Mladi luk

Dakle, kako ja uvijek kasnim, tako je i ovaj put. Ali budući da ja uvijek obećano ispunim, i to je isto tako i ovaj put. Ali, biću kratak, bar ću pokušati. Nekad mi se čini da čitaoci koji me ne poznaju otvore i zatvore moj blog prije nego pročitaju sadržaj, a sve u potrazi za blogom s kraćim sadržajima. Znan jedan takav koji preporučujem svima.

Zadatak je glasio ovako:

1. Objavi slijedeća pravila
2. Napiši 8 korisnih ili jednostavno zanimljivih činjenica o svom art worku  – o onome što objavljuješ na blogu - pisanju proze, poezije, slikanju, fotografiji, crtanju, vezenju, pletenju, kuhanju...
3. Na kraju imenuj novih 8 žrtava.
4. Otiđi na njihov blog i u komentaru im reci da su tagovani.

1. Pisanje proze. Pa to je bar lako. Hm. Šta ja tu mogu nekome zanimljivo ili korisno napisati? Opet hm. Korisno bi moglo biti da treba pisati za sebe, ne prvenstveno za druge. A ako se to što je napisano još nekome svidi, odlično. Za druge ne treba pisati čak ni kad su novci u pitanju, teško da može ispasti dobro. Napisao sam neke priče van bloga, a onda sam napisao i neke na blogu. Da, u međuvremenu mi je izašao i roman Mala Ramona. Sam sam ga napisao (o, kakvo čudo), a izdavaču nisam dao da ga mijenja, čak ni korice. E, to je duga priča, mislim na priče o izdavačima. A u školi sam dobijao petice iz sastavaka u osnovnoj školi, ali to je bilo zato što sam imao peticu iz gramatike, a i iz matematike pa je nastavnica podlegla pritisku ostalih ocjena iz imenika. A volio sam tu nastavnicu, i danas je tako. Bila mi je i razrednica, a ja potpredsjednik razreda u sedmom, a onda i predsjednik u osmom nakon što sam srušio vladajuću garnituru uz podršku dvojice higijeničara i jednog đaka ponavljača, fizički najjačeg u razredu... Ali i to je druga priča, možda da je čak i napišem i objavim. Proza, da. Imam dobrih priča ovdje. Ipak, moja najbolja priča zove se Mala Ramona.

2. Poezija. Jebemti, ja poeziju ni ne čitam, teško mi to ide. A kako onda da je pišem? Nekad mi je išlo lakše, ali sam onda popio ono sivo iz toplomjera i sad mi pamćenje i razmišljanje slabije rade (hvala scenaristima Simpsona na ideji). Ne mogu reći ništa u malo riječi. Ja sve volim podrobno objasniti. Čak i previše. Nekad odlutam u nepotrebne digresije iz kojih se ne znam vratiti. I sad sam zarobljenik nekoliko digresija. I kako da ja onda pišem pjesme? Nije to za mene.

3. Slikanje? Hehe. Moj je prijatelj Zdravko Pal, sad već poznati hrvatski slikar. Nikad nismo slikali zajedno. U sedmom smo imali dvojke iz likovnog. On je napredovao, a ja ne. Jesam crtao kao mali dječak, ali te crteže nisam sačuvao. Ni sad ne crtam bolje. Ja sam Edi Edvards u slikanju. Znam jednu curu koju nitko ne bi mogao naslikati. Razlog je jednostavan - niko ne zna tako lijepo crtati. Zašto se onda uopće upuštati u to?

4. Fotografija. E, to sam probao. Volim fotografirati svoje mačke. Ali, onda vidim da je to samo uhvaćeni tren, samo jedan. A nikad tren ne može biti jači od dva trena. A da ne govorim kad je vezano više trenova. Zato ni fotografiju ne cijenim previše. Ima stručnjaka, ima i lijepih fotografija, ali... Ne, ne, nisam ja nihilist, samo neke stvari ne razumijem, ili u njima ne vidim ništa. Vidio sam odlične fotografije Kate Winslet i Denise Richards, ali i za ljepotu tih slika su više zaslužne njih dvije nego fotograf... A i neke iz prirode, ali se ništa ne može usporediti sa šetanjem kroz šumu, na primjer. Isto kao i u prethodnoj točki, ne postoji fotograf koji u dvije dimenzije može prenijeti ljepotu cure koju sam spomenuo. Pa taj je izgled prejak i za tri dimenzije, ako me razumijete o čemu pričam...

5. Crtanje. Pa je l' to nije isto što i slikanje? A ne znam nijedno. Ne znam čak ni pisati rukom. Vjerujem da postoje majmuni koji znatno ljepše crtaju od mene, normalno. Postoje  čak i neke ptice koje to rade bolje nego ja. Kažem, imam čak i ružan rukopis. Imam samo dva prijatelja koji znaju pročitati moj rukopis. I moja mama. Tatu ću provjeriti sutra. I kako da ja crtam? Iako, dobio sam pohvale od vrhunskog crtača Vedrana koji je moj prijatelj. Zajedno smo sjedili u gimnaziji. On je i crtao. E, taj je znao crtati. Jednom me pohvalio da sam odlično nacrtao profesora matematike. Profesor je na mom crtežu ličio na Loleka ili na Boleka, ne znam koji je onaj manji i okrugliji.

6. Vezenje. E, to znam. Nekad su me satima nagovarali ispod balkona da idem igrati nogomet. A ja nisam htio jer sam bio zauzet vezenjem. Volim kombinirati boje. Vezenje je izuzena umjestnost. Slično pletenju, ali bolje. Tako sam upoznao Magrit, a onda i krasnu Bodulku. A svidjela mi se i mlada žena u robnoj kući što je osamdesetih prodavala vunu. I ona pored nje na cipelama. I ona što je prodavala ženske gaće. I ona dolje... Ma dobro, kakve to veze ima sa vezenjem?

7. Pletenje. Da sam znao da ima i ovo pitanje, ne bih pisao o pletenju u prethodnom odgovoru. Slično vezenju, ali jače igle. Tako sam razvio sklonost prema iglama i bojama. Plesti sam počeo kao i svaki početnik, paranjem. Baka meni i mojoj braći (ima nas šestorica, a ja sam šef jer sam najjači) da stare veste jer ide proljeće, a mi paramo. A onda baka i komšinica Mažena ispletu prsluke za proljeće, da se djeca laganije obuku. Imao sam i pletene šlapice, a i kapu gagarinku koju sam sam ispleo. Plava izvana, bijela s unutrašnje strane. A onda sam je stavio u gostima na kaljevu peć, zanio se gledajući kviskoteku i kapa je izgorjela s unutrašnje strane. Nema veze, plava je strana je ostala ista kao i prije. Usput, zašto se ta kapa zove gagarinka? Pa zato što je Josip Jurij Gagarin stavio tu kapu na glavu kad je ulazio u raketu za svemir. I onda mu je onaj profesor rekao: "Pa dobro, Josipe Jurije, nećeš valjda s tom kapom u svemir?" A ovaj je bio sam putnik, slegnuo je ramenima misleći da će mu kapa biti potrebna jer je gore hladnije negoli dolje.
  
8. Kuhanje. Pa tu sam majstor. Izuzetan sam kuhar. Od malih nogu me impresionirao Stevo Karapandža i njegov pomoćnik Ivo Serdar kad su svaki četvrtak zamjenjivali crtić, posebno ako je trebao biti onaj dosadni Korni kornjača. Mrzim onog Engleza Olivera jer je u jednoj epizodi ubio pile. Štaviše, dok je piletu krv kapala iz usta, on se ponašao kao da je upravo iskominjao grašak, a plaćena publika bez mozga u studiju mu je aplaudirala. Kako ljudi mogu biti gluplji od prosječno inteleigentne kućne muhe (album Životinjsko carstvo, broj 36), evo vidite. Sljedeću emisiju tog Olivera ću gledati kad bude specijal, In memoriam. Neće mi ga biti žao. Tko ga jebe, zaslužio je. Da nastavim, kuvam odlično. Najbolji sam u pripremanju soje. Isto tako, neviđeno sam vješt kad je u pitanju gravče na tavče. Čak sam objavio i neke recepte na blogu. Kuhanje je veća umjetnost od većine drugih umjetnosti. Fakat.

9. Ne piše, ali znam i pločice postavljati... Ipak, moja strast je pisanje. U toku je pisanje drugog romana. I da, nitko nije naveo muziku kao umjetnost. Kiparstvo je zanat, vještina, umijeće ruku... Ali muzika, to nije lako. E, to je ono što me može impresionirati.

To je bio zadatak. Ja sam to riješio na ovaj način, a ispada da sam trebao pisati samo o onome što pišem na blogu. 'Ajde, nekad su to osvrti na svakodnevicu, kad popizdim zbog nečega, ili kad se oduševim nečim. Nekad se samo zezam pa namjeravam to podijeliti s ljudima, a nekad su to priče, sve rijeđe, primjećujem, posebno one koje stvarno volim. Namjera je bila da vidim kakva će biti reakcija na ovo što pišem. Počeo sam pisati prije skoro dvije godine ovdje, pa prestao, pa me Samba pozvala da nastavim i opet sam tu od kraja 2006. godine. I, ispada da nije uzalud, neki ljudi stvarno i čitaju to što pišem. A ako ima onih koji dolaze da vide šta sam ja to napisao, ako makar jedan takav postoji, onda sve to ima smisla. Ako sam ja nekad izmamio nečiji osmijeh, pa čak i suzu, ili ako sam uspio nekome natjerati one električne mrave kroz ruke, leđa, tjeme ili ono nešto u trbuhu, onda sam ja bio na tragu umjetnosti. Ne opterećujem se time da li će netko ono što sam pisao, mislim na ozbiljnije priče, reći da naginju umjetnosti. Kao da je to važno... Pisanje... Kad ne znam komponirati, pisati pjesme, slikati, crtati, plesti, vesti, praviti kipove, peći kolače, klizati, i mnoge druge stvari, pokušao sam pisati i na taj način pokušati promijeniti svijet, phahahhaha  :). Ma ne, pokušao sam se zabaviti i naći slične sebi. Opa, sad sam malo uozbiljio...
  
Zahvaljujem se svima koji su imali povjerenja u mene i prozvali me, "tagovali" me. Nadam se da su zadovoljni kako sam obavio zadatak. Ako ima dodatnih pitanja, rado ću odgovoriti kroz komentare. Trojku i četvorku preskačem jer sam ja đak, ne zadajem zadatke...

Veliki pozdrav dobrim ljudima!

Napomena: ovaj sam post objavio jučer, ali su iz nepoznatih razloga obrisana dva odlomka i umjesto njih je ubačen odlomak iz jedne starije priče. Ne znam kako se to dogodilo. Ako neko zna u čemu je problem, molio bih da mi objasni. Čak su i komentari bili oni koji su ostavljeni na tu staru priču. Neshvatljivo. Zato priču objavljujem ponovo i napominjem da je sve u redu ako se blog otvara u Firefoxu koji svima preporučujem. Internet Explorer je za Firefox isto što i mekana oblatna sa punjenjem od limuna prema šampiti. Slijedi priča.

Sinoć su u trećem kolu igre na sreću Loto izvučeni brojevi 6, 11, 20, 29, 32, 33, 35, baš kako sam i mislio da će biti. Prateći statistiku, ja sam bio siguran da će biti tri parna i četiri neparna broja. Tako sam i odigrao. I u svih svojih 1200 kombinacija igrao sam po jedan jednoznamenkasti i broj i četiri velika broja (brojevi veći od 19,5). I ne samo to; ja sam u svaku kombinaciju stavio broj 11 jer po tradiciji broj 11 često dolazi u januaru, a svagdje sam izbjegao broj 15 jer je poznato da nikad ne izlazi onaj broj koji se poklapa s datumom izvlačenja, kao i broj 3 jer neparni brojevi koji se poklapaju s brojem kola ne izlaze parnim godinama u neparnim mjesecima. Izbjegao sam i kombinaciju koja je izvučena u prethodnom kolu pa sam je odmah prešarao, kao i one koje su izvučene u trećem kolu prethodne dvije sezone. Time sam još više povećao šansu za dobitak. Kažem vam, sve je u mozgu, ne možete se uzdati samo u sreću. Možda će nekome zvučati suludo, ali pitam ja takve da li su ikada dobili na lotu. Mala digresija; nikad mi nije bilo jasno zašto se u Srbiji u dativu kaže "lotou" umjesto "lotu". Kao kad bismo rekli da je neko bio u Sarajevou ili Torontou. Dobro, to je karakteristično za sportske i ostale komentatore i novinare novije generacije, ali neće nas neki Stojanović u košulji s kvadratićima učiti pravopisu i gramatici. Pa taj nogometne utakmice prenosi kao da je u pitanju odbojka. Ili onaj što šuti kad padne gol sve dok onaj tim što je primio gol ne krene sa centra.

Poznato je, pitajte iskusne igrače, ali ne one koji nabadaju nego one koji igraju glavom, da treba pratiti temperaturu zraka između dva izvlačenja. Temperatura tijela igrača je tu potpuno nevažna, osim za praznovjerne i lakovjerne. Jednom je moj prijatelj imao temperaturu nešto malo iznad 36 i igrao je na taj broj. Naredni put mu je temperatura tijela slučajno bila ista i on je opet igrao na 36. Nekom srećom je i pogodio oba puta. I od tada se redovno orijentira po temperaturi tijela. Ako ćete mene slušati, to je besmisleno. Ako temperatura zraka raste, tada je izvjesnije da će biti više velikih brojeva. Budući da je ovih dana bilo izrazito toplo, toliko toplo da je dama koja izvlači brojeve bila lagano obučena, ja sam u svim kombinacijama forsirao brojeve veće od 30. I, evo vidite kako je ispalo - 32, 33, 35.

Zamolio sam i svog prijatelja Velju Lutriju da mi kaže šta misli o ovom kolu (kolou), a on je jednom skoro imao šesticu, i ja mu vjerujem. Bilo je to 1988. On je rekao da je kolo teško i neizvjesno, da su moguća iznenađenja i da budem oprezan. Zahvalio sam mu se i sjetio se jednog drugog Velje, a baš sam se umorio, a i hemijska je otkazala saradnju. Zato sam uzeo tastaturu i napisao mail jednoj stranci u kome sam rekao da su budale i da ne računaju na mene jer neću podržati sagovornika Snežane Dakić-Jakić-Mikić-Ilić kojem na predizbornom mitingu pjeva ona poslastičarka. Još sam im rekao da odjebu i da ne znam ko vodi stranku i da ne znam ima li tamo pameti više nego u bubnju za loto-kuglice. Dodao sam i da su gluplji od kuglice broj 6, smotaniji od kuglice broj 29 i nemoralniji od Suzane Mančić, a i manje vidoviti od Milana Tarota i kuglice broj 33. Na kraju sam dodao da me tako nisu razočarali ni organizatori beogradskog koncerta Smashing Pumpkinsa, a ni Milko Đurovski kojem sam izdaju kasnije oprostio jer je ipak naš.

Tada sam uključio radio da vidim šta kažu u vezi Kosova, a šta u vezi susjedne Metohije, da li Rusi vole Putina, je l' se Sarkozi oženio, a posebno šta kažu za naredne predsjedničke izbore u Americi i da li će reći nešto o tome što Mateus nije htio dati izjavu novinarki Blica o tome da li će se pomiriti s našom Marijanom,  a znao je, dok je bio srpski zet, hvaliti naš ajvar, kajmak, šljivovicu...
A sa radija je krenula neka vesela pjesma čiji su stihovi išli nekako ovako:

Ako si preskočio ili preskočila stihove misleći da su nevažni sad se vrati i pročitaj ih, nisam ih uzalud pisao. Kakav je to način? E, tako. I, ja sam to shvatio kao znak s neba, tu poruku iz pjesme. To je to! Nema slučajnosti, one ne postoje. I pošaljem ja poruku na broj "my special one" da mi kaže jedan broj od 1 do 100, ali da ne bude veći od 39. I ona kaže 33 i ja ga zaokružim siguran da je to dobitni, zahvalim se njoj, radiu (ako može lotou, može i radiu, imam pravo na to, imam pravo) i nebu, tačnije nebou.

1200 kombinacija rasporedio sam na 150 listića. Listiće sam ispunjavao od ponedjeljka ujutro do kasnih sati istog tog ponedjeljka. Imao sam i pauze za gablec, užinu, marendu i jauznu, kao i za humorističku emisiju na televiziji Pink. Jer, taj me intelektualni rad jako iscrpio i oumorio i morao sam malo odmoriti i predahnuti uz dobar humor. I uplatio sam u utorak i sačekao izvlačenje. I prošlo je.

Koliko ljudi u Srbiji površno shvaćaju ovu igru govori i podatak da i pored velikog broja uplaćenih tiketa nije bilo dobitnog, i to već nekoliko kola za redom. Ljudi se uzdaju u sreću, a ne u znanje. E, u tome je greška. Tako se može igrati Bingo, super loz, selo-grad, greb-greb i ostale srećke. Na sreću se može čak i ishod NBA utakmice pogoditi. Ali loto je ozbiljna stvar.

A evo i moje najbliže jučerašnje kombinacije: 5, 10, 11, 22, 27, 32, 33. Malo je nedostajalo.

Za malo su mi izmakla 2 miliona evra. A od dijela premije htio sam Zvezdi kupiti golmana. Neka, sljedeće nedjelje će nagrada biti veća, a ja znam koji će brojevi biti izvučeni.

Sinoć su u trećem kolu igre na sreću Loto izvučeni brojevi 6, 11, 20, 29, 32, 33, 35, baš kako sam i mislio da će biti. Prateći statistiku, ja sam bio siguran da će biti tri parna i četiri neparna broja. Tako sam i odigrao. I u svih svojih 1200 kombinacija igrao sam po jedan jednoznamenkasti i broj i četiri velika broja (brojevi veći od 19,5). I ne samo to; ja sam u svaku kombinaciju stavio broj 11 jer po tradiciji broj 11 često dolazi u januaru, a svagdje sam izbjegao broj 15 jer je poznato da nikad ne izlazi onaj broj koji se poklapa s datumom izvlačenja, kao i broj 3 jer neparni brojevi koji se poklapaju s brojem kola ne izlaze parnim godinama u neparnim mjesecima. Izbjegao sam i kombinaciju koja je izvučena u prethodnom kolu pa sam je odmah prešarao, kao i one koje su izvučene u trećem kolu prethodne dvije sezone. Time sam još više povećao šansu za dobitak. Kažem vam, sve je u mozgu, ne možete se uzdati samo u sreću. Možda će nekome zvučati suludo, ali pitam ja takve da li su ikada dobili na lotu. Mala digresija; nikad mi nije bilo jasno zašto se u Srbiji u dativu kaže "lotou" umjesto "lotu". Kao kad bismo rekli da je neko bio u Sarajevou ili Torontou. Dobro, to je karakteristično za sportske i ostale komentatore i novinare novije generacije, ali neće nas neki Stojanović u košulji s kvadratićima učiti pravopisu i gramatici. Pa taj nogometne utakmice prenosi kao da je u pitanju odbojka. Ili onaj što šuti kad padne gol sve dok onaj tim što je primio gol ne krene sa centra.

Poznato je, pitajte iskusne igrače, ali ne one koji nabadaju nego one koji igraju glavom, da treba pratiti temperaturu zraka između dva izvlačenja. Temperatura tijela igrača je tu potpuno nevažna, osim za praznovjerne i lakovjerne. Jednom je moj prijatelj imao temperaturu nešto malo iznad 36 i igrao je na taj broj. Naredni put mu je temperatura tijela slučajno bila ista i on je opet igrao na 36. Nekom srećom je i pogodio oba puta. I od tada se redovno orijentira po temperaturi tijela. Ako ćete mene slušati, to je besmisleno. Ako temperatura zraka raste, tada je izvjesnije da će biti više velikih brojeva. Budući da je ovih dana bilo izrazito toplo, toliko toplo da je dama koja izvlači brojeve bila lagano obučena, ja sam u svim kombinacijama forsirao brojeve veće od 30. I, evo vidite kako je ispalo - 32, 33, 35.

Zamolio sam i svog prijatelja Velju Lutriju da mi kaže šta misli o ovom kolu (kolou), a on je jednom skoro imao šesticu, i ja mu vjerujem. Bilo je to 1988. On je rekao da je kolo teško i neizvjesno, da su moguća iznenađenja i da budem oprezan. Zahvalio sam mu se i sjetio se jednog drugog Velje, a baš sam se umorio, a i hemijska je otkazala saradnju. Zato sam uzeo tastaturu i napisao mail jednoj stranci u kome sam rekao da su budale i da ne računaju na mene jer neću podržati sagovornika Snežane Dakić-Jakić-Mikić-Ilić kojem na predizbornom mitingu pjeva ona poslastičarka. Još sam im rekao da odjebu i da ne znam ko vodi stranku i da ne znam ima li tamo pameti više nego u bubnju za loto-kuglice. Dodao sam i da su gluplji od kuglice broj 6, smotaniji od kuglice broj 29 i nemoralniji od Suzane Mančić, a i manje vidoviti od Milana Tarota i kuglice broj 33. Na kraju sam dodao da me tako nisu razočarali ni organizatori beogradskog koncerta Smashing Pumpkinsa, a ni Milko Đurovski kojem sam izdaju kasnije oprostio jer je ipak naš.

Tada sam uključio radio da vidim šta kažu u vezi Kosova, a šta u vezi susjedne Metohije, da li Rusi vole Putina, je l' se Sarkozi oženio, a posebno šta kažu za naredne predsjedničke izbore u Americi i da li će reći nešto o tome što Mateus nije htio dati izjavu novinarki Blica o tome da li će se pomiriti s našom Marijanom,  a znao je, dok je bio srpski zet, hvaliti naš ajvar, kajmak, šljivovicu...
A sa radija je krenula neka vesela pjesma čiji su stihovi išli nekako ovako:

Ako si preskočio ili preskočila stihove misleći da su nevažni sad se vrati i pročitaj ih, nisam ih uzalud pisao. Kakav je to način? E, tako. I, ja sam to shvatio kao znak s neba, tu poruku iz pjesme. To je to! Nema slučajnosti, one ne postoje. I pošaljem ja poruku na broj "my special one" da mi kaže jedan broj od 1 do 100, ali da ne bude veći od 39. I ona kaže 33 i ja ga zaokružim siguran da je to dobitni, zahvalim se njoj, radiu (ako može lotou, može i radiu, imam pravo na to, imam pravo) i nebu, tačnije nebou.

1200 kombinacija rasporedio sam na 150 listića. Listiće sam ispunjavao od ponedjeljka ujutro do kasnih sati istog tog ponedjeljka. Imao sam i pauze za gablec, užinu, marendu i jauznu, kao i za humorističku emisiju na televiziji Pink. Jer, taj me intelektualni rad jako iscrpio i oumorio i morao sam malo odmoriti i predahnuti uz dobar humor. I uplatio sam u utorak i sačekao izvlačenje. I prošlo je.

Koliko ljudi u Srbiji površno shvaćaju ovu igru govori i podatak da i pored velikog broja uplaćenih tiketa nije bilo dobitnog, i to već nekoliko kola za redom. Ljudi se uzdaju u sreću, a ne u znanje. E, u tome je greška. Tako se može igrati Bingo, super loz, selo-grad, greb-greb i ostale srećke. Na sreću se može čak i ishod NBA utakmice pogoditi. Ali loto je ozbiljna stvar.

A evo i moje najbliže jučerašnje kombinacije: 5, 10, 11, 22, 27, 32, 33. Malo je nedostajalo.

Za malo su mi izmakla 2 miliona evra. A od dijela premije htio sam Zvezdi kupiti golmana. Neka, sljedeće nedjelje će nagrada biti veća, a ja znam koji će brojevi biti izvučeni.

Sjećam se kako sam prvi put čuo za Smashing Pumpkins, a mogao bih i ispričati priču kako sam kupio prvi disk ove grupe. O tome drugi put (možda). Očekivao sam da ću u Veneciji prošlog juna čuti nevjerovatan stih It's you that I adore, uživo. U rječniku koji imam piše da adore znači obožavati. Obožavati je glagol koji nikad ne koristim i mislim da je on pogodan samo za djecu do šest godina kad u zanosu pričaju o crtićima ili igračkama, o grizu s ribanom čokoladom ili o čokolinu, ili za neke tinejdžerice kad pričaju o temama o kojima tinejdžerice pričaju. Naš je jezik siromašan, a ovaj glagol se najbolje razumije kad ostane u izvornom obliku i dok drhti između refrena i kratkog sola, prije udaraca od 1 GN po žicama, a u pozadini ga podržavaju samo bas i bubanj. Pridavati nekome osobine Boga, pri čemu Boga smatramo savršenim bićem, to još i zvuči nekako, ali bih ono što ja podrazumijevam kad govorimo o ovome trebalo mnogo više vremena i riječi nego što mi se sad da pisati. Vratimo se Veneciji i mojoj namjeri da tamo čujem najbolju grupu devedesetih. Zahvaljujući oluji nisam bio u prilici i vratio sam se kući. Čekao sam njihov nastup u Beogradu. Ali, otkazan je koncert Smashing Pumpkinsa u Beogradu. Neću 27. januara uživo čuti stih It's you that I adore. Štaviše, i koncert u Budimpešti zakazan dva dana kasnije je isto otkazan i propala je još jedna prilika da čujem uživo stih It's you that I adore, ali i one druge koji zatim slijede i nisu manje važni. To znači da ću morati otići u Beč da bih 31. januara uživo čuo stih It's you that I adore. Nadam se da taj koncert neće otkazati jer bih tada morao krenuti na put u 1200 kilometara udaljeni Minhen kako bih, gledajući u Smashing Pumpkins na bini, čuo nevjerovatni stih It's you that I adore, tokom kojeg se ja obavezno naježim i počnem drhtati, između palaca na nogama i tjemena prolazi jeza, a lice mi poprimi neku neobičnu boju (za ovo nisam siguran jer se nisam gledao u ogledalo tada, ali možda je to istina, možda je stvarno tako). Netko će pomisliti da nisam baš normalan, ali ja sam izuzetno normalan, vjerujte mi (znam i da je vrijeme za neke vesele priče koje će izmamiti osmijehe na nečija lica, znam, i biće ih, baš zbog tih osmijeha, oni su sada potrebni; a i ove zagrade mi idu na živce, ako da je ovo matematika, a ne sastavak (može sad smajli); evo, imam sad i dvostruke zagrade, još da ubacim i vitičaste i mogu objaviti oglas na blogu da dajem instrukcije iz matematike). Dakle, stali smo kod toga da sam normalan, nimalo čudan što se tako oduševljavam pjesmama Ava Adore, Stand Inside Your Love, That's The Way (My Love Is)... Zar bih vas ja lagao?

Venecija, Beograd, Budimpešta, Beč, Minhen... Kako god i gdje god, stvari su iste, znaš to.

Dragi i poštovani čitaoci, nikad nisam osjetio toliku potrebu da objavim tekst neke pjesme kao noćas. Ustvari, samo sam jednom do sad objavio tekst pjesme, bili su to nenadmašni Ramonesi i pjesma My-My Kind Of Girl u kojoj je točno istaknuto kako neka cura stvarno može biti savršena, iako su Ramonese, a možda i mene, mnogi doživljavali neozbiljno, a i površno. Ja još imam vremena da promijenim stvari oko samog sebe, ali ne mogu reći da mi je jako važno da svi imaju isto mišljene o meni.

Do koncerta Smashing Pumpkinsa u Beogradu preostalo je manje od 19 dana. Nisam ni slutio da će doći do toga, a još manje da ću neku pjesmu čekati s većim nestrpljenjem od pjesme Ava Adore, s podjednakim nestrpljenjem kao pjesmu Stand Inside Your Love. Možda vama to ne zvuči čudno, možda čak stvarno zvuči nestvarno, posebno kao me netko od čitalaca pozna, ali meni...  Meni bi to bilo neshvatljivo. Da.

Obično pedesetak ljudi svrati na ovaj blog kad objavim novi post. Tako kažu statistike, a ja vjerujem u brojeve. Volio bih da bar svaki peti posjetioc pročita tekst, da svaki peti posluša kako je Billy Corgan ovo otpjevao i odsvirao, kako je iscijedio te gitare koje je sam odsvirao u nekoj američkoj pustinji uz pomoć svog prijatelja za bubnjevima, Jimmyja Chemberlina. Čarolija muzike, čarolija poezije. Kako se zove ono kad vam mravi prolaze kroz tijelo? Trnci? Žmarci? Kako? Needles and pins, rekli bi oni sa zapadne strane Atlantika. Znate na šta mislim? Znate ono, kad se naježite jer ste nešto čuli, a to nije trljanje stiropora jedan o drugi ili škripanje krede o školsku ploču. Snaga!

Život je čudan i nepredvidiv. Često je okrutan. Nekad je i lijep. Ponekad se smijemo. To je lako. Nekad plačemo. To je teško. Još je teže to priznati. A sad, bez obzira koliko će ljudi ovo pročitati, trebate znati da je ovo pjesma koja mi je natjerala suze. Nekima zvučim patetično, ali šta ću im ja... Ne znam zašto i otkud suze, nisam ni previše sretan, daleko da sam euforičan, a nisam niti tužan. Nisam? Ili jesam? Ili samo mislim da nisam ni jedno, a ni drugo. Pa sigurno nisam ravnodušan, to je ono što je najbezličnije i ono što mi se oduvijek gadilo.

Billy Corgan je sad u Americi. Ja sam u Novom Sadu. Netko je zapadno od mene, a istočno od Billyja, ali bliže meni. Znatno bliže. Mislim da previše pričam. Ovo bi netko uspio reći u samo četiri stiha ispod jednog kratkog naslova. I to je dobro jer je i to dokaz da smo i ja i taj drugi u pravu, riječ je o zaista posebnoj pjesmi. Ako se nakon šest ili sedam godina Smashing Pumpkins ponovo obnovio, vrijedilo je zbog ove pjesme. Ona je posebna, iako to za sebe možda i ne misli, ta pjesma, ali ja znam da je tako, meni ne treba mnogo da to zaključim. To je izuzetno posebna pjesma. A ja, ako se u išta razumijem, onda su to izuzetno posebne pjesme. Ova pjesma je baš takva. A čuo sam je prvi put polovinom prošle godine, od tada je znam. Svakim novim danom sam sigurniji u to. A vjerujte mi, ja se razumijem u posebne pjesme. Ovu ćete teško naći i van bloga, a kamoli na blogu.

Uključite zvučnike, ako već niste. Evo i teksta koji treba pažljivo pročitati, posebno neke redove:

They say that life ain't easy
They'll say your life's a crime
Destroy up all good reason
How I'm alive

They'll say that nothing matters
Not even your will to survive
Of course I love you baby
'Cause I'm alive
Yes, I'm alive

Whenever I call you out
Whenever I draw you round
Whenever is here and now

That's the way my love is
That's the way I care
You should call on me baby
I'm always there for you
Yeah, I'm always there for you

They'll say you'll lose your nerve soon
To claim identity
Disgrace our sacred promise
With no belief
Oh, how I believe in you

That's the way my love is for you
That's the way my love is for you

I feel a coming age now
I feel a dawn in me
A certain sun keeps rising
On my belief in you

That's the way my love is
That's the way I care
You should call on me baby
'Cause I'm always there for you
That's the way my love is
That's the way I care
You should call on me baby
'Cause I'm always there for you
Yeah, I'm always there for you