Mladi luk

Čitav dan razmišljam o tome da li sam dobru adresu izabrao, tj. da li sam se opredijelio za pravo povrće kad sam otvarao blog. Mislim o tome da li je mladi luk stvarno bolji od, na primjer, ljutog feferona. Teško je odgonetnuti. Veliki su se umovi tokom povijesti lomili oko toga koje je povrće bolje. Mladi luk je popularniji, tu nema sumnje. Ali i Madonna je popularnija od Alice Coopera pa to ništa ne znači, odnosno, znači da ono što je popularnije nije ni blizu bolje, ponekad čak nije ni dobro.

Feferoni se mogu jesti i sami, odlično idu uz sir, a poslije toga odlično ide coca-cola. Neki vole i sok od bazge (Sambucus nigra, ovaj me naziv podsjetio na blogericu Sambu koja me je u novembru 2006. pozvala da se vratim na mojblog.hr što sam ja i učinio) uz feferone, ali to su mahom oni koji uživaju u slatkim feferonima. Ja pripadam onima koji vole ljute, ali ne baš one potpuno ljute od kojih usta utrnu. U prošlosti su zubari koristili feferone kao anestetik. Takve ne volim. Onda se ne osjeti ništa drugo. Ima ona mudra izreka - kad jedeš feferone uživaš dvaput; jednom kad ulazi, drugi put kad izlazi.

Mladi luk se teško može jesti sam. Može, ali nije neko zadovoljstvo. Kad je riječ o mladom luku, ja sam od onih koji više vole zelene listove nego bijeli dio, korijen. Točnije, najbolji je onaj zeleno-bijeli dio na prelazu korijena u nadzemni dio. Luk ima tu prednost što se soli, a samo oni rijetki sretnici koji su nekad imali priliku da gurnu vrh luka u sol prije nego ga zagrizu znaju kako je to neobično iskustvo koje se pamti čitav život. Mladi luk zvuči nekako domaćinskije od feferona, to je još jedna prednost. A feferon je opet ljepše boje. Žuti su dobri, a ja više volim crvene. I u baštama feferoni ljepše izgledaju od luka. Kao nekakav ukras u bašti. Znao sam kod svoje susjede sjediti satima u bašti gledajući u feferone. Prije toga sam feferone gledao dok su rasli na prozoru kao flanci. To je bilo do mog desetog rođendana, a kasnije me više od flanaca i duguljastih papričica počela zanimati susjeda.

Dugo sam još razmišljao i pronalazio prednosti i nedostatke ovih biljaka i onda shvatio da će blog biti posjećen ako budu dobri postovi. Inače ga ni čitava reprezentacija iz vrta neće spasiti, uključujući paradajz, papriku i zelenu salatu, čak i matovilac (ako postoji neki čovjek kojem je ime Mato, a prezime Vilac mogao bi zaštititi ime i prezime te tako uzimati postotak od svakog prodanog listića matovilca).
 
Jasno je da bi se u finalu kupa ljutog povrća sastali mladi luk i feferon. Luk bi na teren istrčao u zelenim majicama, bijelim gaćama i bijelim štucnama dok bi feferon nosio crvene dresove. U polufinalu bi ispali rotkvica i gradski rival mladog luka, češnjak (u nekim dijelovima bijeli luk, Allium sativum). A u finalu bi bilo neizvjesno. Izgleda da bih ja navijao za zelene ovaj put.

Bio je ovo osvrt povodom tri godine od mog pojavljivanja na blogu. Nemojte prihvatiti propagandu i pomaknuti sat u nedjelju ujutro jer ćete ga u oktobru ionako opet vratiti na staro.

Sačekao sam autobus na stanici i polako, ne gurajući se s ljudima, ušao na zadnja vrata. Kad su vrata zašištala i zatvorila se, držeći se za držač, osvrnuo sam se oko sebe, a ispred srednjih vrata vidio sam Davida Beckhama. Otkud on u Novom Sadu i to još u mom dijelu grada? Možda je išao u „Halogen“ u kojem se prodaje sve vezano za rasvjetu. Možda mu je trebala sijalica? On ima veliku kuću, mnogo sijalica, sigurno je neka pregorjela. Ili je išao kupiti novu noćnu lampu Victoriji za godišnjicu braka, da mu supruga bolje vidi kad čita modne časopise pred spavanje. Ništa nije nosio u rukama pa sam zaključio da on koristi neke posebne sijalice koje ni u „Halogenu“ ne postoje. Beckham je stajao, bio je sam, obučen u neku proljetnu jaknu boje sladoleda od lješnjaka, gledao je kroz prozor i desnom rukom stezao prljavi držač iznad glave da, ako vozač naglo zakoči na sljedećoj stanici, ne padne i ne razbije svoje lijepo lice koje vole šiparice u svim dijelovima svijeta čak više nego lice Robbieja Williamsa.

Sišao je u centru, na istoj stanici na kojoj sam i ja izašao iz plavog autobusa. Sačekao sam malo, a onda krenuo za njim da vidim kuda će. Najprije je razmijenio deset evra. Pružio je novčanicu od 20 evra pa mu je žena u mijenjačnici dala 940 dinara i 10 evra. Beckham ništa nije rekao, samo je uzeo novce i pojurio u podzemi prolaz u kojem se malo ogledao u jednom izlogu da vidi da li mu je frizura namještena kako valja i kako izgleda u jakni boje sladoleda od lješnjaka. Malo ju je povukao prema guzici. Nastavio je uz stepenice prema izlazu i kupio sjemenke bundeve kod nekog momka na uglu. Vidio sam kako je pojeo samo nekoliko sjemenki u hodu, a ostatak je spremio u džep.

U Ulici kralja Aleksandra je usporio hod. Naišao je Boro Novinar, ali je Beckham samo prošao pored njega što je bio znak da je to stvarno on jer da nije sigurno bi zastao sa Borom Novinarom jer Boro Novinar pozna skoro sve ljude u gradu. Razgledao je Beckham centar držeći sad već obe ruke u džepovima hlača. Kad je stigao do tri kioska u centru, kupio je mineralnu vodu Vrnjci i popio nekoliko gutljaja, a s ostatkom vode u flaši od pola litre nastavio prema Zmaj Jovinoj. Tu su mu neki mladi i napadni ljudi pokušali prići u vezi neke ankete, ali je Beckham bez riječi prošao pored njih kao i pored jedne mršave Ciganke što je sjedila uz rub ulice i tužnog pogleda držala prljavu kutiju u rukama u kojoj je jedva nekoliko novčića prekrivalo dno.

Onda je Beckham u jednoj radnji probao patike. Kopačke nije ni pogledao, dosta mu je kopački za cijeli život, razumio sam to. A da nije bilo kopački ne bi sad imao ni za patike. Pratio sam ga dalje s pristojne distance, neprimjetno. Ne dolazi Beckham svaki dan u moj grad. Sad sam već bio posve siguran da je to on, David Beckham, čovjek zbog kojeg su i djevojčice, djevojke, žene, starije žene i homoseksualci zavoljeli nogomet. Neodređeno je šetao, bio sam sve sigurniji da je prvi put u Novom Sadu. Kao da nije znao kuda ide, mirno je šetao i razgledao izloge i zgrade. Onda je sjeo u jednu slastičarnu i naručio jednu šampitu. Sjeo sam za stol iza njegovog i naručio isto. Da je odavde naručio bi baklavu ili krempitu, možda i tufahiju. Stranci vole šampite. Pojeo je brzo, baš je brzo jeo, nisam se mogao sjetiti nekoga ko tako brzo jede. Šampita je za minutu nestala sa metalnog tanjirića. Ustao je, protegao se, jednom coknuo ustima da se riješi ostataka šampite zaostalih u ustima i nastavio šetnju. Još je u dobroj formi, stalno je u pokretu, nikako da ostane na jednom mjestu, pomislio sam.

Svratio je u jednu kladionicu, a ja sam sačekao ispred. Brzo je izašao van. Sigurno se kladio samo na Milan. Ili protiv Los Angelesa kad on sad ne igra tamo? Zatim je spremio listić u novčanik, a novčanik vratio u džep hlača. Svratio je kod kolportera na uglu i malo razgledao, a onda izvukao dva časopisa s mnogo slika i pošao na drugu stranu gdje se smjestio u jednom kafiću. Naručio je limunadu, natakao na nos naočale za sunce i uzeo novine sa stola. Pomislio sam da će se tu dugo zadržati čim je kupio dvoje novine. Ali Beckham ih je brzo listao, on je samo gledao slike. Onda je zastao, sigurno je naišao na stranu sa horoskopom. Morao je provjeriti da li su mu zvijezde naklonjene i kad će opet biti u prilici da šutira penal. Čitao je pažljivo. Novine je držao lijevom rukom iako mu je desna noga jača. Slobodnom rukom se poigravao gurajući kažiprst u nos, nešto ga je svrbjelo u nosu. I dalje je kao hipnotiziran gledao u novine, a onda polizao kažiprst koji je izvukao iz nosa i okrenuo sljedeću stranu, a kažiprst vratio na prvobitnu poziciju. Sjedio je mirno, nikoga nije zapažao, sav se unio u to čitanje kao da čita najzanimljivije štivo ikad napisano. Ovaj mu je odmor baš bio potreban. Beckham je uživao.

I onda kad sam stvarno pomislio da je došao da se odmori od Italije i navijača, prišla mu je jedna mršava žena ozbiljnog lica. Izgledala je kao da se nikad ne smije. Bilo je puno ljudi koji su češće plakali nego što se ona smijala. Koščata, ozbiljna i upravo pristigla iz solarijuma u kojem je ono dugme okrenula na devet pa je zagorjela. Kad ju je vidio, Beckham je zatvorio novine i pomalo nervozno rekao: "Gdje si do sad, Olga, jeb'o te bog, čekam te već dva sata?" rekao joj je i otišli su prema parkiralištu.

Sad sam bio siguran da to nije Beckham. On nikad ne bi prevario Victoriju.

Jozo je sjedio do prozora u pretposljednjem redu. Pravo ime mu je bilo Staša, ali smo ga zvali Jozo jer mu se tako zvao tata. Išli smo u prvi razred gimnazije, i kako je Jozin stari susjed Balog rekao, Jozo je tek obrucao, ali je više vremena posvećivao frizuri nego školi. Kosa mu je bila žuta i kratka, a mazao ju je nečim tako da izgleda da je premazana vodom u kojoj je otopio mnogo šećera. Zbog tog hobija se budio ranije, a često je i kasnio na prvi sat jer nije stigao namazati kosu. Svakih četrnaest dana Jozo je išao kod svog frizera, koji se tada zvao brico, da kosu podesi na standardnu dužinu. Pazio je na to.

Imao je problema s engleskim. Engleski mu nije išao. Pored toga, Jozo je imao problema i s matematikom, kemijom i fizikom, a ni lektiru nije čitao. Čak ni "Malog princa" u osnovnoj školi kojeg je mogao pročitati za vrijeme jedne nogometne utakmice jer Jozu ni utakmice, a ni nogomet nisu zanimali. Jednog sunčanog utorka me pozvao da dođem kod njega da mu objasnim nepravilne glagole.

"Nema se tu šta objašnjavat, Jozo. Nauči ih napamet, za dvojku ili trojku će te samo to pitat, čak ne trebaš znat kad koji koristiš, pa ne moraš naučit u kom vremenu ide koji. A to da naučiš napamet, tu ti ja ne mogu ništa objasnit. Uzmi spisak glagola i zapamti ih, kao pjesmicu."
"Ma daj, ne seri, dođi popodne, šta ćeš drugo radit..."
"Aj dobro, doću, ali nisam ti ja neki stručnjak za engleski, ima u razredu boljih od mene."
"Ma to su sve pederi, štreberi, jebeš njih. Dođi da mi to pokažeš i da malo zajebavamo, imam i neke nove porniće pa ću ti dat da gledaš, a i da vidiš kak sam sredio motor."

Jozo je inzistirao i ja sam došao kod njega da ne misli da mu ne želim pomoći. Ušao sam u lijepu veliku kuću, popeo se uz stepenice i našao se u Jozinoj sobi. Zidovi se bili prekriveni posterima. Glumice i pjevačice su bili u većini, a na plafonu je bila velika Samantha Fox. Kad sam bolje pogledao vidio sam je na svakom zidu. Na vratima je stajao poster Sabrine iz časpopisa Bravo. Imao ih je na posterima, ali nisam primijetio da ima njihove ploče ili kazete. Uzeo sam udžbenik iz engleskog, otvorio stranu sa spiskom nepravilnih glagola.
"S njemačkim nemam problema, ali me ovaj engleski jebe", rekao mi je uvjerljivo kao da se ne poznajemo.
"To ti je isto, imaš i tamo nepravilne glagole."
"Jesu isti u njemačkom i engleskom ti nepravilni?"
"Pa nisu baš..."
"Šta se, koji kurac, nisu sastali, na primjer u Belgiji ili Nizozemskoj, i dogovorili se tamo ti engleski i njemački profesori pa da budu isti. Lakše bi bilo i nama i njima da znamo koji je nepravilan, a koji je pravilan, da su isti."
"Pitaćemo to kad budemo imali povijest. Jozo, sad pamti šta ti ja kažem. Kupiti se kaže buy, bought, bought. 'Ajde sad ti reci kako se kaže kupiti."

Jozo je otvarao kutiju cigareta dok sam mu to govorio, a onda me pogledao raširenim očima. Nije ništa progovorio, razmišljao je, a onda je rekao sporo kao da ću mi zalijepiti šamarčinu ako pogriješi.
"Buy..., bought..., aaaa...., hmmmmm..., buy, bought..."
"Bought", rekao sam kad sam izgubio strpljenje.
"Da, buy, bought, bought, sad sam se sjetio", rekao je Jozo i pljesnuo se desnim dlanom po čelu.
"'Ajde sad ovaj, taj je lagan. Pustiti - let, let, let."
"Pustiti - let, let, let", ponovio je Jozo brzo pa sam mu "objasnio" i glagol rezati, a Jozo je u pola sekunde ponovio cut, cut, cut.
"Sad ću ti objasniti glagol sjediti. Sjediti se kaže sit, sat, sat. Ajd sad ti."
"Sjediti - sit, sat, sat."
"Trošiti - spend, spent, spent."
"Spend, spent, spent."
"Kladiti se - bet, bet, bet. Kako se kaže kladiti se?"
"Bet, bet, bet."
"Smrzavati se - freeze, froze, frozen. Sad ti to reci."
"Smrzavati se - freeze, froze, frozen, ali neće me to sad pitat, koji ti je kurac, proljeće je, ide ljeto..."
"Dobro, dobro, odlično! Ajde dalje. Pustiti, Jozo?"
"Šta da pustim?"
"Ma ne da pustiš, kako se kaže?"
"A-ha, to me pitaš. Misliš na engleskom? Aaaaaa... let...", rekao je nesigurno i raširio oči i malo spustio glavu kao da traži da potvrdim pa sam klimnuo glavom. "...let..., let?", konačno je rekao i treću riječ i ja sam mu pružio ruku, a Jozo je sijao od sreće pa smo se i rukovali.
"Rezbariti?"
"Kakva ti je to riječ? To ni na hrvatskom ne koristim, daj neku normalnu."
"Sjediti!"
"Sit... prvi je sit..., aaaaaa... sit, samo da se sjetim... sit, pa onda, pa onda..."
"Sit, sat..."
"Da, sit, sat... sit, sat... samo malo...", izgovorio je i zagledao se u Samanthu Fox kao da će mu ona šapnuti.
"Sit, sat...", zapinjali smo nakon drugog zajedno. "Sit, sat, sat, Jozo, zapamti ovaj, važan je i čest."
"E pa da, znao sam, sad sam se sjetio, sad sam se sjetio. Sit, sat, sat. Može dalje, sad sam se zalaufao."
"Trošiti?"
"Spend, spend, spend."
"Ne, spend, spent, spent, druga dva su sa T."
"Isti kurac i D i T, ko da je to neka razlika, to se ni ne čuje. Daj dalje, taj znam, daj neki teži."
"A nije isto, to je jednačenje suglasnika po zvučnosti, hehe. Rezati?"
"Kakvo jednačenje, pa to je iz hrvatskog, nemoj me jebat. Rezati se kaže... Buy, bought... cut?"
"Ma ne, jebote, isto je. Cut, cut, cut. Donijeti je bring, brought, brought."

Jozo je povukao kratak dim, ispustio ga na desnu stranu usta i sigurno izgovorio: "Donijeti - bring, brought, brought."

"Rezati?
"Cut, cut, cut."
"Pustiti."
"Let, let, let", nabadao je slučajno.
"Donijeti", bio sam brz, a nismo ni stigli do toga.
"Buy, bought, bought."
"Idi u pizdu, Jozo", nasmijao sam se i pažljivo, ali rezignirano bacio knjigu na krevet.
"Je l' ima još ili je to sve?", pitao me misleći da smo blizu kraja.
"Ima još. Tek smo pola naučili, ima još skoro deset", rekao sam da ga ohrabrim.
"Ajmo sad napravit pauzu, ovo znam, sve štima. Jesi za pivo? Ajd da ti pokažem kako sam sredio makinu. Zvijer je sad!" rekao je, i onda smo krenuli prema garaži, a Jozo je, s pivom u ruci, nastavio o školi: "Rezbariti, rezbariti, haha, koja riječ. E, je l' se sjećaš kad smo pilili ona sranje za tehnički u osnovnoj? Pa su meni pucale sve pilice, a onaj tražio da drkamo one šper-ploče kao da ćemo svi bit stolari. Tehnički, e, koji će nam kurac taj predmet, pa to ni onim mašinenšloserima iz elektro ne treba..."

Kući sam otišao poslije dva i po sata objašnjavanja, još mu je ostalo da nauči stotinjak riječi upisanih u maleni rječnik i da pročita i prevede tri lekcije srednje dužine. Mnoge su se riječi ponavljale, primijetio sam, na svakoj strani je imao nekoliko duplikata. Naša je profesorica takve trikove lako uočavala i davala jedinice zbog toga, ali su se kod nje jedinice lako ispravljale pred kraj godine, čak i na četvorku. Narednog dana Jozo se nije pojavio u školi zbog ispitivanja. Rekao je da se prehladio i od mlade susjede koja je bila doktorica i koju je Jozin jedanaest godina stariji brat seksao dobio ispričnicu.

Petnaest godina kasnije čuo sam da je Jozo završio za profesora tjelesnog, otvorio kafić i oženio se. Ima jako lijepu ženu, vidio sam je. Ona radi u školi, predaje engleski. Jozo ponekad radi kao konobar u svom kafiću, a ponekad kao profesor u teretani, objašnjava bilderima kako se diže teret i kako se pravi kolut naprijed. Ne znam da li još pamti nepravilne glagole.

Razgovor u stanu jedne tipične Novosađanke vođen u bliskoj prošlosti.

"Jesi bio negde na letovanju?"
"Misliš Kušadasi, Grčka, Herceg-Novi, Tunis, Egipat, Ljoret de Mar i to?"
"Da. Jesi bio negde?"
"Nisam. Da sam bio poslao bih razglednice tebi i svima koje poznam, a stavio bih i slike na Facebook."
"Ekstra. Znači, nisi nigde bio?"
"Jesam, bio sam u Hrvatskoj petnaestak dana."
"A šta si radio u Hrvatskoj, jesi bio na moru?"
"Ne, bio sam na drugom mjestu. Pio sam gemišt i gledao u nebo."
"Samo to?"
"To sam radio u pauzama. Radili smo oko kuće."
"A more ništa?"
"Ne, samo šuma. Bio sam u Zagrebu jedan dan kad smo završili posao."
"Super. A je l' istina da je Zagreb lepši čak i od Novog Sada?"
"Ma ko ti je to rekao? Kako neki grad može biti ljepši od Novog Sada? To nije istina. Kakav Zagreb?! Pa ni Beč i Prag mu nisu ravni, a ne Zagreb! Novi Sad je najljepši i najčistiji grad u bivšoj Jugoslaviji."
"Stvarno?"
"Da. A Novosađani su najljepši, najpametniji i najpristojniji ljudi. I najskromniji."