U mraku alkohola 3: Prohibicija
|
Između dva ujutro i dva popodne sam prvi put ustao i žmireći otišao do kuhinje da popijem vode. Bilo je lako, znao sam put od sobe do kuhinje napamet, bar dva puta u životu sam prošao tuda. Još uvijek je bilo između dva u noći i dva popodne kad sam i drugi put išao popiti vode. Ne znam šta je, šunku sam zadnji put jeo prije jedanaest godina, nemoguće je da me sad stigla ta žeđ. Možda je onaj feta sir koji sam jeo početkom ljeta. Bila su mu porebna dva godišnja doba da me isuši. Nekad nije loše poslušati iskusnije od sebe. Žuti, moj prijatelj, mi je savjetovao da ponesem flašu vode u sobu u ovakvim situcijama i da je držim pored kreveta. Rekao je da je to trik starih majstora. On je to činio otkako je jedne ljetne noći ustao da pije vode i zaspao u kuhinji čekajući da se čaša napuni hladnom tekućinom. Ujutro ga je mama pronašla pored slavine iz koje je curila voda. Onda je on, šest mjeseci kasnije, slično ponovio i u kadi, ali ga je tada pronašao tata. Postoji i fotografija. Tata mu je zaprijetio da će je pustiti na internet ako ga još jednom uhvati pijanog. I, Žuti je stisnuo na fakultetu, završio ga i iznajmio stan čim se zaposlio. Sad nema opasnosti od spavanja u kuhinji ili kupatilu. Išao sam i treći put, ali sam na raskršću koje se nalazi kad se izađe iz moje sobe i izbije na glavni put skrenuo prema kupatilu. Mokrio sam toliko dugo da sam mokreći zaspao, posrnuo i opalio čelom u vodokotlić. Oprao sam ruke i vratio se u sobu. Usput sam zapeo za stolicu koja se tu nekako zatekla, pao preko nje i srušio praznu flašu "Ždrepčeve krvi" koja je tu stajala. Taj je zvuk probudio mog susjeda koji je nečim dva puta lupio u cijev od radijatora da me tako utiša. Budala. Jedino sam vidio veliku ogrebotinu ispod desnog koljena pa sam se zavukao u krevet nadajući se da je ujutro neće biti. Još uvijek je bilo između dva poslije ponoći i dva popodne, bio sam dovoljno sposoban da to procijenim. Ustvari, sad sam već bio dovoljno sposoban da riješim i neki integral, ali samo tablični. To je bilo mjerilo pijanstva na maturskoj ekskurziji pa se zadržalo i do današnjih dana. Probudio me osjećaj krivice i straha. Ležeći, napipao sam traperice na podu, povukao ih prema sebi i u zadnjem džepu provjerio stanje. Dobro je, novčanik je tu. Nisam imao hrabrosti ni potrebe da vidim ima li šta u njemu. Onda sam još malo odspavao. Ustvari, pokušao sam odspavati, ali nije išlo. Nešto mi nije dalo mira. Potražio sam mobilni telefon. Bio je ispod kreveta, tamo sam ga našao nakon dvominutne potrage. Card error, pisalo je na displeju. Ha, valjda je slučajno ispao. Kad je proradio, sa strahom sam drhtavim prstima krenuo da provjerim posljednje aktivnosti prije sna. Srce mi je jako lupalo, a na obrazima sam osjetio neprijatno crvenilo. Poziva s moje strane nije bilo. Dobro je. Poruke nisu slane od 18:43. Odlično. Onda sam se dovukao do kompjutera i provjerio mailove. E, tu je bio jedan noćni. Međutim, njegov sadržaj je bilo teško razumjeti. Izgleda da se slova u mraku teško pogađaju pa R može biti T, H postaje susjedno J, a O je P, logično, baš kao što 3 postaje 4, a 5 je 6. Izgleda da me je nešto vuklo udesno. Sve u svemu, mail je bio lako objašnjiv onome kome je poslan. Ovaj put sam se izvukao. A davno je jedan mudrac iz mog susjedstva rekao da volan, mobilni telefon i tastatura ne idu uz alkohol. Ej, volan! Gdje mi je auto? Sjetio sam se da sam ga ostavio u gradu i da nisam htio voziti, a sjetio sam se epizode iz taksija. To je značilo da je već stigla kazna za neplaćeno parkiranje. Neka, nema veze, moraju i ti ljudi od nečega živjeti. Čime će platiti kampanju za naredne izbore i one plastične krave koje stoje po ulicama? E, da, nasmijao sam se kad sam ih se sjetio; Tihi, prijatelj koji voli rakiju od dunja, a sve to zbog jedne Dunje, jahao je na jednom plastičnom konju te večeri, na početku Zmaj Jovine. Otišao sam do kuhinje da se malo osvježim, ali me nešto boljelo u desnom koljenu. I u lijevom. Dobro je da imam samo dva koljena. I samo u jednom laktu. I na butini je bilo nešto plavo. Otkud sad to? Razmislio sam brzinom koju je omogućavalo trenutno stanje. Za manje od sedam minuta sam se sjetio klizanja. Preskočili smo ogradu na klizalištu, podmitili čuvara sa litrom "Banatskog rizlinga", a onda se klizali na ledu. Najprije nas četvorica, usput smo upoznali nekoga koji je htio naučiti klizati jer ima curu s kojom bi volio na klizanje pa da mu pokažemo da se ne osramoti. Kasnije se broj klizača povećao. Na putu do klizališta smo sreli još dva pijana prijatelja, Debelog i Zokija, koji su slavili tačno šest mjeseci otkako je Debeli diplomirao, a na onda su nam se pridružili još neki. Kad sam se sjetio toga, nadao sam se da te večeri neću nikoga od njih vidjeti u gipsu. Te večeri kad izađem i kad budem pio sok. Provjerio sam i odjeću, sve je bilo tu, čak i jakna, relativno čista. Stigla je i Tihijeva poruka u kojoj me pitao je l' znam možda gdje je njegova jakna. Kakvo pitanje! Pa nisam vidovit! Onda se javio Žuti i rekao da je kod njega Tihijeva jakna, ali da ne zna gdje je njegova i pitao je kakve su to pepeljare u Tihijevim džepovima. Tihi je zvao opet i rekao je da ima jednu jaknu viška i jednu manjka, a da je upravo provjerio tu jaknu viška i da mu se ne sviđa, da mu ne stoji dobro, da su mu čak i rukavi malo kratki i da mu je jakna nekako knap u ramenima, a da je deset kesica šećera što ih je pronašao u jednom džepu pojeo da se oporavi jer je poznato da šećer ubija alkohol. Traperice su mi bile malo blatnjave, ne znam kako. Stvarno ne znam. Ostalo je bilo na mjestu. Osjećajući grižu savjesti, uzeo sam načeto vino iz frižidera i prolio ga u WC. To nije bilo dovoljno pa sam i dvije zatvorene i nenačete flaše ispraznio na isto mjesto. Ni to nije bilo dovoljno, blijedo mi je izgledalo obećanje samom sebi da neću piti do sljedeće Zvezdine titule evropskog prvaka kad ću nazdraviti sa pola čaše šampanjca. Otišao sam u radnju i kupio sok i vodu. Nisam se ni osvrnuo na staklene flaše iz kojih su vrebali vino, pivo, štok i ostali moji novi neprijatelji. S prezirom sam prošao pored čokoladnih rum-kokos bombona. Popio sam čitav sok i dva kafetina, a usput sam našao i aspirin pa sam pojeo jedan, a nakon toga još jedan jer mi je bilo žao da ostane sam u kartici. Nisam bio gladan, vjerovatno zato što sam obilato jeo prethodnog dana za ručak. Pojeo sam dvije mandarine da ubiju gorak ukus u ustima. Nisu pomogle. Ni naredne dvije nisu pomogle. Izašao sam van i otpješačio do centra grada da pokušam pronaći parkiralište na kome sam prethodne večeri ostavio svoj auto. Prijalo mi je to pješačenje, ako se tako može reći. Smetala mi je buka autobusa, jurnjava taksista, promjena boja na semaforima, nervirali su me pješaci... Bojao sam se da ne naiđem na nekoga ko je bio u kafiću te večeri, išli su mi na živce svi ti ljudi koji su lako prespavali noć. Ali ipak, prijalo mi je šetati. Izbjegao sam ulicu u kojoj smo se napili. Zamišljao sam kako me izbacivači iz susjednog kafića čekaju sa letvama jer smo u povratku svratili, pronašli razvodni ormar i isključili struju kad je kafić bio prepun baš u trenutku dok je iz dvadeset zvučnika dopirao iritirajući glas Robbieja Williamsa. Odlučio sam da se vratim kući pješke kad mi je zazvonio telefon. Javio sam se ozbilnjim glasom kao da sam u nekom velikom i ozbiljnom poslu koji zahtjeva veliku koncentraciju: "Jesi li čitao novine danas?" pitao me Tihi dramatično. "Ne, zašto?" "Uveli su prohibiciju!" "Kakvu prohibiciju, šta ti je, nije ovo Amerika." "Kupi novine pa se uvjeri sam", rekao je i prekinuo razgovor. Kupio sam novine i na prvoj strani je pisalo: "Uvedena prohibicija u Novom Sadu!" Onda sam kupio još jedne dnevne novine, toga bar u Srbiji ima, manje je vjerovatno da lažu o istoj stvari, moglo se o toliko toga lagati. "Stop alkoholu!" pisalo je na prvoj strani, a ispod je bila naga slika nekog Lukovića. "Zabrana alkohola", pisalo je u jednima. U svim novinama pisalo je isto, nije u pitanju bila šala. Prodaja i proizvodnja alkohola je zabranjena u Novom Sadu i prigradskim naseljima, a naređeno je i da se istog dana sva alkoholna pića povuku iz prodaje kako bi se spriječilo stvaranje zaliha po domaćinstvima. Proteste su najavili vlasnici kafića, klubova, restorana, prodavnica, advokati i zastupnici osiguravajućih društava, pisalo je uz donji rub stranice. Uskoro su odluku novosadske vlasti slijedili obližnji gradovi i sela oko njih i prohibicija je uvedena i u Inđiji, Beočinu, Irigu, Vrdniku, Rumi, Žablju, Čelarevu, Bačkoj Palanci, Bačkom Jarku, Bačkom Petrovcu, Bačkom Magliću... Najbliža mjesta u kojima se mogao kupiti rum za oblatne bili su Sremska Mitrovica, Stara Pazova (ali samo od centra grada pa prema Novom Sadu jer su odbornici u opštinskoj skupštini bili podijeljeni), Zrenjanin, kao i sela u susjednoj Hrvatskoj. Alkohol koji se koristi za dezinfekciju mogao se kupiti samo u apotekama uz specijalan recept i u prisustvu policije. Bili smo očajni. A onda se javio Žuti i nagovijestio rješenje: "Stari, idemo za vikend u Temerin." I stvarno, Temerin je bio slobodan grad, ako se to mjesto može nazvati gradom. U njemu se još uvijek moglo kupovati i prodavati ono što nam je trebalo, a vrijedni stanovnici toga naselja su to znali iskoristiti, posebno kad je zabrana alkohola uvedena i u Srbobranu i mjestima oko tog turističkog gradića. Do Temerina je bilo samo 25 km, baš kao i prije uvođenja strogog zakona. Povoljna okolnost je bila i ta što je postojao slobodan koridor prema Bečeju. Međutim, bilo je jasno da će novosadska policija jake snage rasporediti baš tu jer su svi ostali prilazi gradu obezbjeđeni 50 kilometara uokolo. * * * * * Narednih dana kafići su postali poluprazni. Jedne sam se večeri vraćao iz kluba u kojem niko nije skakao, niko se nije glasno smijao, konobari su stajali naslonjeni na šank čekajući da gosti nešto naruče, a i muzika je bila tiša nego obično. Svratio sam u prodavnicu koja radi i tokom noći. Na izlazu sam sreo jednog starca tužnog pogleda koji je u rukama nosio dva kvasa. Tridesetogodišnji bradonja je sjedio za kasom i rješavao ukrštenicu, a unutra nije bilo nikoga. Između dva reda polica na kojima su nekad stajala alkoholna pića proletio je onaj grm iz američkih filmova. Ne znam otkud američki grm tu i otkud vjetar u radnji, ali tako je bilo. Uzeo sam jednu litru coca-cole. Stvarno ćemo morati u Temerin u kome su cijene nekretnina naglo skočile... |
