Mladi luk: 1.2007.

Odlomak iz knjige

Kupite u knjižari ili naručite pa da vam poštar donese
ramone76@gmail.com

Commodore 64 ueber alles!

1989. godina. Nešto se čudno događa. Ulazim u pubertet. Nije to čudno. Zvezda nije prva na tabeli. E, to je čudno. Ali ne ulazim samo u pubertet. Ulazim i u svijet commodorea 64. Tastatura, žica za povezivanje kompjutera i televizora, transformator, quickshot 2, kasetofon i mali šrafciger izvađen iz mašine za šivanje Bagat iz Zadra. Sunce ulazi kroz prozor, udara u ekran. Zamračujem sobu. Ubacujem kasetu. Found Turbo 250. Loading. Strelica L. Found Scramble New. Space. Onda titra ekran, vodoravne linije. Čuje se onaj zvuk, pištanje. Čekam i prisjetim se kako je moj prijatelj metalac pojačavao do kraja na svojoj liniji to pištanje i skakao po sobi obučen u crno. Loading. Run. Jeeeee!

Kad je brat na redu da igra, ja čitam Svet kompjutera. Ali samo od posljednje strane do oglasa, onda pogledam oglase i ostavim novine sa strane. Pročitao sam o igricama, našao od koga ću ih kupiti, šta mi više od kompjutera i tih novina treba? Kreće Pacman. Pa Burger King. Ne jedem ništa čitav dan, ali ne osjećam glad. Tu je commodore 64.

Neko zvoni. Otvaram vrata. Poštar. Donosi igrice. Beosoft, komplet igrica. Pirati vladaju. Prošli put me Čajkovski prevario, poslao mi je tri kasete, sve load error. Nije dobro snimio, a vjerovao sam mu jer je objavio oglas preko dvije strane.

Onda stiže novi džojstik, a kasnije još jedan, bolji, Competition pro. I kaseta iz beogradskog Gremlinsofta koji snima pojedinačno igrice na kasetu. A moj komšija nabavlja azimut lokator, ne treba mu program za štelovanje glave, lampica se pali kad je naštimano. Ja sam slovio za najboljeg štimera glave u mom dijelu grada. Držao sam i kratke kurseve početnicima. A onda igranje, pa džojstici, pa kupovina novih, lijepljenje komada žileta u quickshot dva. Najgore je bilo kad mi je dolazio jedan komšija koji se sa mnom družio sam o zato što imam kompjuter, a ja se s njim nikad ne bih družio jer je bio dosadan. I kad taj uhvati Competition pro sa mikroprekidačima pa počne da lomi, a mene samo jeza hvata hože li djžojstik preživjeti duže od njega, tj. od čovječuljka kojim moj komšija upravlja. A kad ne igra, sjedi pored mene i kopa nos, mislim na tog komšiju, ne na čovječuljka. Jedva sam ga se riješio, komšije.

A onda sam nastavio igrati igrice. I tako dan i noć. Pa se onda transformator zagrije, pa postane vruć, onda se počne hladiti... U ljeto 1990. sam ga ostavio tokom noći da radi, a ja kao novi drugoligaš otišao na spavanje. Narednog jutra je bila nedjelja, ali sam se ja probudio ranije nego onim danima kad idem u školu. I nastavio. Popodne sam postao prvak Engleske. Halifax mi je ostao vječno zahvalan.

Zatim se pojavila amiga i to je bio napredak (najbolja igra svih vremena - Dyna Blaster), ali se izgubio duh štelovanja glave i azimut lokator je otišao u istoriju. Baš kao i fudbal. Ali igrice su ostale.

Pacman (luna park u stanu)
Scramble New (luna park stvarno u stanu, posebno ako slušate Samanthu Fox, Sabrinu ili Michaela Jacksona)
Burger King (trka dok vas jure kuvar, kobasice i kuvana jaja, a vi imate samo biber da se borite)
Green Beret (osjećate se kao stariji tinejdžeri koji ovo igraju na automatima)
Blue Max (prvi svjetski rat, avion)
Miner 2049 Er (sedam nivoa farbanja nogama)
Manic Miner (sličan ovome gore, ali manje zanimljiv)
Commando (Schwarzenegger se nije skidao s ove igre mjesecima)
Operation Wolf (aaaaaaa, kakva igra!)
Fernandez must die (igrica napravljena nakon što je Fernandezova koalicija na izborima uzela 16-17 posto pa je Fernandez želio biti premijer i uzeti sva važna ministarstva)
Into The Eagles Nest (vrhunac kompjuterskih igara, verzija razbijena, ipak sam je uspio završiti)
Football Manager 2 (pod mojim vodstvom Halifax postao prvak Engleske)
Boxing Manager (moj bokser je bio među pet na svijetu)
Decathlon (ovo svi znaju, 800 metara, što brže mrdaš džojstikom lijevo-desno, atletičar brže trči. Tokom trke bar jednom će pući lim na džojstiku)
Pit Stop 2 (ne sjećam se bolje vožnje na C64)
Bubble Bobble (više od 50 nivoa)
Pirates (igrica za one koji su se pred roditeljima osjećali glupo da igraju jednostavne igrice umjesto da programiraju pa su našli komplikovanu igricu)
Arkanoid 2 (bolji od Arkanoida 1, a i od mnogih drugih igrica)
Untouchables (razbijeno na kasetama, postoje dva dobra nivoa)
Winter Games (sviraju himne prije takmičenja, neopisiv ugođaj, volio sam njemačku i sovjetsku)
Battleships (školska igra, ako nemate papira ili vam se ne da crtati, skinite ovu igru s interneta)
Cybernoid (ozbiljna pucačina)
Cybernoid 2 (prevazišao prvi dio, odlična muzika, da sad biram nick za blog bio bih cybernoid, ne običan noid nego cybernoid)
The Great Giana Sisters (neki dan sam spomenuo ovu igricu, ima dva dijela, bez ikakvog nedostatka, odlična je i muzika)
Rick Dangerous (ko se ove igrice ne sjeća taj nije imao C64)
Creatures (disketaši su imali prednost, nama je bila razbijena igrica)
Pang (C64 je pri kraju postojanja dobio jednu od najboljih igara ikad)

Commodore 64 ueber alles!

Ava Adore

Razmišljao sam večeras dok sam se pješke vraćao iz grada. Otišao sam taksijem u grad, popio vino, vidio neke ljude i onda krenuo kući. Pored sinagoge sam vidio jednu mačku. Njena boja je potpuno nevažna. Važno je da je ona gledala u mene i mijaukala je. Poznam mačke, bila je gladna, a ja nisam imao šta da joj dam da jede. Ona je gledala u mene. Život je često sranje. Život je najčešće sranje. Nastavio sam dalje i razmišljao sam, pokušao sam o nečemu razmišljati, ali mi nije išlo. Nije mi smetao ni vjetar, ni noć, ni tišina. Nešto mi je smetalo, ali ne vjetar, noć ili tišina.

Onda je naišla "sedmica" i ja sam pojurio za njom. Ona je stala na sljedećoj stanici, ja nisam. Jurila je Futoškim putem, a i ja sam isto jurio Futoškim putem. Ali ne za njom nego pored nje. Da vidimo ko je brži. "Sedmica" je pobijedila. Ja sam bio kod "Impulsa", a autobus već kod Novog naselja. Izgubio sam. Kako sam mogao i pomisliti da ću dobiti tu bitku? Pa to niko ne može.
Pumpadžije na "Impulsu" su navijali za mene, ali mi nisu pomogli dovoljno. Neke stvari nikad neću uspjeti ostvariti.

Pitam se šta bih uradio da dobijem vizu kao Zli podstanar i da mi kažu da u petak putujem u Kanadu, da selim. Da li bih se samo opijao šest dana ili bih učio engleski po čitav dan da budem spremniji kad stignem na kanadski aerodrom? Ili bih se po čitav dan valjao po betonu i travi s mojim mačkama koje ostaju van Kanade? Ili bih išao u Nikšić ili Vršac jer tamo nikad nisam bio? Ili u neki drugi grad? Ili bih otišao da se nađem sa najboljim prijateljima jer se nećemo vidjeti nekoliko godina tako da susret s nekom curom i nema nekog smisla? Ne znam šta bih radio da me iznenade. Zato nisam podnio zahtijev za iseljenje, da ne bih imao takvih problema.

Večeras sam saznao da se i u Pirotu koristi izraz "cura". Obradovao sam se, mislio sam da je to neki hrvatski arhaizam. Onda sam oprao zube i razmišljao opet. Ali ništa, ni na Futoškom putu, ni u kuhinji dok sam tražio "Knjaza Miloša" (a i tada sam razmišljao kako bih donio neki zaključak na kraju tog procesa), ni u sobi dok sam gledao kako stoje stvari na blogu. Ni u kupatilu ništa. Neke stvari ostaju neshvatljive zauvijek. Zauvijek. Onda sam se neočekivano sjetio jedne pjesme i ubacio disk, druga pjesma po redu iako zvuči kao da bi trebala biti na prvom mjestu. "Ava Adore". Sjećam se da mi je popucao južni zid kad sam kupio taj album. I još je takav taj zid. A jedan se sat od uzbuđenja i zanosa zaustavio i nikad više nije krenuo (na njemu stoji 18:58), jedna mi je mlada komšinica rekla da sam potpuno lud i da joj se više ne obraćam i bilo mi je žao što me tako okarakterisala, ali nikad nisam pokušao da je razuvjerim u to, niti ću. Još je rekla da sam kriv za neke stvari za koje nisam znao ni da postoje. Sve zbog toga što sam glasno pojačao. Lusteri su se tresli dugo poslije pjesme. A jedan luster se još trese od toga. Kakav je to luster! :)).

I ništa nisam postigao tim razmišljanjem. Onda mi je palo na pamet da promijenim "template" na blogu. Možda to ne bi bilo loše.

In you I see dirty
In you I count stars
In you I feel so pretty
In you I taste god
In you I feel so hungry
In you I crash cars
We must never be apart

pa mjenjaj brajo, tu neće pucati zidovi ;)

Objavio/la samba (29. siječanj 2007 17:53:00)

U zoološkom vrtu (2)

(Ako neko nije pročitao prvi dio, neka se spusti malo niže i pročita ga prije drugog dijela)

Pogledao sam lava u kavezu. Lavica se odmarala uz zid obrastao mahovinom i gledala u jednu tačku, negdje između mene i jedne mlade žene sa dvoje djece. Uskoro će i lavica imati mladunče, ako lav bude raspoložen. Biće to glavna atrakcija zoološkog vrta i strane sa zanimljivostima u nekim dnevnim listovima. Mali lavić će biti presretan kad vidi gdje se rodio. Ali lav nije bio raspoložen. Hodao je u krug baš kao i prošli put kad sam bio u zoološkom vrtu. Zaobilazio je krvavu kost koju su mu bacili dva dana ranije, a po kojoj su sad letjele one zelene muve. Ne znam zašto je bio nezadovoljan, nekad su njegovi sunarodnjaci živjeli samo u Africi i zapadnoj Aziji, a sad zahvaljujući dobrim ljudima lavovi žive i u zoološkim vrtova širom svijeta.

Malo dalje je bio tigar, jednako sretan kao i lav, i njegova se populacija proširila po svim kontinentima. Slučajno, gotovo da je istovremeno nestao iz sirotinjske Azije gdje mu se nikako nije svidjelo. Pogledao sam ga, bio je veličanstven. "Tigre, divim ti se, ti nemaš prirodnih neprijatelja", rekao sam mu. On me pogledao škiljeći i u sebi rekao: "Ali zato imam prirodnih prijateljakao što ste vi ljudi koji ste me smjestili ovdje i dolazite da uživate u mojoj gracioznosti. Hvala vam. I hvala vam što sam smješten pored lava jer ga inače nikad ne bih sreo, greškom prirode. Vi ljudi ste ispravili tu nepravdu."

Logično, slijedio je vuk, još jedan dobar primjer saradnje Afrike, Azije i Evrope. On se šunjao brzim i kratkim koracima uz zidove. Smišljao je kako da pobjegne. Nikakvo čudo, to je zla životinja, čitao sam bajke, a znam i poslovice. Ne znam zašto je htio pobjeći od ljudi, tigrova i slonova. Pa zar mu nije tu ljepše nego u šumi i na planini? Sjećam se kako je i prije šest godina isti taj vuk smišljao kako da napusti ovo mjesto. Ali on je glup. Nije znao da mu je tu bolje i da bijega nema. Zašto uopšte vukovi služe nego da budu u zoološkim vrtovima da ih ljudi mogu gledati kad im je dosadno?

Bilo mi je dosadno gledati sivog vuka pa sam otišao do lisice. Šćućurila se u uglu. Gledala me vlažnim očima. "He, he, lisica plače", rekalo je neko dijete svojim roditeljima. "Lijo, lijo", dozivalo ju je podrugljivo. Da, mudro dijete, i ono zna da životinje nemaju osjećaja i da lisica ne plače. Krzno joj nije bilo tako lijepo kao što sam vidio na televiziji ili kao što sam vidio oko vrata jedne žene kad sam prvi put išao u zoološki vrt. Ma šta je ovoj lisici, pomislio sam. Nije valjda da livadu i zemlju voli više od betona. Pa mora biti sretna jer je postala urbana lisica. O, svašta! Nastavio sam prema medvjedima.

On je stajao na sred kaveza i gledao kao da je izgubljen. Kao da je umoran. Kao da mu je dosadno. Pored toliko posjetilaca toga dana njemu je bilo dosadno. Izgledao je kao da čeka smrt. Pogledao sam ga u oči iznad njegove velike vlažne njuške.
"E moj prijatelju", rekao je. "Mog su tatu lovci ubili da bi im njegovo preparirano tijelo krasilo kolibu. Mamu su mi ubile lovokradice. Zabluda je da postoji razlika između lovaca i lovokradica, isto je to, moj prijatelju. Ostali smo brat i ja. Odveli su nas u kuću nekog lovca, on nas je hranio. Jeo sam, šta sam drugo mogao, iako sam ga prepoznao. Bio je to onaj što nam je tatu ubio. Onda su nas pustili u šumu kad smo porasli. Stavili su nam odašiljače na vrat da prate naše kretanje. Moj se brat nije snašao, stalno se vraćao prema gradu. Zgazio ga je kamion jedne noći. Mene su uhvatili i doveli ovamo. Tu sam već osam godina. Dali su mi i ime kao da sam čovjek. Njima je to zabavno. A ja svaki dan žalim što i mene nije zgazio kamion onoga dana. Muka je to..."
Onda se uključio bijeli polarni medvjed. "Prijatelju mrki, ja više ne mogu izdržati. Jako mi je vruće, nisam izašao van ovih zidina već sedam godina i ne mogu više. Stupiću u štrajk glađu. Dosta mi je. Nadao sam se da će me vratiti kući, ali... Nisam vidio snijeg otkako sam došao ovamo. Ovo što vi zovete snijegom ja ne računam", rekao je i nemoćno pljusnuo šapom po vodi što je razveselilo neke ljude četiri metra iznad njega pa su aplaudirali.

Tuljan nije bio ništa boljeg raspoloženja. Isto tako i morž. Malo dalje se nalazio nilski konj. Stavili su ih zajedno, tuljana, morža i vodenog konja, zajedničko im je što žive u vodi, a temperatura je nevažna. Lijep prizor. Na drugoj strani bizon, jak, lama i planinska divokoza kojoj je omogućeno da se sa donjeg nivoa popne na dva kamena u uglu. Baš kao i u prirodi. Divokoza je bila oduševljena i zahvalna ljudima što može skakati sa poda na jedan kamen, pa na drugi, a onda opet dolje i tako u krug. Vrhunska zabava za planinsku životinju.
Isto tako, i srna koja je pričala sa devom i bila opčinjena njenom veličinom. Stalno joj je ponavljala kako čitav život želi napustiti šumu, livade i kukuruze i upoznati devu, čak otići i u pustinju. Jelen ništa nije govorio, samo je kao ukopan stajao sretan što ga ljudi gledaju. Zebra je stajala ponosna na svoje prostranstvo koje je bilo tri puta veće nego lavovo. A ponegdje je bila i neka travka. Nosorog se šetao uz ogradu, a sa druge strane iste ograde bio je slon. Štao je u krug, brojio korake. Otkako je došao napravio ih je oko šesnaest miliona. Još toliko i... Još toliko i vraća se u Afriku. Ne, još toliko i ide u zemlju. Život je baš lijep, upoznao je ljude. Iza slona je bila žirafa.
"Šta će ti tako dugačak vrat", pitao je jedan majmunčić zarobljen u žičanom kavezu dok se držao rukama i nogama za žicu.
"Pa treba mi da mogu jesti lišće sa visokog drveća", objasnila mu je.
"Pa gdje ti je to visoko drveće ovdje?"
Žirafa je pogledala oko sebe, nije vidjela nikakvo visoko drvo, a onda je spustila glavu nisko i njuškala po pijesku dok joj je jedan klinac u ispruženom dlanu nudio dva gumena bombona.

Za kraj, išao sam da vidim gorile i čimpanze. Pored njihovog kaveza stajala je ekskurzija, tridesetak đaka, nastavnik i čovjek zaposlen u zoološkom vrtu koji im je objašnjavao kako stoje stvari:
"Deco, čimpanze su najpametnije životinje. Mogu mnogo da nauče od nas ljudi. Posebno u zatvorenom dobro uče. Inteligentne su. Ali ne kao mi ljudi. Mi smo najpametniji! I najbolji!"
"Jeeeeeeee!", povikala su djeca.
"Mi smo najpametniji", ponovio je glasnije ponosni čovjek zaposlen u zoološkom vrtu.

Ovo bi trebalo ilustrirati, pa u slikovnice :)- mačori su krenuli u život? Tako to ide, mačke u principu ne žive u čoporu

Objavio/la samba (26. siječanj 2007 7:48:00)

U zoološkom vrtu

Otišao sam u zoološki vrt. Jedva sam čekao da vidim životinje. I one su jedva čekale da vide mene jer je poznato da zoološki vrtovi postoje zbog prijateljstva životinja i ljudi. Pa koja životnija ne bi voljela biti stanovnik zoološkog vrta? Ušao sam u ograđeni prostor. Ponio sam i bombone i voće iako je na tabli pisalo da je zabranjeno hraniti životinje. Ali životnje vole bombone i vole kad ih ljudi dolaze gledati i hraniti. Zato sam ponio. Njima je to u prirodnom staništu nedostupno i one čitav život očekuju i nadaju se da će završiti kao atrakcija u zoološkom vrtu da usrećuju ljude koji vole životinje. Krenuo sam redom očekujući oduševljenje životinja kad me vide. Sjetio sam se i onih nesretnih životinja koje nisu imale sreće da budu dovedene u zoološki vrt. Te životinje nikad neće imati tu sreću da ih ljudi gledaju, da im se dive sa druge strane rešetaka, da im se smiju, da ih fotografišu i hrane.

Krenuo sam od životinja u vodi. Morski pas se ležerno brčkao u svom akvarijumu, u dvadeset i dva kubika vode. Nije morao brinuti za hranu, mogao je uživati, ljudi su ga hranili skoro svakog dana. Nije morao čak ni plivati. Ustvari, to je teško i mogao izvesti u tolikom prostoru i jedino što mu je preostalo je da uživa. Prošao sam pored njega, pogledao ga, a on me nije ni primijetio. Uživao je iza debelog stakla.

Onda sam naišao na zmije. Poskok je našao mjesto u pijesku i mirovao je. Ustvari, samo je pijesak i imao. I ponekog miša kojeg su mu davali da pojede. Oni što su posebno voljeli životinje davali su mu katkad i živo pile ili zeca. Isto tako su specijalan tretman imali i kobra u susjedstvu kao i piton koji se omotao oko jedne grane u svom novom staništu i čekao posjetioce. Tako je radio posljednjih osam godina otkako su ga doveli tu. Omotan oko jedine grane u svom staništu, riješen svih briga oko izbora grane.

Iza zmija sam vidio kornjače, velike i sigurno presretne, vidjelo se to na njihovim licima. Gledale su u vodu razmišljajući da li da uđu ili ne. Onda se jedna dovukla do vode i zaplivala između dva opuška. Bila su to dva Marlbora, o kornjačama se izuzetno brinulo, nije to bila neka "krdža" nego luksuzne (ne znam zašto neki ovu riječ pišu sa x) cigarete. Tu je bio i krokodil koji je pored opušaka u vodi imao i kesicu od čipsa, tetrapak od soka i nekoliko dinara ubačenih u vodu jer je poznato da tako bačeni dinari vesele krokodila i donose sreću. Ljudi su skandirali sa zidina iznad krokodila, posebno jedan dječak i njegov tata. Obojica su jeli hamburgere sa duplim pljeskavicama, a ostali roditelji su podizali djecu da vide krokodilove zube, ali krokodil je mirno stajao ne pomičući se uživajući u svojoj popularnosti i pogledima ljudi.

Našao sam se u dijelu sa pticama. Impresionirale su me sove i njihove velike oči. Ali ovaj put su sove škiljile, žmirile, smetalo im je sunce. Prostor je bio bogato uređen, nekoliko grana, jedna rupa u koju su nekad ulazile, iznad debele rešetke, ispod rešetaka pola tone izmeta kako bi sove mogle imati uvid u to koliko su pojele posljednjih mjeseci. Potpuni komfor. Sove nisu morale brinuti da li će im neka ptica uletjeti unutra ili da li će one greškom izletjeti. Krila im više nisu bila potrebna, postale su savršene, baš kao ljudi.

Onda su na red došle druge ptice, sjećam se fazana. Fazan je bio u blizini noja i pingvina. Na jednom mjestu i 30 stepeni bili su ujedinjeni Evropa, Afrika i južni pol, šuma, pustinja i led. Savršeno. Fazan je podbadao noja i pingvina što imaju mala krila pa ne mogu letjeti. "Zato ti možeš sa tim svojim krilima, do žice iznad tebe i nazad", rekao mu je noj, a fazan se zamislio i prošeta po kavezu, a onda stao i razmišljao. "Hm, jesam li bolje prošao ja ili moj polubrat kojeg su poslali lovcima u fazaneriju?"
Pingvin je ušao u vodu i rekao noju da mu je ovdje odlično i da mu je tek sad žao svih onih pingvina što se smrzavaju na -30 stepeni i da jedva čeka da još malo otopli, a dodao je i kako je beton puno ljepši od leda. Njemu je bilo bolje, tom pingvinu, milioni pingvina su dijelili južni pol, a on sam je raspolagao sa svojih pedeset kvadrata otkako mu je cimer, jedan crno-bijeli kompanjon, prošlog ljeta umro od nečega.

Klokan je bio neraspoložen, stajao je uz ogradu i gledao u pod. Mislio je kako je sad lijepo, ali se pitao kako će mu biti kad dođe zima. Bio je to jedan emotivac koji je sanjao svake druge noći Australiju i svoju mamu koju su jedne noći ubili puškom, a njega odveli i prodali zoološkom vrtu. A onda je osjeti ponos jer je ostvario dobar transfer, dobro ga je zoološki vrt platio i bio je sretan i zahvalan ljudima pa je jednom od sreće poskočio, ali se istog trena pokajao jer ga je nešto presjeklo u koljenu, dugo nije skakao. Posljednji put je skočio kad je vidio travu ispred sebe, ali je zaboravio na žicu između sebe i trave pa je u sred skoka zaletio u žičanu ogradu i povredio se. Srećom, nije prošlo ni šest mjeseci, a povreda je bila prošlost.

Onda sam došao do zvijeri. Bio je to još jedan dokaz kako je čovjek svemoćan i kako brine o divljim životinjama. Divlja mačka je bila dokaz toga. Nije više imala potrebu da se pentra po stablima, da se šunja kroz grmlje, da oštri kandže o drveće... Čovjek joj je obezbjedio beton, željeznu ogradu i metalne posudice sa vodom i hranom. Mačka je uživala jer je konačno imala iste uslove kao kornjača, pingvin, klokan, slon, piton i jelen...

(nastaviće se)

To se svima događa, danas njemu, a sutra ko zna kome

Bruno je došao u klub "Prostor". Tamo je već bila Goca. Ona je bila jednu godinu mlađa od njega, studirala je neki smjer na poljoprivredi, a upoznali su se dvije godine ranije na jednom koncertu. Bruno nije iskoristio jednu priliku kad je bio u šesnaest metara i dugo su oboje razmišljali o tome, nije im bilo jasno, ali nikad o tome nisu pričali. Poslije toga su se samo povremeno viđali, kad se slučajno sretnu. A te su se večeri slučajno sreli. Goca je bila raspoložena kao da je dobila u kladionici, pored nje je bila jedna njena prijateljica i sve je izgledalo obećavajuće. I onda, nakon sat i po razgovora i tri popijena piva, Bruno je krenuo u napad. Ili se to samo Goci tako činilo.

"Goco...", počeo je kad ju je odveo nekoliko koraka u stranu, uz zid između dva zvučnika. "Znaš, moram ti nešto reći..."

"Šta to, Bruno?" pitala je gledajući ga svojim velikim zelenim očima.

"Malo mi je neugodno, znaš, delikatna je situacija, dugo se nismo videli i sad sam..."

"'Ajde, Bruno, slobodno reci...", ohrabrivala ga je uhvativši ga za ruku.

"Goco, ti i ja se dugo znamo, lepo smo pričali večeras... I ja sam sad nešto osetio u stomaku, ne znam kako to da ti kažem. Uh...", dodao je i spustio pogled pa je onda pogledao u oči ne progovorivši ništa.

"Bruno, pa slobodno mi reci, hajde..."

"Goco, ovako stoje stvari. To se sigurno nekad dogodilo i tebi i ovoj tvojoj drugarici i ovom momku pored nas, i svima okolo, svakom čoveku, to je prirodno, znaš..."

"Ma naravno, Bruno, pa nemoj toga da se plašiš, samo konačno reci..."

"I evo, to se sad meni dogodilo, odjednom, ne znam kako... Ustvari, dugo imam nameru da ti to kažem, otkako sam te večeras video sam se dvoumio, ali nisam znao da će se situacija tako razvijati, sad moram..."

"Bruno...", rekla je ona uhvativši ga za obe ruke i pogledavši ga u oči sasvim ozbiljno svojim toplim pogledom kao nikad do tad.

"Ovako, Goco. Moram da ti kažem, ne mogu to više da držim u sebi. Svaki trenutak može biti koban po mene, sad je krajnje vreme da ti priznam jer se bojim da će biti kasno... Ima nešto u meni što me tera da ti sad to priznam, jako me tera, sve više...", počeo je i zastao. Vidio je nešto neobično u njenim očima, odobravala je i iščekivala, a onda se blago osmjehnula razbijajući šutnju. "Ja hitno moram u WC pa sam hteo da te pitam je l' imaš možda papirne maramice jer u WC-u sigurno nema toaletnog papira."

Goca je ispustila njegove ruke i iz torbe izvadila "Zewa" papirne maramice. Bruno je stigao na vrijeme u WC. Kad se vratio, Goce više nije bilo. Bruno je stao uz šank i naručio još jedno pivo.

Vlada

Izbori u Srbiji su završeni. Nisam baš zadovoljan.
Predlažem sljedeći sastav Vlade Srbije u kojoj su, kao i u svakoj dobroj vladi neki ljudi na pravim mjestima, a na nekim mjestima postoje pogrešni ljudi. Ovaj bi sastav sigurno ostvario dobre rezultate. Tamo gdje postoje dva imena radi se o ministru i njegovom zamjeniku, a u zagradama su navedene stranke kojima pripadaju. Hvala albumu Životinjsko carstvo i Josipu Krašu.

Napomena: Volim mačke i njihovo spominjanje nema veze sa premijerom Srbije kojem je vrijeme da ode iz politike.

Predsjednik: Domaća mačka (zvijeri viši sisavci, Demokratski savez mačaka)

Potpredsjednici: Divlja mačka, Ris obični, Tigar bengalski, Jaguar (Demokratski savez mačaka)

Generalni sekretar: Kameleon obični (kameleoni ljuskavci, Demokratska stranka kameleona)

Ministri:

Ministar unutrašnjih poslova: Glista kišna, ili još bolje neka druga glista (kolutićavci maločekinjaši, Ujedinjeni paraziti)

Ministar vanjskih poslova: Komarac obični (kukci dvokrilci, Stranka srpskih komaraca)

Ministar finansija: Vampir (maleni netopiri krvosasi, Liga sisača krvi)

Ministar pravde: Kukavica siva (kukavke (pre)letačice, Vrlo demokratska ptičja stranka)

Ministar poljoprivrede: Divlja svinja (nepreživači dvopapkari, Pokret za slobodnu šumu)

Ministar šumarstva: Šaran (koštunjače mekorepke, Pokret gorana Srbije)

Ministar vodoprivrede: Skočimiš pustinjski (glodavci jednozupci, Monarhistički blok)

Ministar privrede: Pčela medarica (miševi jednozupci, Socijademokratska partija životinja sa žaokom)

Ministar rudarstva: Krtica evropska (kukcožderci, Socijalistička stranka malih životinja)

Ministar energetike: Električni som, Električna jegulja (munjevite ribe koštunjače, Stranka na struju)

Ministar za kapitalne investicije: Mrki medvjed (zvijeri viši sisavci, Nova šuma)

Ministar trgovine: Hrčak (miševi jednozupci, Stranka za slobodu hrčaka)

Ministar odbrane: Grobar, (kukci strvinari, Umjereno-radikalna stranka)

Ministar turizma i usluga: Sjeverni medvjed (zvijeri viši sisavci, Stranka starosedelaca Srbije)

Ministar za ekonomske odnose sa inostranstvom: Velika ameba (korjenonošci, Pokret velikih životinja)

Ministar za evropske integracije: Istočnoindijski nosorožac (nosorošci lihoprstaši, Udruženje srpsko-indijskog prijateljstva)

Ministar rada i zapošljevanja: Rusi mrav (člankonošci opnokrilci, nezavisni kandidat Udruženja vrijednih životinja)

Ministar socijalne politike i soijalnih pitanja: Mrtvačka glava (leptiri sumračnjaci, Demokratski leptiri)

Ministar nauke: Sova (šumske ušare), Sovuljaga buljooka (sove letačice, Partija za djecu)

Ministar saobraćaja: Riba poletuša (ribe poletuše, Stranka riba poletuša)

Ministar pomorstva: Pjegavi daždevnjak (daždevnjaci repaši, Srpski demokratski savez vodozemaca)

Ministar životne sredine: Tvor smeđi (zvijeri kune, Koalicija Naš tvor)

Ministar prosvjete: Obična spužva (spužve, Savez spužvi)

Ministar građevinarstva i prostornog uređenja: Dabar obični (glodavci jednozupci, Narodna stranka dabrova)

Ministar sporta i razonode: Kivikalac novozelandski (ptice trčalice, Demokratska stranka kivikalaca i ostalih)

Ministar za kladionice i igre na sreću: Sljepić obični (gušteri ljuskavci, Udruženje lakovjernih građana)

Ministar kulture: Slavuj mali (drozdovi pjevice vrapčarke, Savez svih slavuja svijeta)

Ministar zdravlja: Liječnička pijavica (crvi kolutićavci, Pokret za preporod pijavica i Liga za kap krvi više)

Ministarstvo vjera: Crveni kardinal (pjevice letačice), Bogomoljka (krilati kukci ravnokrilci), Božja ovčica (člankonošci), Pauk krstaš (člankonošci, člankonošci su očigledno neka demohrišćanska stranka među životinjama)

Ministar za odnose s javnošću: Ara papagaj (ptice letačice, Stranka papagaja u kavezima), Ćubasti kakadu (prave papige, Stranka slobodnih papagaja)

Ministar za dijasporu i Srbe van Srbije: Klokan golemi (tobolčari, Liberalna stranka australijskih životinja većih od kivikalaca novozelandskih)

Ministar za Srbe u Srbiji: Meksički aksolotl (daždevnjaci repaši, Ekstremna meksička stranka)

Ministar za Srbe u Hrvatskoj: Mamut, Igvanodon, Tiranosaurus (surlaši, viši sisavci, Savez Srba i praživotinja i nevladina organizacija Dodo), mamuta više nema, ali...

Ministar za nacionalne manjine i etničke grupe: Bjeloglavi sup (sokolovke, Demokratska stranka ptica koje vole bjeloglave supove)

Ministar za bivše ministre: Kljunaš čudnovati (kljunaši sisavci, Kljunaška partija)

Ministar za natalitet: Poljska ševa (ševe pjevice letačice, Liberalni centar), Divlji zec (zečevi dvozupci, Pokret za uništenje lovaca)

Ministar za gljive i šumske plodove: Jež evropski (viši sisavci, Stranka za zaštitu kukaca i crva)

Ministar za blog: Domaća svinja (parnoprsti kopitari nepreživači, Grupa građana "Ljuti feferon")

Juarsogoud, Ovaj prijedlog vlade odgovarao bi jos kojoj drzavi, ne samo Srbiji. :-)

Objavio/la bodulka (22. siječanj 2007 8:40:00)

Volim crtane filmove

Došao sam na žurku u osam i već je sve bilo puno. Parkirao sam pored Džolija, konja Taličnog Toma, prošao pored Asteriksa i Obeliksa i ušao u veliko dvorište. Bilo je veselo, muzika je treštala, ambijent je bio kao u nekom crtanom filmu. Na ulazu su me dočekali izbacivači nindža kornjače, a kad su vidjele da nemam ništa od oružja, pustili su me unutra. Začudilo sam se što mi nisu oduzeli narkotike, a budući da su bili dobro raspoloženi, pitao sam ih zašto ih nisu uzeli.
"Ma daj, prijatelju, pa to je kod nas dozvoljeno. Šta misliš, zašto se onaj Stripi stalno smije", pitali su me i ja sam vidio Stripija na tepihu kako se valja dok ga onaj brko u prugastoj majici ljutito gleda.
Prošao sam pored Duška Dugouška, pozdravio ga, a on je otpozdravio i nastavio zezati onog lovca Daveža koji se crvenio od bijesa, posebno što je Dušku pripomagao i patak Dača. Stao sam uz šank i naručio vino, a onda mi je prišao jedan gospodin i u tišini nazdravio. Bio je to Pink Panter. Na drugoj strani je izbila gužva, neki primitivci su se potukli. Bili su to Tom i Džeri. Ali brzo ih je smirio neki rmpajlija, čini mi se da se zvao Hi-men glasno viknuvši: "Ej, bre, smiri se, nemoj sad da ti pičku pocepam ja tamo. 'Ajde sad, poljubite se i pomirite se." Uz šank je stajao još jedan usamljenik i poravnavao sivi šešir. Pozdravio sam ga, ali je on promrmljao nešto na mađarskom koji sam tek jedva razumio. Jadan, izgledao je kao da mu je to jedino odijelo, neki Gustav. Sa strujom nešto nije bilo u redu, iskočili su neki osigurači, ali su srećom tu bili Pat i Mat koji su bili dobri majstori, a pritekao im je u pomoć i profesor Baltazar, ali su oni rekli da će sve sami srediti i jedan drugom uz osmijeh rekli: "A je to".

Prebacio sam se u drugi dio prostorije gdje su se Lolek i Bolek motali oko neke klinke. Iza njih je u nekoj zasjedi čekao Kojot, spremao se da dohaka ptici trkačici. Ona je znala da mu to neće poći za rukom i bezbrižno se smijala dok je pored nje Eustahije Brzić dugo plesao uz muziku koju je puštao di džej Le Piaf, a pored njega je stajao drugi di džej, nalickani i popularni Pepe Tvor. Najveselije društvo skupilo se oko Diznija, Miki, Pajo, Šiljo, svi su bili tu, čak su i psa poveli. Pluton je vodio neke ozbiljne razgovore sa Snupijem, a pored njih je potpuno pijan stajao mačak Silvester i gledao vis hoće li naići ptičica Tviti ( Tweety) jer nikog drugog ovdje nije poznavao. Ali nje još nije bilo, čuvala je baku kod kuće, po sobi je letio samo Atomski mrav i još jdna sova. Sa stepenica je sišao neki majstor, pitao sam se šta će on tu, ali to je bio moler, Bojan. Uz njega je išao i stolar Pera Djetlić.

I kad su pustili muziku iz Simpsona, Miki Maus se najviše razveselio, ali i ekipa koja je došla u jednom auto neposredno poslije mene, Miki, Bole, sova Buljko i miš Gricko, svi su došli polupijani direktno iz generalove radnje. Skakali su po sobi, bilo je vrlo veselo, čak se i Vumi (Wummi) oraspoložio, samo je La linea nešto neprekidno gunđao. A Lale gator se samo smijao i posmatrao Vandu, ali je došao Alojz i rekao: "Ej, krokodilu jedan, ne gledaj je, ona je sa mnom", na šta se aligator samo nasmijao. U uglu se Kremenko ljubio sa Vilmom, Barni sa Beti, a ja sam izašao da vidim da li je neka Pepeljuga stigla iako sam znao da su na žurku pozvani većinom oni iz kratkih crtića. Međutim, u dvorištu nikoga nije bilo, samo dvije žabe na lokvanjima u bazenu, i tamo se jedino čulo naizmjenično "Si, Toro" i "Si , Pančo".
Vratio sam se unutra, prošao pored nekih dosadnjakovića Kornija i Dam Dama, popio rum-kolu sa Skubi Duom i otišao po još jednu pazeći da ne stanem na nekog štrumpfa...

I da ne prepričavam ostatak priče, bila je ovo predizborna žurka nekadašnjih junaka crtanih filmova. Današnji su u odnosu na njih bez veze. U anketi koju sam postavio sa desne strane izaberite vaš omiljeni crtani film i glasajte. Možda uspijemo u namjeri da uvedemo ponovo crtani film u 19:15. Ili da ih uvedu bar ujutro.

Jesam li ja jedina koja navija da onaj siroti kojot konacno jednom uhvati pticu trkacicu?

Objavio/la bodulka (16. siječanj 2007 22:48:00)

nisi i ja sam za..heh.. =)

Objavio/la $uzy :)) (17. siječanj 2007 20:16:00)

Životinjsko carstvo

U subotu tokom popodneva našao sam se sa Draganicom na parkiralištu na periferiji grada. Posrednik pri ovom susretu bio je Bonzo, nosioc crnog pojasa u karateu, ali potpuni nepoznavalac kung fua i vrlo slab šahista. On je čuvao stražu kako bismo posao obavili bez poteškoća. Naime, Draganica i ja smo se dogovorili da mijenjamo sličice "Životinjskog carstva".

Ona je krenula sa Limana, a ja sa Bulevara oslobođenja i mobilnim telefonima smo odredili lokaciju na kojoj ćemo se naći. Nakon što smo zavarali trag na dvjema lokacijama i izbjegli potjeru onih koji su skupljali sličice vlasnika kafića, do susreta je došlo pored nepokošenog travnjaka na praznom parkiralištu Novog naselja.
Stigao sam svojom corsom, baš kao i Draganica, razlika je bila u boji auta. Bonzo je šetao okolo i pušio, a malo dalje od njega šetao je jedan usamljeni fazan nepušač i jeo je travu i neko sitno žuto cvijeće koje je prekrivalo i uljepšavalo travnjak. Pogledao sam lijepu pticu. Nije to bio zlatorepi fazan broj 146, bio je to običan fazan kakve srećemo u našim krajevima, broj 145. Velik i lijep. Kasnije je odletio prema zapadu i nestao u visokoj travi iza dva prazna plava autobusa GSP-a. Vozači tih autobusa su stajali ispred i nešto pričali, vjerovatno su dogovarali razmjenu sličica.

Draganica je izvadila svoje duplikate, a ja spisak sa brojevima koji mi nedostaju iako sam ga znao i napamet. Uskoro smo provjeravanjem ustanovili da ona ima 11 sličica koje ja nemam. Posebno sam se obradovao domaćoj mački. Stavio sam te sličice u auto, a onda je Draganica izvadila drugi bunt. To su bile sličice koje ni ona nema u svom albumu, ali mi ih je ponudila jer je rekla da sam ja bliži cilju. Tu smo pronašli još četiri, između ostalih i divlju svinju koja mi je nedostajala posljednja kad sam 1987. popunio moj prvi album, zahvaljujući saradnji sa jednim mladim subotarom (to koje je vjere nema veze, našli smo se van crkve, van bilo kog vjerskog objekta, tačnije, u školi tokom velikog odmora).

Zatim sam ja izvadio stotinjak sličica. Draganica se iznenadila tolikom broju duplih. Dao sam joj oko 40 sličica nakon čega je prepisala brojeve koji mi trebaju, bilo ih je 27. Dogovorili smo sljedeći susret za mjesec dana na tajnoj lokaciji u saradnji sa Bonzom u koga smo oboje imali povjerenja. Još sam joj savjetovao da ne kupuje velik broj čokoladica iz iste kutije jer će se sličice ponavljati. Rekao sam joj to sigurno nakon 24 godine iskustva. Ona je rekla da to odavno zna, na šta sam ja rekao da mislim da je crveni kardinal favorit i da mislim da ću skupiti 249 sličica prije nego što dobijem njega. A to je lijepa ptica, crvena i pobožna. Uz to, primijetio sam kako se pupavac sad zove pupavac božjak što znači da je i on postao vjernik u međuvremenu jer je osamdesetih bio samo pupavac, komunist dakle. Tu je bila i božja ovčica, stari vjernik, kao i bogomoljka. Ali to je njegovo pravo i on je isto dobra ptica. Askolotl se sad zove ambistoma. To zbunjuje nas stare kolekcionare.

Sve u svemu, uspješan dan što se tiče "Životinjskog carstva". Nemojte jesti meso.

www.zivotinjskocarstvo.com

Serija kratkih postova 1-5

Malo ću vas razveseliti kratkim postovima.

- BILBORD

Vraćam se večeras iz grada. Kad ono, na bilbordu Koštunica. Istovremeno me podsjetio na tri čovjeka. Prvi je Skole. Išao je sa mnom u školu, bio je osrednji đak i nekako tulav, smotan. Trojkaš Skole.
Drugi je onaj, ne znam sad kako se zove, onaj što ga glumi Pepi Laković u filmu "Majstori, majstori" ( na engleskom My Story, My Story (hvala jednom blogeru)), čini mi se Bogdan. "Bogdan hoće da se samoubije..."
Treći je Nele Karajlić kad glumi Šiptara (izvinjavam se hiljadama Albanaca koji čitaju moj blog, ne mislim ništa loše, ne mislim čak ni da je Kosovo srce Srbije, čini mi se da je Obrenovac srce Srbije, a ako ne srce onda bar nos). U svakom skeču s Albancima, Nele liči na Koštuna.

Gdje si bio kad je trebalo ući u Koaliciju "Zajedno"? Da, da...

- MALO O KOLAČIMA

Nešto sam razmišljao večeras. O kolačima sam razmišljao. Ima ih na hiljade. Uvijek sam tvrdio da su najbolji kolači šampite. Ustvari, kad sam bio sasvim mlad i malen, bio sam u zabludi i mislio sam da su podravske kocke najbolje. Ali nisu. Kad sam sazreo dovoljno, shvatio sam da se meni u podravskim kockama sviđa samo onaj dio koji liči na šampite, i čokolada. Onda sam shvatio da su šampite najbolji kolači ikad. Do juče.

Otvorio sam frižider i vidio kolač sa devet kora, svjetlijim i tamnijim. A preko svega čokolada. Takoreći, čokoladna glazura. Kao što timovi pred kraj priprema "udaraju finu glazuru tima" (Kaniđa je vanserijski igrač, o, svašta ćete pročitati na blogu). Ti se kolači zovu MAĐARICE. Ne znam zašto, ali tako se zovu. E. to su najbolji kolači na svijetu, mađarice.

- HOKEJAŠKI GOLMAN

Pored fudbala do uvođenja Bosmanovog pravila, hokej je isto tako zanimljiv sport. Da sam hokejaš, ja bih bio golman. I jedva bih čekao da idem na TV-duel s nekim pederčićem odbojkašem. Njih posebno mrzim. Kako bih ga dotukao pred TV kamerama.

Ja bih bio golman u hokeju. Kakav Dominik Hašek ili Lomovšek!!! Ja bih bio golman. Prva stvar, nikad mi ne bi dali gol. Zatim, branio bih bez maske. Možda bih nekad stavio masku Jasona iz filma Petak 13. ali zbog zajebancije. Pak bih hvatao rukom, zaustavljao nogom, trbuhom, hvatao ga i zubima, micao bih gol lijevo ili desno ako bi bilo potrebno... Nerijetko bih odlazio u napad i bio prava opasnost za golmane. Dok naši napadaju, ja bih navijao, glasno. Bacao bi štap u vis kad damo gol, a i kad ne damo. Izlazio bih u susret igraču kad ide njihov kontranapad. I bacio bih štap iza gola, šta će mi to kad imam namjeru da se bacim u noge i zagrizem pak. U posebnim prilikama bih degažirao pak daleko u polje. A onda viknuo nasmijan, da im utjeram strah u kosti ispod debelih dresova:

My wounds cry for the grave
My soul cries for deliverance...

E, kakav bi to hokej bio... (osmijeh autora teksta)

- PROMOCIJA

Prije mjesec dana je Marko Vidojković bio u Novom Sadu. Govorio je o knjizi "Sve crvenkape su iste". Promocija romana je trajala oko 45 minuta, Vidojković je čitao odlomke, vrlo malo pričao, a onda je odgovarao na pitanja. Pola pitanja mu je postavio neki golobradi dečko koji je sjedio u trećem redu.
Poslije svega je krenula prodaja knjiga. Ne znam koliko ih je Marko prodao, ali je red bio dugačak i prodaja i potpisivanje se odužilo. Neshvatljivo mi je bilo da je neko došao na promociju romana koji se u knjižarama nalazio već pedeset dana. Pa zašto ga nisu kupili ranije? Ali, tako to ide. Kad sam došao do mog starog poznanika, on me zagrlio i iznenadio se mojoj dugoj kosi i bradi, a onda sam mu rekao:
"Marko, ja nisam donio knjigu za potpis, falsifikovao sam tvoj potpis i sam sam potpisao knjigu". On se nasmijao.

Zato sam ja odlučio da održim promociju u Novom Sadu, Beogradu i Zagrebu (da, u Zagrebu, to mi je vrlo lako dogovoriti, a imam i pancir :))).
Tri promocije garantuju 60 prodanih knjiga. Pa dvadesetak sam prodao u Beču... Malo pričam, malo čitam, onda pričam pa opet čitam, onda me nešto pitaju i ja im odgovorim, onda se zahvalim, prodam knjige i - Kazablanka, kako bi to rekao jedan od junaka izvanredne priče u mom prvom romanu.
Znam da će Sanjalica BG sa bloga doći na beogradsku promociju ( i valjda neće biti jedina u Beogradu), a da bi dokoni na blogu imali o čemu pričati, tvrdim da bih na promociju u Nikšić išao pješke :)) (ovo valjda znači da sam nasmijan dok ovo pišem). U Nikšić bih išao pješke zato što je Miloš Bursać nekad igrao tamo, a i Slavenko Kuzeljević, a i zbog onih 2:2 1988. (je l' tako ti što voliš Kaniđu i misliš da je on Buručaga?).

Moram ići. Nisma vam rekao da rano ustajem. Imam trening. Treniram kung fu.

- PSIHOMODO JE LUD, PSIHOMODO JE LUD, SVAKA ŽENA U GRADU S NJIM POČINILA BI BLUD...

1995. godina, Republika Hrvatska pod vodstvom fašiste Franje Tuđmana. Došao sam iz Srbije koja je bila pod vodstvom omraženog, zlog i mračnog Slobodana Miloševića. Ali oni su beznačajni. Sitni ljudi. Večeras sam sreo mog prijatelja Vuka koji isto misli kao i ja. Pričali smo o tome.

Vratio sam se od prijatelja. Bio je 1. januar. Na televiziji je bio neki muzički program. Svirale su srpske grupe. Bilo je dosadno. Sjećam se da su bile Babe. E, Babe su bile zanimljive. Snimanje je održano u beogradskom "Prostoru" u kome sam četiri mjeseca ranije pio pivo iz Jagodine. Ne volim pivo, ali mi se ovo svidjelo. Nije se osjetilo na jagode, ali nije bilo ni gorko. Možda je bilo kiselo. Možda i pokvareno. Nije bilo gorko. To je važno kod piva. Bar meni. Svidjela mi se i cura koja je bila u bijeloj majici i plesala je uz Nirvanu, bila je 1994.

I jeo sam mađarice (vaha-hej), i nešto razmišljao kad me prenuo omamljujući rif. Električni orgazam! Pjesma se zvala "Kažu mi da te vratim mami". Izvanredno! Kao da je sa "Distorzije", ali još bolje. Taj sam album kupio 18. januara, a pjesma je bila šesta na disku.

A 1. januara poslije podne sam čuo pjesmu "Starfucker". Vidio sam i spot. Jebemti!

Ne volim EKV, da čujem jednu njihovu pjesmu bolju od Starfuckera. Znam da postoji gomila njihovih fanova, zato ih spominjem. Ali ti su fanovi samo desetari, ja sam general Psihomodo popa. Ne govorim protiv EKV-a, ja izazivam njihove fanove na duel. Ja, Sulejman Halilović!

JOJ i ja volim jesti mađarice! To mi je oniljeni koljač... Hehe ;))) Lijepi pozdrav

Objavio/la desert_rose1 (14. siječanj 2007 0:20:00)

#Desert Rose1, nije Žuja zakon, mađarice su zakon :)). Pozdrav i tebi i link ti nešto ne radi.

Objavio/la mladiluk (14. siječanj 2007 1:22:00)

Put oko svijeta (3)

Sa Islanda sam krenuo u Škotsku, a ne u Grčku, što je bilo i logično jer je Škotska blizu Islanda. Nisam se dugo zadržavao jer sam već bio umoran od puta, ali i sretan što ću ispuniti svoj cilj, pješke ću obići kuglu. Spustio sam se do Engleske i nekoliko puta se ozbiljno iznervirao zbog tih dosadnih Engleza. Posebno mi je bila dosadna njihova muzika pa sam prolazeći pored zelenih površina i gledajući prema jugoistoku, često pjevao:

She's a little lost girl in her own little world
She looks so happy but she seems so sad
ah ah oh yea oh oh oh yea
She's a little lost girl in her own little world
I'd like to help her I'd like to try
ah ah oh yea oh oh oh yea

She talks to birds she talks to angels
she talks to trees she talks to bees
She don't talk to me
Talks to the rainbows and to the seas
she talks to the trees
She don't talk to me
Don't talk to me

You know she drives me outta my mind
You know she drives me outta my head...

Prešao sam preko, u Francusku. Išao sam malo obići vinograde, nekoliko puta sam se dobro napio. Kad sam šetao uz južnu granicu, nešto je jako zaudaralo pa sam pobjegao glavom bez obzira. Nema sumnje, bili su to smrdljivi Španjolci i njihove žene Španjolke. Kroz Francusku sam se vratio do Belgije. Bio sam blizu kuće pa sam htio iskoristiti priliku da vidim Evropu. Belgiju sam brzo pregazio, a Holandiju još brže. Nigdje nisam vidio toliko nemorala kao tamo. Možda samo u Srbiji.
Zatim sam ušao u Njemačku i osjećao sam se kao kod kuće. Prelijepa zemlja. Išao sam na istok, ušao sam i u DR Njemačku i samo na kratko otišao do Berlina da vidim jesu li stvarno srušili zid. Vratio sam se nazad i krenuo na jug. Usput sam iz neke kafane ispred koje je bilo parkirano nekoliko mercedesa čuo kako neki ljudi pjevaju "Srpska se truba s Kosova čuje". U Minhenu sam naišao na Rummeniggea pa sam ga pozvao u jedan kafić da popijemo i popričamo. On je rekao da nema baš puno vremena jer ga čeka Schtilike jer su se dogovorili da idu igrati mali fudbal. Popili smo pivo, on je pio svijetlo, a ja crno. Onda je Rummenigge naručio još svakome po jedno, a onda je uslijedilo i treće. Poslao je poruku sa telefona i ubrzo je stigao i Schtilike. Obradovao mi se. Popili smo još po 4-6, a onda su me njih dvojica otpratili do austrijske granice. Nisu htjeli preko jer su zaboravili pasoše, a nekim su se čudom vratili u 84. i zaboravili da je prošla i 98.

U Austriji sam malo šetao, pa krenuo uzbrdo prema Italiji. Nigdje nisam jeo bolju picu nego u jednom selu pored Torina, u piceriji koja se zove "Petrarca", a konobarica se zvala Laura. Treba li reći da je izgledala savršeno? Zatim sam krenuo u Sloveniju. Sjetio sam se knjige koju sam imao namjeru napisati pa sam obišao Bled, Bohinj, Ljubljanu, Rogašku Slatinu, Kranjsku goru i završio u Postojni. Čovječjim ribicama koje sam tamo zatekao rekao sam: "Čovječje ribice, iste smo boje, pogledajte, hi, hi... Imam dvije duple sličice u Životinjskom carstvu, hoćete da se mijenjamo da imate veće društvo, hi, hi...", ali one nisu ništa odgovorile, samo su se tiho nasmijale.

Ubrzo mi se jelo nešto slatko i ja sam brže-bolje pohitao u Beč, dijelom zato što su Germani čisti i uredni, a dijelom zato što sam tamo jeo odlične šampite. Zviznuo sam pet-šest kolača pa mi je bilo mučno. Sjeo sam na neku klupu i pio vodu koju sam kupio. Onda je naišla jedna plavokosa cura i otišli smo opet u poslastičarnicu. Ovaj put sam pojeo samo dvije šampite.

Nastavio sam u Prag i tamo provjerio koliko je moj češki dobar. Upoznao sam kćerku Ruženke Hrabalove. Liči na Slavka Štimca (Slavkoa Štimca kakao bi rekli srpski sportski komentatori mlađe generacije). Htjela je da mi pokaže svoju omiljenu vrbu na rijeci nakon što smo popili po tri gemišta, ali sam se ja zahvalio i odbio sjetivši se razloga mog pohoda. Završio sam u Bratislavi gdje sam se veselio sa Slovacima do ranog jutra zbog slovačke nezavisnost.
Krenuo sam prema jugu da posjetim prijatelja u Hrvatskoj. Pješačio sam nekoliko dana. Stigao sam u Hrvatsku, zadržao se kod prijatelja petnaestak minuta i rekao mu da moram dalje taman kad je on zaustio da kaže: "Žuja je zakon!".

Krenuo sam. Polako. Imao sam vremena. Razmišljao sam šta će cura zbog koje sam skoro obišao svijet reći kad dođem i pohvalim se uspjehom. Ne znam odakle, ali čuo sam vrlo jasno Psihomodo pop:

Povratak njenog veličanstva ljubavi
Kraljica sreće meni ništa ne znači.

Jer ja volim te još
Više nego i prije
O, o, o-o-ooo, o-o-o-ooo...

Onda je Gobac počeo još jednu strofu i ja sam usporio da tu pjesmu čujem što duže. Tako sporo i polako otišao sam na sjever i slučajno ušao u Mađarsku. I tamo je, na Kelebiji, opet bila ona ista plavooka Mađarica koju sam sreo kad sam davno krenuo na put oko svijeta. Nevjerovatno.

Ušao sam u Srbiju i krenuo prema Novom Sadu. Cilj je bio da put završim tamo gdje sam ga i počeo.

U gradu sam već bio umoran, ipak sam pješačio, trčao, penjao se uz planine, išao bos, izbjegavao ajkule, bježao gusarima, brao feferone, bio pijan, povremeno bio i trezan, smrzavao se, pjevao, hodao po mraku, preskakao bodljikavu žicu, prolazio kroz opasna područja, zarađivao tokom puta, padao sa litice...

Onda sam vidio prelijepu curu koja me nije ni prepoznala. Bila je to ista ona zbog koje sam pošao. Prošla je pored mene i ništa. Zastao sam hiljadu metara od mjesta s kojeg sam pošao. Pogled mi se zaustavio na velikom predizbornom bilbordu na kojem je pisalo "Vredi se boriti".

Otišao sam kući, oprao ruke i jednu jabuku, pojeo je, sjeo za kompjuter i napisao post.

I još nešto: Molim sve DB-ovce koji me prate i prisluškuju da dođu kod mene i uklone mi prislušne uređaje iz stana. Počastiću ih napolitankama od limuna koje sam otvorio pred Novu godinu i sokom od bazge (u Srbiji se ta biljka zove zova (zove zova, zanimljiva igra riječi)). Zahvaljujem.

Pročitala sam post i prvi puta ne znam šta da napišem! :-) Vrlo si maštovit!!!

Objavio/la goce1 (10. siječanj 2007 15:02:00)

Goce1, hvala na lijepim riječima.

Objavio/la mladiluk (11. siječanj 2007 19:31:00)

Put oko svijeta (2)

Napomena za one koji nisu čitali prvi dio priče: taj se dio nalazi odmah ispod ovoga posta.

Nekoliko kilometara od mjesta na kojem sam prešao granicu naišao sam na patrolu američke vojske. Jedan me priglupi vojnik pitao gdje sam prešao granicu jer je vidio moju poderanu nogavicu. Rekao sam mu iskreno da sam preskočio žicu i da je žica bila bodljikava, a on me pogledao, odmjerio me, i nekako tužno rekao:
"To nije u redu."
Onda sam ja nastavio dalje i ubrzo začuo zvižduk iza leđa.
"Je l' imaš pljugu?", pitao me taj vojnik na engleskom (ja ovo prevodim zbog onih koji su u školi učili ruski).
Dao sam mu dvije, jednu je stavio u usta, a drugi iza uha. Potapšao me po ramenu i rekao tužno: "Jebeš vojsku, šta je meni ovo trebalo?", konstatovao je i već mi je izgledao manje glup. Onda sam se sjetio da ne pušim i kutiju cigareta, poklon iz Kolumbije, sam im ostavio.

Bilo mi je teško ići uzbrdo pa sam krenuo na istok i ubrzo se našao u Dalasu gdje je bilo ravnije. U jednoj sam radnji kupio Levi's farmerice. Pitao sam jesu li prave ili iz Novog Pazara misleći kako ću ih nasmijati, ali su mi oni rekli da novopazarske mogu naći u sljedećoj ulici, tristo metara dalje. Izašao sam s novim farmericama, dvoje sam kupio, a onda sam kupio žvake i coca-colu. Nastavio sam prema Sent Luisu. Odjednom sam poželio da vidim planine i nastavio sam na zapad jer sam imao dovoljno vremena.

Jedne noći sam u nekoj šumi zalutao i pao niz neku liticu. Povrijedio sam nogu. Sva sreća pa je drugo jutro naišao Grizli Adams i pomogao mi nekim travama. Popili smo i neku ljekovitu rakiju, a onda smo čitavu noć pjevali pjesme Aerosmitha koje Adams neobično voli. Nastavio sam dalje jer sam mu rekao da je dug preda mnom, objasnio sam mu razloge, a on mi se povjerio da je i on u šumu otišao zbog jedne žene u koju je bio zaljubljen, da je to bio najveći razlog. Dao mi je teglicu livadskog meda, rastali smo se, a njegov me je medvjed pratio dva-tri kilometra, a onda se vratio kući.

Spustio sam se do Mineapolisa i polako odšetao do Čikaga. Sjeo sam na klupu u nekom parku, odmorio malo, a onda nastavio dalje pored nekog dvometraša obrijane glave koji je sjedio na nekoj klupi i pjevao Everlasting gaze. Došao sam do jezera Mičigen, sagnuo se, pipnuo vodu. Bila je topla pa sam zaplivao. Plivao sam i plivao i razmišljao o curi zbog koje sam krenuo na ovaj neobični put. Dok sam o njoj mislio zamasi su bili brži i ja sam se približavao drugoj obali. Tamo sam pojeo jedan vegetarijanski sendvič. Kupio sam još jedan, ali sam pojeo samo pola jer nisam bio gladan pa sam ostatak dao američkim golubovima. Trčao sam do Detroita i onda lagano hodao do Bafala. Bio je sumrak pa sam se smjestio u nekom vikend naselju u kome sam iznajmio vikendicu. Čitavu noć sam pazio da iz obližnjeg jezera ne izađe Jason. Međutim, nije bio ni petak, a ni trinaesti pa sam lako zaspao. Noć je bila tiha i iz daljine su se čule tri pjesme Ramonesa, Why is it always this way, Ramona i I don't care, sve tri s istog albuma.

Kad sam narednog jutra sa druge strane jezera vidio Toronto, bio sam vrlo veseo. Sjeo sam u neki čamac koji turiste vozi do Toronta i malo odspavao. U Torontu sam se smjestio u hotel da malo odspavam. Međutim, moram biti iskren, toliko sam se napio te večeri da se nisam otreznio ni tokom sna pa sam, izgubivši orijentaciju, a i kompas, greškom otišao na drugu stranu. Dugo sam hodao. Bilo je sve hladnije. Odjednom - led! I neki čovjek. Ali, umjesto očekivanog Grenlanda, bila je to Aljaska. Auuu, kakva greška! Brzo sam otišao na istok. Sjetio sam se Titanika i kako se mali Leonardo smrznuo u Atlantiku pa sam odustao od plivanja okeanom. Brodom sam otišao do Grenlanda, kupio sam kartu samo do tamo. Bio sam u majici kratkih rukava, a gore je bilo malo prohladno. Morao sam ubrzati. Požurio sam uz obalu, uhvatio novi brod i krenuo na Island...

(nastaviće se)

Možda je ovo dug post, ali je zanimljiv

Krenuo sam na put oko svijeta. Stavio sam pasoš u džep i pošao. Ponio sam samo neophodne stvari. Nisam znao da li da krenem na istok ili na zapad, ali nisam znao ni zašto idem. Ustvari, jednoj sam curi htio dokazati da je Zemlja okrugla i to je bio dovoljan razlog. A cura je bila takva da bi se zbog takve složio i da je planeta ravna ploča. Zbog takvih čovjek svjesno postaje tabula rasa.

Prošao sam Liman, onda sam prešao Dunav i mislio da li da pođem na istok ili na zapad. Onda sam pogledao grad. Odozgo je izgledao malen, a naselje iz koga sam ga gledao izgledalo je nadmoćno. I, krenuo sam na istok, zbog Moskve. Volim Rusiju, ali ne politički nego onako, ruski.

Ubrzo sam stigao u Mađarsku. Ništa posebno. Ništa osim jedne cure koja je imala plave oči. Ona je bila posebna. Čak bih rekao da je bila posebna među posebnima. Nastavio sam kroz Rumuniju. Dosadna zemlja. Očekivao sam Drakulu, ali ga nije bilo. Bolje da sam išao kroz Bugarsku. Ubrzo sam bio u Ukrajini. Kakva je to bezvezna zemlja. Tu sam hodao ubrzano, povremeno čak i trčao. Došao sam do Rusije. Lijepa i velika zemlja, raskošna. Vidio sam Nevu i Ermitaž. U Moskvi sam se malo i zadržao. Sve to na minus dvadeset i šest. Bilo je hladno i poželio sam da sam malo južnije. Moskva je tonula u san dok sam ja šetao i divio se. Pored mene je samo prošla jedna plavokosa djevojka i dozivala svog psa koji se zvao Berzoj. Lijepo ime, Moskva. Baš kao što su i ženska ruska imena lijepa, nekako mistična. Onda sam nastavio, moram obići svijet. U Kazahstanu sam skinuo raspadnute patike i nastavio bos. Kolika država! Deveta po veličini na svijetu, rekao bih. Nisam to znao, ali mi se činilo da ima samo osam većih. Znao sam koja je najveća, ali koje je deveta, to ne, a nije bilo ni važno.
Išao sam bos. Sva sreća pa sam bio u Kini i tamo kupio dva para novih patika. Onda sam ušao u Mongoliju koja je slavila Džingis kana. Koje budale. Pitali su me šta o tome mislim, a ja sam mislio da je to prava stvar kao i da je to budućnost Mongolje, a i da moj komšija ima dva psa, Džingisa i Kublaja. Jedva sam dočekao da se opet dočepam Kine. Nudili su mi Kinezi mi kupim nož, ali sam odbio. Koji će mi to kurac? E, i ti Kinezi... Svugdje gdje sam prolazio bila je gužva. I svi su mi ti ljudi izgledali isti, jedanki, nije bilo razlike, sva su lica bila identična. Ustvari, tako je bilo i na ostalim mjestima, ne samo u Kini.
Kad sam ušao u Sjevernu Koreju, rekao sam da nikad nisam vidio ljepšu zemlju, a dodao sam i da je Južna Koreja najružnija. U Južnoj Koreji sam rekao da su sjevernjaci bez veze i da je Južna Koreja prava država. I jedni i drugi su se veselili, nisu znali da se zezam i da me za države baš i nije briga. Zatim sam došao u Japan i pohvalio njihov standard. Oni su mi dali da jedem i pijem, a ja sam to i prihvatio. Rekao sam im da oni, uz Brazil i Kanadu, imaju najljepšu zastavu na svijetu i oni su odmah jednoj ulici u Tokiju dali ime po meni. Dobri ljudi. Onda sam nastavio dalje, skočio u more, plivao iznad Marijanske brazde, a zatim duboko udahnuo. Onda sam zaronio u more i nakon 11 kilometara dotakao dno, malo razmišljao dolje odmarajući se, a tada sam se sjetio jedne cure, krenuo prema gore pa izronio. Onda mi je na pamet pala Indija. O jebemti! Kako sam tu zemlju mogao zaboraviti? Otišao sam do obale i nastavio trčeći. Pretrčao sam pet uskih država (posebno sam se čudio Vijetnamu i Laosu i pitao sam ih zašto se ne ujedine jer bi zajednička država bila duplo deblja, a oni su mi odgovorili da je bolje da gledam svoja posla). Našao sam se u Indiji. Tamo sam stavio krpu oko usta izigravajući Michaela Jacksona. Ljudi su me čudno gledali i ja sam skinuo tu staru majicu i bacio je. Pogledao sam malo Indiju, nije mi se previše svidjela. Odjurio sam u Nepal da vidim Mont Everest. Znao sam da ga neću osvojiti, to niko ne može. Osvajanje uz pomoć dodatnog kiseonika i dodatne opreme nije me zanimalo. Imao sam previše poštovanja za najviši vrh da bih ga tako osvajao. On je bio iznad svega na svijetu i ja sam mu se samo divio. Gledao sam ga iz žablje perspektive. Bio je veličanstven i impresivan. Nedodirljiv, neostvariv i prelijep. Poklonio sam mu se i krenuo nazad.

Plivao sam pored Singapura, pazio na ajkule, borio se s valovima, leđno pičio po mraku, trpio žeđ, izbjegavao meduze i zalutala torpeda, ronio kad god bih naišao na gusare koji s htjeli da me izvuku i otmu moje kupaće gaće i nepromočivi ruksak, izlazio sam na kraj s raznim drugim neprilikama, sve to do Australije. Tu sam šetao polako, onda iznajmio bicikl pa se malo vozio. Onda sam zatvrio krug jer treba sve pošteno i nastavio pješke od mjesta gdje sam iznajmio bicikl. I onda ušao na neki brod, a tamo sam pomagao mornarima oko poslova koji su uobičajeni na brodu.
Stigao sam u Čile. Popio sam malo vina, zahvalio se na gostoprimstvu. Nudili su mi bijelo vino da ponesem i ja sam uzeo samo jednu flašu jer poznajem neke koji piju bijelo vino pa će mi možda nekad zatrebati. Crveno koje su mi dali popio sam čim sam prešao granicu i našao se u Argentini. A tamo sam se lijepo proveo, ali se nisam dugo zadržavao jer sam imao još puno za preći i dokazati da je Zemlja okrugla. Kad sam išao kroz Paragvaj, nikoga nisam vidio jer je bila noć, a Paragvajci tada spavaju.
I onda sam došao u Brazil. Tu sam igrao fudbal u svakom mjesto u koje sam naišao. I svi su mi govorili da jako dobro igram, da imam loš pregled igre, ali i dobar šut i da sam kreativan, ali da previše pimplam i da mi je to najveća mana, a i da sam spor i da se bojim duel igre. Rekli su i da sam izuzetno korektan jer nikad ne pravim faulove i više mi prija da dobijem gol nego da povredim protivnika. Nisu zaboravili ni da previše držim do autoriteta jer se bojim svih onih koji nose broj 8, a to su najbolji igrači na svijetu. Lijepo mi je bilo u Brazilu, ali sam nakon nekoliko dana ustao rano, popio jednu kafu nešto prije devet sati i nastavio u Kolumbiju.
Tamo sam se zadržao samo u jednoj radnji da kupim nešto za pojesti i hitro otišao u Panamu. Slijedili su Kostarika, Nikaragva, Honduras (tamo su mi nudili pištolj vrlo povoljno, ali sam rekao da su pištolji sranje), Gvatemala u kojoj su neka djeca pitala odakle sam i onda, kad sam im rekao, počeli skandirati: "Red star, Red star!"

U Meksiku sam upoznao neke ljude, a budući da mi je ponestalo novca, učestvovao sam i u berbi feferona, a tamo taj posao odlično plaćaju. Brao sam dva dana, zaradio prilično novca, a onda kroz neke kukuruze krenuo prema Americi, ali sam zalutao pa sam, da ne gubim vrijeme, odlučio da granicu pređem ilegalno. Amerikanci vole bodljikavu žicu i ne vole Meksikance pa sam poderao farmerice, jednu nogavicu, ali me to nije brinulo jer sam znao da ću u Americi kupiti dvoje. Amerika, velika je to zemlja...

Smashing Pumpkins - Everlasting Gaze

(nastaviće se tokom subote)

Velike grupe povremeno objave kompilaciju ili živi album. Izvanredna priča o Boži

Sat je zazvonio u sedam i Božo je pospan nevoljno ustao iz kreveta, ispred njega je bio još jedan naporan dan. Obavio je malu nuždu misleći o petnaest godina koliko ga je dijelilo od penzije, a onda skinuo gornji dio pidžame i stao pred ogledalo. Pažljivo je brijao svoje suvo lice natežući kožu lica prstima lijeve ruke, ali su i pored opreza, zahvaljujući pospanosti, na njegovom desnom obrazu ostale dvije povrede od žileta koje je on prekrio sa dva komadića toaletnog papira i otišao u dnevni boravak da se obuče. Božo je sporo i lijeno navukao svoje sive hlače*, a onda i kariranu košulju na kojoj su u podjednakom odnosu bile zastupljene crvena, žuta, zelena i plava boja dok je smeđa bila jedva primjetna. Zakopčao je i ono najviše postavljeno dugme koje mu je stezalo vrat i uzeo čarape koje je skinuo prethodne večeri i gurnuo u cipele pored kreveta. Sjeo je na kauč, a onda ih navukao na noge. Uočio je da bi za veče mogao isplanirati skraćivanje noktiju, posebnog onih na dva najveća prsta. Da bi sačuvao vrhove čarapa, Božo je onu što je prethodna dva dana nosio na lijevoj nozi navukao na desnu, a desnu na lijevo stopalo.
Iako je bilo najavljeno toplo vrijeme obukao je i plavosivi džemper na «ve» izrez sa bijelom vodoravnom linijom na sredini jer nije vjerovao meteorolozima i poštarima, a zatim otišao u kuhinju da skuva kavu* i pripremi doručak. Kavu je zašećerio sa dvije velike žlice* šećera, a na široku šnjitu kruha* namazao je prilično debeli sloj nepasiranog pekmeza od šljiva. Onda je poslije kave popio i jednu malu čašu rakije, obukao svoju «Puma» trenerku tamno plave boje kupljenu šest godine ranije, obuo crne cipele na kojima su se primjećivali tragovi blata kad se Božo prethodno veče slabo osvijetljenom ulicom vraćao iz kurvaluka*, zaključao vrata te otišao u šupu u kojoj je čuvao svoj stari motor žute boje. Izgurao ga je van jer mu se stojadin pokvario, a plaća* je kasnila pa je popravak odložen, namjestio je klimavo sjedište i tiho izustio: «Jebem ti sic*», a onda stavio kapu na glavu i izašao na ulicu. Trčeći je pogurao motor, a kad je uzeo dovoljan zalet skočio je na njega i brzim pokretima nogu počeo okretati pedale. Ali motor je samo nakratko zakašljao i poslije tridesetak pređenih metara opet zanijemio. Božo je sišao, izgovorio uobičajeno i očekivano: «Jeb'o ti ja mater», namjestio kapu i sjedište, opsovao sic još jednom i ponovio pokušaj koji je ovaj put bio uspješan. Božo je jezdio prema centru grada i Ulici maršala Tita u kojoj je već gotovo dvadeset godina radio u željezari*. Usput je svratio kod svog prijatelja Braneta koji je radio u kiosku na uglu i kupio kutiju cigareta «57» i šibice koje mu je Brane uz pozdrav i osmijeh gurnuo kroz mali otvor.

Kad je stigao na radno mjesto, oko osam i deset, petnaest minuta kasnije nego obično, ispred ulaza prodavnice pored na kojoj je pisalo «Mebl i štofovi» već je stajao Vlado. Bio je to visoki tamnoputi čovjek sa crnim tankim brkovima, u bijeloj košulji preko koje je bio obučen smeđi prsluk* ispod kojeg je izvirivala velika kragna. Iako mu je radno vrijeme počinjalo u osam, on je na posao dolazio prije pola osam, ostavljao u prodavnici doručak što ga je nosio u najlon-vrećici, a onda odlazio kod brice* Danka u susjednom lokalu na brijanje. Bio je uvijek svježe obrijan i znao je najnovije vijesti koje mu je brico ispričao uz jutarnju kavu* i uređivanje lica. Naslonjen na zid, gledao je djecu koja kasne u školu, muškarce koji su jurili da plate razne račune i žene koje idu na pijacu i na posao. Svakoga je pozdravljao, a bilo je nekoliko teorija zašto je to tako. Mišljenja su bila podijeljena. Jedni su govorili da je peder*, drugi da radi za KOS*, a treći da su u pravu i jedni i drugi i da bi taj «KOS-ovski pederaš» prodao prijatelja za tili čas.
«Gdje si, šećeru?», pitao je Vlado Božu koji ništa nije odgovorio nego je zbunjen i mrzovoljan maknuo zaštitne rešetke koje su čavle*, vijke, žicu, bodljikavu žicu, gume za bicikle i slične artikle čuvale od lopova, otključao vrata i otišao pravo u magacin. Tamo je obukao svoju staru, usku i prilično izlizanu plavu kutu, izvadio iz džepa tanki crni češalj na kome je nedostajalo nekoliko zubaca, počešljao na stranu svoju kosu opranu šest dana ranije šamponom od breze, pogledao se u ogledao, vratio češalj u džep na grudima gdje su stajale jedna kemijska olovka plave boje, jedna žuta grafitna neobično debela i žuti drveni metar na rasklapanje i izašao ispred ulaza. Naslonio se na štok* od vrata isto kao i njegov komšija dva metra dalje, stavio ruke u džepove pri čemu su mu palčevi bili vani i počeo razgovor.

«Kako je juče prošlo kolo, nisam pratio prijenos?», pitao je Vladu.
«Moj Partizan je izgubio od Slobode, a tvoj Dinamo* od Radničkog. Cigani ponovo dobili, opet će biti prvaci, jebem im vraga...», rekao je dok ga je Božo slušao zagledan u beton ispred ulaza na kojem su ostali ostaci špica* od bundeve koje je jeo u subotu očekujući rijetke kupce. Coktao je kratko zbog poraza Dinama, a onda izvadio jednu šibicu i stavio je u usta pa vratio ruku u džep okrećući crvenoglavo drvce u uglu usta.
«Je l' imaš neke novine da vidim kako sam prošao na sportskoj prognozi, zanimaju me i drugoligaši», pitao je i pljucnuo tanak mlaz kroz zube ispred svojih nogu, a Vlado koji je bio u dobrim odnosima i sa Branetom iz kioska mu je donio «Sportske novosti», dok je u drugoj ruci držao «Arenu»* i pročitao Boži nekoliko viceva kojima se sam smijao. Boži nije bilo do smijeha, opet je promašio samo dva para. Nije znao da je OFK Kikinda tako jaka.
Gledao je prolaznike, posebno žene. Nije pravio razliku između običnih i bogovskih, žutih i sivih, mladih i starijih, lijepo obučenih i onih koje to nisu bile, veselih i onih namrštenih.

U jedanaest sati Božo je okrenuo tablu na vratima tako da se s vanjske strane vidi natpis «Zatvoreno», a ispod toga napisao da se vraća za deset minuta i laganim korakom krenuo u obližnju birtiju. Gladni Vlado ga je slijedio, uvijek nekako pola koraka iza Božinih leđa. Sjeli su za mali stol u uglu. Božo je naručio inku* i kavu jer mu je zalutali gladni miš jedne noći pregrizao kabl na prastarom rešou u skladištu na kome su on i Vlado svakodnevno kuvali kavu godinama unazad. Taj je rešo Božo zadržao nakon što se razveo od prve žene. Kasnije se ženio još dva puta jer je imao nešto što je privlačilo žene, ali se isto toliko puta i rastajao jer je imao i nešto što je žene odbijalo. Nakon tri braka imao je samo jedan rešo. Vlado je naručio stock* i traubisodu*. Onda su na žućkastim papirima razvukli hranu koju su kupili u prodavnici pored birtije. Svaki je uzeo po četvrtinu kruha, Božo je jeo salamu na kojoj je bilo puno masnih fleka bijele boje omotanu crnim papirom i jednu konzervu sardina, a Vlado je uživao u parizeru jer jegera* nije bilo. Za prilog, Božo je kupio malu teglicu ljutih feferona, a Vlado kutiju «Zdenka» sira s kojim se mučio dok je nevješto skidao svijetli staniol. Božo je za vrijeme obroka šutio, razmišljao je duboko pri svakom zalogaju. Kad je otkinuo bijelu sredinu kruha i pomazao ostatke ulja iz limene konzerve, jako je raširio usta i ubacio zalogaj, obrisao ruke i stresao rukom mrvice sa džempera, izvukao je jednu cigaretu, polizao je i gurnuo u usta dok je žvakao posljednji zalogaj, pripalio šibicu i prinio je ustima, pogledao Vladu koji je brisao brkove od jogurta iz plastične čaše i kratko rekao: «Život je baš lijep...»

Vratili su se oko jedanaest i deset, a ispred su ih čekale mušterije. Vlado je prodao tri metra tafta i 180 centimetara šifona iako je žena tražila dva metra, a za treviru je rekao da će doći za par dana. Božo je nekom stolaru prodao kilogram i po čavala koje je umotao u škanicl*, otkinuo komad selotejpa i zalijepio ga, ispisao račun, polizao prst i otkinuo ga, opet polizao prsti i prebrojio novac od mušterije, izvadio kusur, polizao prst i prebrojio kusur, pružio prodanu robu i vratio se ispred ulaza, polizao prst i raširio novine.

Vlado je bio malo sporiji, nije imao digitron, a sabiranje mu je išlo slabije nego Boži. Provjerio je tri puta, ali je suma uvijek bila drugačija. Onda se četvrti put poklopila s drugim sabiranjem i Vlado je ljubazno pitao ženu: «Još nešto?», ali je ona samo uzela kupljeno i otišla van te nestala u nekom haustoru.
«Gledaj ovo, komšija, ova zaboravila Nadu», rekao je i u vis podigao zaboravljeni ženski časopis. «Sad bar imam šta čitati do kraja radnog vremena».

Božo se vratio u prodavnicu, uzeo jednu jabuku koju je obrisao o lijevi rukav i zagrizao kad se vratio ispred vrata. U tom trenutku je došao Zlatko, mesar sa druge strane ulice. Ugazio je u pljuvačku koju je Božo ostavio ispred ulaza malo prije, onda zatražio Božu da mu usitni novce. Međutim, Božo mu nije izašao u susret, rekao je da nema i nije se ni pomjerio s mjesta, samo je tiho, više za sebe, rekao: «Idi u kurac mesarski...»

«Evo onoga simpatičnog Miše što predaje fiziku u srednjoj elektrotehničkoj. Duša od čovjeka, ali kažu da tuče ženu», rekao je Vlado kad je ispred, ne osvrćući se, prošao tamnokosi čovjek izbrazdanog i namrgođenog lica. «A evo i ovog slastičara Nikolića, našli mu neispravan sladoled prošlo ljeto, prepolovio mu se broj gostiju. Više ni onaj Vjekoslav što je svaki dan tamo visio i pio limunadu i bozu ne ide kod njega otkako je našao ljusku od oraha u baklavi i slomio zub. Inspekcija mu je prepolovila broj gostiju, pola ih je otišlo kod konkurenta Šefkija Blanušija...»
«Kako ti sve znaš, u pizdu materinu? Šta svima zaviruješ u život i ko šta radi, idi u kurac moj...», rekao je Božo koji je već punih trinaest i po sati bio bez osmijeha.
«Poznam ljude, a i ljudi me vole, to je razlog...», rekao je Vlado. «Evo ide majstor Trbo, moram vidjeti je l' mi popravio stojadina preko reda...», nastavio je kad je primijetio užurbanog automehaničara na drugoj strani kako juri u radionicu.
«Pozovi ti njega bolje na kartanje poslije posla ako ima vremena. Idemo u kafanu, da bacimo jednu belu*. Ti, ja, majstor Trbo i Brane iz kioska, šta kažeš?»

U tri sata četveročlana grupa je sjedila za kvadratnim stolom prekrivenim stolnjakom sa žutim i plavim kvadratima iznad kojeg je bila Titova* slika i uz nju velika slika vlasnika gostione, nekog Miletovića koji je često imao običaj da bez posebnog povoda časti goste u kafani. Stolnjak je bio progorio na tri mjesta, a na sredini je stajala pepeljara koja se sastojala iz dva nivoa, podzemnog i nadzemnog. Pritiskom na dugme koje se nalazilo na rubu pepeljare, pepeo i opušci iz gornjeg, vidljivog dijela, putovali su u onaj nevidljivi, doni dio pepeljare, gdje su vjerovatno živjela neka malena bića koja su se hranila ostacima cigareta i iskorištenim šibicama. Božo je pepeljaru sklonio prema sebi, a onda izvadio češalj, počešljao kosu na stranu, spremio ga, izvadio karte i počeo miješati. Za to vrijeme Brane koji je igrao s Božom u paru povukao je dvije linije koje su se sijekle i na vrhu papira napisao «MI», sa druge strane uspravne linije «VI», a iznad samoglasnika je stavio tačke. Pogledao je sat koji je nosio na desnoj ruci i kojem je narukvica bila preširoka pa je sat tako labavo stajao da je Brane morao izvrtati ruku na drugu stranu i izvoditi prave vratolomije kako bi vidio kazaljke i saznao tačno vrijeme.
«Tri sata je, dan je pred nama...», radosno je rekao.

Božo je upravo promiješao karte i polizao kažiprst, onda počeo dijeliti svakome po osam karata. Tada je majstor Trbo prešao pogledom preko sve trojice, obrisao ruke o svoj plavi kombinezon i predložio: «Igramo u kištru* piva. Šta je adut?»

Kad je poslije nekoliko sati pao mrak, ulica utihnula i Brane spremio karte u džep, a Trbo platio kištru piva, Božo je krenuo kući sporim korakom gurajući svoj motor. Vidio je da je lanac pao, a nije imao živaca da ga namješta pa je samo opsovao:
«A jebem ti mater u pizdu i motor», i krenuo prema svojoj ulici. Razmišljao je o prethodnom danu, prethodnim nedjeljama, mjesecima, o prethodnim godinama i o svom radnom vijeku. Skrenuo je u prodavnicu koja je nekim čudom još radila i kupio dvije boce piva uz obećanje da će praznu ambalažu vratiti sutradan. Tek kad je ušao u svoju ulicu primijetio je nešto neobično. Sjetio se brzo - bio je gologlav, kapu je zaboravio u kafani. Prošao je pored komšinicine kuće, bacio pogled u dvorište, a pred garažom je vidio parkiran auto. Komšija je bio kod kuće, vratio se s puta i nije bilo vrijeme za posjetu. Sa druge strane ulice naišao je pubertlija, istrčao je iz dvorišta s video-kazetama u ruci i rekao:
«Evo, čika Božo, tu su oni filmovi što ste tražili...»
«Dobar si, Željko. Da vidim šta si donio... Debbie Does Dallas, opa, imaš i ovo», rekao je mrdajući obrvama gore-dolje nekoliko puta značajno ga gledajući dok je spremao kasete u bijelu najlonsku vrećicu iz koje su ispadale mrvice od kruha. «Evo ti, uzmi za sok...», dodao je i izvadio neku novčanicu i, nakon kraćeg uvjeravanja dječaka da je zaslužio za sok, pošao dalje. Božo je nastavio prema svojoj kući prevrćući džepove u potrazi za ključem nadajući se da će naredni dan unijeti neke novosti u njegov život. Možda će Brane donijeti novi špil karata...

Manje poznati izrazi i tuđice:

*hlače - dio vanjske odjeće s nogavicama, namjenjen djeci,
muškarcima, ali i ženama, pojavljuju se napravljene
od različitih materijala i u raznim bojama
*kava - napitak bogat kofeinom koji se obično pije topao,
ostavlja bljutav ukus u ustima
*žlica - pribor za jedenje pretežno tečnih jela, u nuždi se njome
mogu jesti i sva ostala jela, česta u našim
domaćinstvima. Kod nekih stranaka 90-ih sredstvo
(oružje) kojim se prijeti političkim neistomišljenicima
ili pripadnicima drugih naroda
*kruh - prehrambeni proizvod dobijen od vode, kvasca, i brašna
žitarica; vrlo čest u našim krajevima; najbolji sa
pekmezom ili medom; sklon brzom sušenju pa ga treba
jesti svježeg
*kurvaluk - branje i konzumiranje šljiva pod tuđim drvetom
dok vlasnik šljive nije prisutan i ne zna za berbu
*plaća - novčani iznos koji pripada radniku za obavljeni rad,
nadnica, zarada, plata; iznos posebno nizak kod
prodavaca u željezarama, prodavnicama tkanina i
radnicima u kioscima
*sic - njem. Sitz, sjedalo, sjedište (posebno u automobilima,
kolima, na biciklima); isp. zic
*željezara - siva prodavnica u kojoj se u sivim kutijama nalaze
razne nezanimljive sive stvari predviđene za
prodaju
*prsluk - dio odjeće bez rukava koji se odlično uklapa uz
košulje, obično od vune i sa «ve» izrezom
*brico - brijač, čovjek koji uklanja, skraćuje ili oblikuje mušku
kosu i bradu, u nekim slučajevima i dlake na drugim
dijelovima tijela (pogledaj pod peder)
*peder - muškarac odan pederastiji; pripadnik seksualne
manjine s osobitim pravima, favorizovan krajem
prošlog i početkom ovog stoljeća posebno u
američkim filmovima i serijama kao i u muzičkoj
industriji; isp. pederaš, pederčina, homoseksualac
*KOS - OZNA, UDBA, KOS, BIA... sve je jasno
*čavao (množina čavli) - klin, metalno pomagalo kojim se mogu spojiti dva komada drveta ili koji se može neopreznom pojedincu zabiti u stopalo i izazvati tetanus; tur. ekser
*kuta (njem. Kutte) - dugačak kaput od laganog materijala, mantil obično plave boje koji služi kako bi se raspoznalo ko kupuje, a ko prodaje
*štok - za razliku od alkoholnog pića koje se jednako zove,
ovaj štok se obično pravi od drveta i omamljenost
izaziva samo ako glavom snažno udarite u njega
*Dinamo - član tzv. velike četvorke u SFRJ, grupe
fudbalskih klubova sastavljene od
jednog velikog (Crvena zvezda) i tri osrednja kluba
lige bivše države
*špice - sjemenke, vrlo ukusne ako se jedu posoljene
*Arena - časopis popularan osamdesetih, u sadržaju dominirale
vijesti iz crne kronike i vicevi
*inka - istovremeno slatko i gorko (baš kao i neke djevojke)
osvježavajuće bezalkoholno piće bez boje, preteča
spritea
*stock - žestoko alkoholno piće tamne boje, nema veze sa
spriteom
*traubisoda - bezalkoholno osvježavajuće piće bolje od inke,
pravi se od grožđa, vode i milion aditiva koji
izazivaju više od milion bolesti
*jeger - vrsta jeftine kobasice u žućkastom papiru
*škanicl - papirna vrećica, najšečće od grubljeg papira ugodne
boje
*bela - vrsta igre kartama (u slučaju da su igrači pošteni u igri
se nalaze 32 karte s lijepim crtežima, tzv. mađarice,
najljepše karte u svemiru), idealna za traćenje vremena
*Tito - junak čiji se lik štampao na majicama češće nego
Sandokanov ili lik Michaela Jacksona
*kištra - njem. sanduk, gajba, obično služi za prenošenje flaša
(boca)
*video-kazeta - preteča DVD-a

Kakve su to žurke?

Ako vam nekad padne na pamet da novu godinu dočekujete u novom "Londonu" koji se sad zove "Lazino tele" (zbog ulice u kojoj se nalazi), bolje odustanite i napravićete dobar potez u staroj godini, a on će se reflektovati i u novoj. Ja sam juče napravio grešku i otišao tamo. Da se ne zavaravamo, ne mislim da je u nekom drugom klubu ili kafiću bilo puno bolje. Prijatelj mi je javio da je Irish pub bio prepun jer je prodano više karata nego što klub može primiti, čak i ako svi gosti spadaju među one vitkije. I bio je jedan konobar na sto ljudi, valjda da se što manje popije pa da više ostane organizatorima. Organizatori su slični onima koje nekad možete naći na pijacama, onima koji vrte u krug tri kutije šibica, a samo ispod jedne je kuglica. Bez imalo srama, organizatori igre uvijek dobiju. To se od šibicara i očekuje, ali od organizatora novogodišnjih žurki ne bi trebalo. Ili se varam?

Dakle, svi koji su ostali kod kuće nemaju nikakvog razloga da žale. Kome se čeka nova godina kad je okružen onima koji su tek sedmi put te godine izašli, a i obukli su odijelo jer tako nalaže trenutak (vole ga oblačiti posebno za slave koje su im vrhunac provoda)? A ko ne bi volio čuti Love is in the air (originalno, ko bi se sjetio da to pusti), I need a hero (kakav je to samo hit), Volare (prelijepa melodija), Baila me (pa to svi koji se u muziku razumiju vole), Like a virgin (odlična za atmosferu), The Wall (prava novogodišnja), I will survive (žurka bi bila izvrsna i da su ovu pjesmu čitavu noć puštali), Joanna gimme hope (?), Love shack (stari hitovi, stari hitovi), You're the one that i want (Yu rok vremeplov...), Michael Jackson, Jamiroquai i I love you baby (remiks) u ponoć? I uz sve to, kako i priliči, ubačene su i četiri pjesme Red Hot Chili Peppersa (Peppersi su zakon...). Neke su pjesme išle i dva puta, vrlo logično. Isto vino se plaćalo od 380 do 650 dinara, postojalo je i pogađanje za cijenu, uvijek je konobar izlazio kao pobjednik. Na računu piše "Krstač", a on donosi neko sranje iz Čoke. Gdje ste sad, inspektori? To vino iz Čoke je zanimljivo, dok pijete imate osjećaj kao da lickate šibicu, onaj crveni dio. Drugi dan doručkujete kafetine, a oni imućniji i Bayerove aspirine, nema sumnje.
Onaj ko voli vašare sigurno se juče dobro proveo. Vjerovatno se negdje dolje u uglu prodavala i ona šećerna vuna iako to više liči na vatu nego na vunu. Vjerujem da je bilo zanimljivije slušati šta se događa u Velikom bratu ukoliko imate televizor kojem slika ne radi, ali je zato ton bez greške. Ona debilna voditeljka i nije tako strašna u poređenju s ovakvom žurkom. Najavljeno je da se ulaz neće naplaćivati, ali je ispred vrata stajao neki namrgođeni difovac što je od svakoga ko je htio ući uzimao dvesto dinara i tek onda otvarao vrata.
Stol koji nam je bio obećan bio je zauzet jer je neki iz kluba tamo stavio svog budućeg pašenoga koji će se vjeriti pa je to razlog... Pašenog je onda išao gledati Gorana Bregovića na Trg slobode. A taj klub bi trebao postati jedan od značajnijih u gradu, tako je zamišljen.

Ali nova godina je, nekome sam u poruci napisao da imamo 365 prilika da postanemo sretniji i zadovoljiji. A u prethodnom postu sam napisao da slijedi dvanaest jako važnih utakmica, a treba uzeti 36 bodova. Inače ništa od 2007. biće samo jedna od loših prethodnih. Zato ne smije biti praznog hoda, treba uzeti stvari u svoje ruke. Danas sam već odlučio da ću organizovati žurku u svom stanu za doček 2008. Zato ne treba imati posla sa budalama. Ljudi lažu. Ne da mi se navlačiti sa glupacima što drže kafiće. Pa ti se ponašaju kao da očekuju da izađe album sa sličicama vlasnika kafića (ovo je iz jedne pjesme, nije moja ideja to sa albumom). I tokom zime treba piti crno vino umjesto bijelog. Dakle, evo prve dobre odluke u 2007. A sad je vrijeme za vesele stvari. Vaha-hej!

Sretna vam nova godina još jednom!

The Ramones - "Now I Wanna Be a Good Boy" (he, he)

S(p)retna Nova i tebi!!! Slažem se da uvijek vlasnici dobivaju, tak je bilo i kod nas za doček. Zato sam ostala "uskraćena za glamour" i proslavila uz staru ekipu, na kućnom tulumu, uz obilje stare mjuze (mjuze naše rane mladosti)....i bilo mi super:))))))

Objavio/la xantype (3. siječanj 2007 8:50:00)