljivim i privlačnim flašama koje će vas privući bez obzira šta se nalazi u njima, a imaju čak i Nikšićko pivo, tamno i svijetlo, i to u staklenim flašama. Još više me razveselila Žuja. Pored Žuje je bilo Ožujsko, ali Žuja je zakon. Međutim, najinteresantnija stvar bilo je pivo u prahu - Tuborg u zelenim vrećicama. Na kraju reda stajale su te male četvrtaste vrećice instant piva, nešto slično današnjoj kavi 1 u 1, 1 u 2, 3 u 2, 2 u 1 i iz X u 1 (iz iksa u jedan). Ili još sličnije flavoraidu, zaboravljenom osvježavajućem napitku prepunom vitamina, iz osamdesetih godina.

Kupio sam dvije vrećice da probam, manju i veću. Manja je za 0,33 pivo, a veća za pola litre. I, nećete vjerovati, ali ispalo je odlično. Samo, morate paziti kad dodajete vodu i kako da mutite pivo, a da vam se ono previše ne zapjeni. Ali, detaljno uputstvo za žedne i pismene je na poleđini vrećice, i to na nekoliko jezika. Nemojte staviti vode više nego što piše jer će vam pivo ispasti bez veze. Isto tako, pazite kad miješate prah i vodu. Ako ne volite pjenu onda miješajte sporije, a ako volite, onda slobodno ubrzajte, a oni imućniji koji u svom domaćinstvu imaju i mikser i godinama su se pitali čemu ta sprava uopće služi konačno ga sad mogu i upotrijebiti.

Vjerujem da će uskoro i ostali proizvođači piva krenuti ovim putem. Ekonomičnije je, pa kad dolaze gosti sad možete razmutiti potrebnu količinu praha i evo radosti, nema više potrebe da u prodavnice nosite ambalažu ili da vam flaše prave gužvu i nered u stanu, pored starih novina, šuplje obuće, diskova Đorđa Balaševića, slomljene stolice koju nikako da popravite već dvije godine, prazne i napukle kante od jupola s kojom ne znate šta ćete, probušene košarkaške lopte i ostalih nepotrebnih i beskorisnih stvari. Tu je i zabava za najmlađe koji će se silno obradovati kad im date prah da lickaju sa svojih malih dlanova, kao što smo mi u njihovim godinama lickali cedevitu, vegetu i već spomenute flavoraid sokove. Važno je napomenuti i to da je ovako napravljeno pivo jeftinije nego da ste kupili flaširano. A ako netko voli dudati pivo iz flaše, ne očavajte jer vam je u smočnici ili na terasi sigurno ostalo praznih flaša s kojima ne znate šta ćete. Ako budete imali sreće pa pronađete tratir u prepunoj špajzi, evo lakog načina da napravljeno pivo ulijete u flašu, ohladite na temperaturu unutrašnjosti frižidera, ili na sobnu temperaturu ako vas opet bole krajnici jer ih niste izvadili kad ste imali 6 godina, i da uz svojeručno napravljeno pivo gledate večerašnju utakmicu, poput modernih muškaraca s gelom u kosi i fazoniranim bradicama u televizijskim reklamama. Uskoro ćemo u svom omiljenom dućanu moći naći i pakovanja od kilogram, povoljno i pogodno za slave, krštenja, svadbe, masovne rođendane, proslave dobitaka u kladionici i slične manifestacije na kojima se pije mnogo piva.

Praktičnost ovog piva je u tome što ne morate nositi ambalažu, dovoljna vam je samo vrećica i pipa ili šlauf s pitkom vodom. I za razliku od onog odvratnog piva u plastici, ovo nije bljutavo, a i rok trajanja je duplo duži. Da ne zaboravimo, mamurluk od instant piva je znatno blaži, a rok trajanja samog praha duži od tekućeg piva. Ako je pojava piva u  plastičnim flašama bila korak nazad za industriju piva i kvalitet pića, ovo će biti korak naprijed.

A već se naslućuje da će i vinari krenuti ovim putem. Vrlo skoro ćemo moći kupovati ekstrakt gemišta, tzv. gemišt u prahu, light, natural i strong, za strano tržište što će u prevodu značiti tridesetpostotni, pedesetpostotni i sedamdesetpostotni gemišt. Ali o tome kad za to dođe vrijeme.

Živjeli!