Mladi luk

Ostavljena je u nepoznatoj ulici. Dovezli su je i izbacili iz auta, neki ljudi. Djeci su rekli da je otišla i da će se vratiti. Dosadila im je. Tu je naišla na jednog mačka kojeg su neki drugi ljudi otjerali jer su nabavili psa, s pedigreom, kao što su i sami bili. Omacila je četiri male mačkice u grmlju dva i po mjeseca nakon što je upoznala toga mačka. Ubrzo ih je prenijela u nezavršeni lokal. Spavali su na betonu i plastičnim flašama koje je tu neko bacao. Preživjeli su prvih mjesec dana, a četvrti mjesec je doživjela samo jedna mačkica. Dvije su umrle od upale pluća koju bi zaustavile dvije-tri injekcije veterinara, a treću je udavio pas jednog navijača. I ta jedina preostala je kasnije negdje nestala. A mačka ju je tražila, bezuspješno. Ostala je sama.
 
Živjela je na ulici, hranila se u kontejneru, bježala od pasa, tražila sklonište od kiše, a u ljetnim danima je tragala za vodom. Izbjegavala je ležati na haubama automobila jer su je ljudi odande tjerali. Jer ako mačka bude tamo ležala to će im značajno oštetiti auto, a možda i zauvijek uništiti život, mislili su. Šta ako im pojede retrovizor, ili naruši izgled alu felni? Jednome je led jednome olupao farbu, a drugi put nepoznati komšija ogrebao vrata. On je za to oba puta okrivio mačke pa ih je mrzio i proganjao. A mačka se i protiv takvih snalazila - bojala se i na vrijeme se sakrivala. Pomoć su joj tada pružali samo jedan dečko i jedna žena iz susjedstva. Hranili su je ostavljajući joj hranu na određenom mjestu, stražareći dok ne pojede, znajući da su neki s kapuljačama svojevremeno huškali pse na mačke dok jedu. A neka djeca iz komšiluka su mačke povremeno gađala kamenjem pripremajući se za neki od budućih ratova. Ili su im prolijevali vodu da se mačke ne bi, pijući vodu, razmnožile i zavladale svijetom i tako uništile napredne ljude. Mrzili su ih više nego pacove, zmije, ničije pse ili druge ljude.
 
I ona je tako preživljavala dan za danom, strahujući od ljudi, pasa, gladi, žeđi, automobila, hladnoće i bolesti. Tokom zime se snašla. Bila je to jaka zima, hladna i s dosta padavina. Vjetar je nerijetko tako šibao da je pomjerao i kontejnere pune smeća i uključivao alarme automobila. A ona je sve to izdržala. Zimu je provela u podrumu, grijući se na cijevima postavljenim uz plafon, zaklonjena od fijukanja vjetra. Nije to bio neki poseban podrum. Bio je čak neuredan, a u njemu nije bilo ništa vrijedno i ljudi su se rijetko u njega spuštali, tek da ostave stvari koje im više nisu trebale, a koje nisu htjeli dati nikome ili ih baciti. Imali su jak razlog za to - bili su škrti.
 
Tu bi se povremeno pojavljivali neki dobri ljudi koji su u očima ostalih izgledali kao čudaci. Naime, oni nisu mislili samo na sebe. Pravi čudaci. "E, oni vole mačke", šaputali su im iza leđa, zaprepašteno se gledajući. Davali su joj da jede. Jela je iza zgrade, na određenom mjestu gdje su joj krišom ostavljali hranu trudeći se da ne privuku stroge i prijekorne poglede većine sustanara. Nuždu je vršila van podruma, kako to mačke i inače rade. Odlazila bi na obližnje započeto gradilište, ili negdje drugdje, gazeći između izmeta rasnih pasa, opušaka, najlonskih kesa i ostalog smeća. Iskopala bi rupu, uredno završila ono što je namjeravala, zakopala pažljivo, osvrnula da se vidi je li sve uredno završila i otišla iza zgrade da leškari na zidiću.
 
Od toliko stanara samo su rijetki donosili ostatke od ručka i vodu. Sve je jela ta mačka, nije bila izbirljiva. Ona im je bila zahvalna. Dala im je da je miluju namještajući svoju lijepu sivu glavu. Žmirila je tada i glasno prela. Kad bi milovanje prestalo, ona bi otvarala oči i zahvalno gledala u dobrotovora. Znala ju je jedna žena i podići u naručje, pa bi ona gledala pametno blagim pogledom u njene oči i "mijesila", kako to samo mačke znaju, podižući naizmjenično lijevu pa desnu nogu, u ritmu u kome se čulo predenje, pritiščući svog prijatelja na dve noge mekanim jastučićima na svojim stopalima. Baš onako kako mačke to i rade, zbog čega i jesu tako očaravajuće, i zbog čega se za curu za koju se kaže da je dražesna, a to je poseban kompliment, misli da ima osobine mačke, jer to je takav pridjev. I nikad nije nervozno mahala repom, niti režala, a nikad nije nikoga ni ogrebala.
 
Ponekad bi roditelji koji imaju namjeru da normalno odgajaju svoju djecu zastali da djetetu pokažu mačku. A mačka je stajala mirno koliko god je trebalo dugo dijete uživati u njenom prisustvu, kao da je to njen zadatak i njena dužnost, da djetetu uljepša šetnju. Bila je to jedna jako pristojna i dobra mačka. Kao što za rijetke ljude možete reći da je dobričina, ljudina, ili dobar kao kruh. E, takva je to mačka bila.
 
Podrum je još uvijek bio njena spavaća soba. Nekad bi tu pobjegla od divlje djece razuzdanih roditelja koji za djecu nisu previše marili. Ili od vrelih sunlevih zraka. Nekad i od pasa čiji bi ih vlasnici huškali, ne bi li stekli lažnu sliku o svojoj moći ako njihov skupo plaćeni ljubimac težak jedva trideset kilograma zadavi okrutnu i opasnu mačku, zvijer tešku čak tri kilograma. Moći će se tada hvaliti "braći" dok budu pijuckali pivo iz plastične flaše i pljuckali.
 
Došla je jesen, odmah poslije ljeta kao što je to i običaj na ovoj planeti koju ljudi prisvajaju samo za sebe, premda ona pripada i mačkama. Krenuli su vjetrovi i magla. Nakon jedne uobičajene šetnje krenula je prema jedinom otvorenom podrumskom prozoru. Ali ispred njega je stajao čovjek. Otišla je još malo prošetati. Kad se vratila, više unutra nije mogla ući. A kiša je upravo počela.
 
Jer taj čovjek iz te zgrade, koji je u podrumu čuvao nekoliko cigli, probušenu loptu, slomljeni bicikl, daske od slomljenog kreveta, rastavljeni ormar star trideset godina, plastične kante od jupola koje su mu ostale kad je krečio stan prije pet godina i za koje je pretpostavio da će mu u narednih sto godina možda zatrebati, nepovratne prastare staklene flaše "Dona" sokova, slomljenu kacu u kojoj je nekad kiselio kupus, osam pari cipela od kojih ne bi mogao spariti ni dva različita a ipak čitava para, crno-bijeli televizor koji se pokvario još dok su daljinski upravljači bili rijetkost i još neke slične vrijednosti, nešto je tu radio. Ona ga se uplašila jer je često galamio na nju kad bi je vidio.
 
Nije imao pametnijeg posla kad se vratio s posla na kome je vrlo malo radio, a zarađivao kao da mnogo radi. Najprije se svađao sa sinom koji je bio i lijen i nesposoban da u kafiću toči rakiju gostima i pere čaše, pa je dao otkaz. On je, taj sin, vidio u nekom filmu kako glavni glumac nosi potkošulju i naočale za sunce pa je tako uređen izlazio van i kad je bilo vruće i kad je bilo prohladno, i ujutro i po mraku. Zatim je pojeo ručak koji mu je skuvala žena s kojom se oženio ne iz ljubavi već zato što je bilo vrijeme da se ženi, a onda od žice koju je ukrao na poslu napravio prepreku mački. Ispleo je mrežu na već postojećim rešetkama podrumskog prozora, kako se mačka ne bi mogla provući. Jer ona tamo leži i to mu jako smeta, ne spava mirno zbog toga, bez obzira što je u podrum silazio tek nešto češće nego što se penjao na sedmi sprat zgrade, koja je inače imala samo šest spratova. Život bi mu bio savršen da ona tamo ne leži, i to je bio njegov najveći problem, pred njegov četrdeset i osmi rođendan.
 
Kad je nakon trideset minuta konačno ispleo mrežu, otjerao je dva gladna psa čiji je dom bila ulica, otišao je po svoga kućnog psa i ponosno je, kako i priliči takvom gospodinu, prošetao životinju na kratkom povocu. Šetnja je trajala dvadeset minuta. Bila je nešto kraća od šetnje zatvorenika u zatvoru. Onda se pas posrao ispred zgrade i zajedno su otišli uz stepenice. Jedno dugačko masivno govno ostalo je ispred zgrade, a drugo, mnogo veće, ušlo je u nju.
 
A mačka je svojim žutim očima sakrivena ispod automobila tužno mjauknula gledajući kako se kiša pojačava. Nadala se da će se pojaviti neko ko će je spasiti, neko ko će je uzeti i odnijeti svojoj kući.

Dobar završetak uspješnog i napornog radnog dana je kad se nakon tuširanja zavalite u krevet sa čistom, svježom i mirisnom posteljinom. To sam upravo ja uradio. Namjestio sam se i okrenuo se prema zidu, onom koji je dijelio sobu i kuhinju. U mraku i tišini začulo se nešto što me uznemirilo više od uobičajenog zujanja motora, jurnjave automobila, buke iz kafića ili galame trenerkaša kojima je riječ” brate” češća nego veznik “i”, toliko česta da nema rečenice bez “brate”. Slušajući razgovore takvih derana možete zaključiti da su svi ljudi braća, čak i da vam sestra može biti brat. Bilo je to šuškanje sa druge strane zida.

Umirio sam se. Šuškanje je prestalo i ja sam se ponadao da sam sve to umislio u polusnu, zbog umora. Opustio sam se ponovo čekajući san, a onda se taj strašni zvuk začuo ponovo. Kao da neko gura svoju ruku u vrećicu čipsa. Šuškalo je, pa se umirilo, a onda je nastavilo.

Možda se vibracije prenose sa sedmog kata gdje se komšije seksaju na novom madracu s kojega, zbog štednje ili škrtosti, nisu skinuli zaštitni najlon pa sad jako šuška, ponadao sam se na trenutak. A šuškanje se prenijelo nešto dalje, pa je postalo tiše, a onda se ubrzo pojačalo. Morao sam biti hrabar i priznati sebi – to u kuhinji šuška miš. Kakav miš, u trenu sam se razbudio?! Pa pravi pravcati miš, kućni miš, onaj što je u albumu Životinjsko carstvo bio na sličici broj 185, između hrčka i dikobraza. Pa zašto mi nije dikobraz ušao, samo je jedan broj razlike, a s njim bih se lako snašao, kud baš miš… Kako to da se dogodi baš meni da mi miš uđe u stan? Od svih stanova u gradu izabrao je baš moj.

Noćno kvrckanje i buka iz stanova nepristojnih stanara znaju izludjeti susjede. Zahlađenje odnosa, uzvraćanje lupkanja, prigovori, svađe, zvanje policije, sve to može slijediti. Ekstremni potez je ubistvo komšije kod neuračunljivih i agresivnih, ili selidba na drugo mjesto kod onih razumnijih. Međutim, sad mi se i mogući problem sa komšijama činio bezazlen. Jer kod mene se pojavio neželjeni podstanar! On nije ni urlao, ni pucao iz pištolja slaveći uspjeh sportista, nije pojačavao narodnjake preko mjere, nije bacao opuške po stepenicama, a ni odlagao smeće u ulazu ili imao psa koji neprekidno laje. Ali je šuškao i imao je rep, pravi pravcati rep od bar 10 centimetara.

Koliko god da sam se trudio da ignoriram taj nelagodni zvuk, nisam mogao. Sve je bilo tiho, samo je s druge strane zida, jedva četrdesetak centimetara od moje glave šuškao miš. Da je neko postavio kameru i snimao nas za emisiju, na pola ekrana bih bio ja, a na drugoj polovini on, strašni miš. Dovoljno da se razbudim i uznemirim.

Nema šta sad, u kuhinju više ne mogu. Lakše bi bilo preći iz istočnog u zapadni Berlin u vrijeme hladnog rata nego da ja zakoračim u prostoriju u kojoj stanuje dlakavi miš koji je vjerovatno došao kroz ventilacioni otvor, ili je izašao iz vreće krumpira koju sam donio toga dana. Skupo sam ga platio kupujući na veliko, sad se ispostavilo. Otišao sam hrabro do kuhinjskih vrata i ona su, na sreću, bila zatvorena. Onda sam ih zaključao, a ključ sam dvaput okrenuo. A budući da mi kuhinja više neće trebati, ja sam na vrata navukao garderobni ormar. Konačno, nagurao sam na dno i neke cigle koje sam našao na terasi da budem sigurniji da neće ući ako progrize drvenu stranicu ormara, dok ne donesem vreće pijeska koje će onemogućiti njegovo napredovanje iz kuhinje prema slobodnim teritorijama, čak i ako dovede rođake da mu pomognu.

Uplašen, zatvorio sam sve prozore. U emisijama sam vidio, a i u novinama čitao, da se vrlo lako penju po vertikali. U kupaoni sam spustio poklopac da mi ne doroni odnekud, a zatvorio sam i ventilacioni izlaz.  A onda sam popio dvije tablete za spavanje i ubrzo zaspao. Sanjao sam kako imam miša u kuhinji.

Narednog dana se šuškanje nije čulo, ali je po noći miš opet postao aktivan. Čulo se lagano grebuckanje, a onda i šuškanje. Aktivan je po noći, tvrde zoolozi. Uživao je u riži, tijestu, ječmu, začinima, bademima, ponekom slatkišu i ostalim namirnicama u plakaru.

Na internetu sam potražio savjete kako se osloboditi miša. Nije bilo načina bez ulaska u kuhinju. Pomislio sam da pustim nekakav plin, da ušpricam veću količinu sredstva Raid, ali ipak nisam nacist da se služim tim metodama. Pozvao sam zaposlene u gradskoj deratizaciji.

- Dolazimo preksutra popodne, ništa ne brini – rekao je istjerivač miševa.
- I kad ćete ga uhvatiti?
- Postavit ćemo otrov pa ćeš ga izbaciti kad se otruje.

Pa to mogu i sam, nisam tupan. Pitao sam imaju li neke nenasilne metode.

- Da, imamo, kako ne bismo imali. Poslat ćemo dvojicu pregovarača da ugovorimo sastanak s mišom i da pokušamo dogovoriti da se mirno povuče iz kuhinje, da to riješimo na miran i demokratski način. Ili, ako bude tvrd u stavovima da je to njegova teritorija, da napravimo razgraničenje. Čovječe, ubaci mu mačku tamo i završi s tim dok ne dođe još jedan – savjetovao je kao da postoji agencija za iznajmljivanje mačaka koje hvataju miševe.

Mogao mi je predložiti da otvorim prozor i da se nadam da će mi u stan uletjeti škanjac mišar, broj 99 u Životinjskom carstvu, i odnijeti miša. Kakve sam sreće, prije jednog škanjca bi mi ustan uletjelo nekoliko šišmiša.

Dobro, šta sad, kuhinja mi je pod okupacijom. Žive ljudi i u kamp-kućicama, neki u kartonskim kutijama, ili ispod mosta, zašto ja ne bih mogao u velikom stanu bez kuhinje. Vodu ionako kupujem. Frižider mi je zarobljen, ali mogu kupiti onaj mali, prenosni. Nekako ću se snaći. Pa prije 200 godina ne samo da nije bilo frižidera već ni struje, a i mogao je doći feudalac da mi otme frižider i sve u njemu, jer bih ja tada ipak bio kmet. Dakle, zbog jednog miša vraćam se u prošlost, u doba bez frižidera. Mogao bih postaviti kamere u stan pa da to bude reality show, da zaradim za novi frižider.

Gadile su se meni i druge stvari. Novci, posebno metalni i oni papirni zalijepljeni selotejpom, čaše u kafićima, kvake, ziherice, flasteri, insekti, zmije, medicinska oprema, sjedišta u autobusu, pirsinzi, dugmad u liftu, sline, rukovanja, dlake, plašt i češalj kod frizera, ali i miševi su se tu kotirali više od svega ostalog.

Informisao sam se o miševima, da vidim da li ipak imam neke šanse. Možda ode sam, možda mu ne odgovaraju uslovi. Možda mu se ne svidi. Ali uzalud sam očekivao takvo razrješenje – po opisu moja mu je kuhinja bila idealno stanište.

Štaviše, saznao sam i da se brzo množe. Šta ako dođe još jedan? Šta ako je on došao da izvidi situaciju kao što oni što iznajmljuju stanove obiđu po nekoliko dok ne usele? Šta ako sutra dovodi i trudnu ženu koja će uskoro tu izleći 20 malih miševa koji će brzo napredovati? A kad sam pročitao sljedeće naježio sam se kao rijetko kad – Ženka u prosjeku rađa 15 puta godišnje, a može ostati skotna već 24 sata nakon okota. Mužjaci često pomažu ženkama oko mladunaca, kojih u jednom leglu može biti i preko 20.

Ako se još ispostavi da miševima ni incest nije stran, evo mišje Kine u kuhinji. Pa imat ću koloniju dlakavih glodara s dugim repovima, golim i glatkim! Ono što sam pronašao na internetu nije me ohrabrilo. Saznao sam da žive i do tri godine. Miš je bio favorit u ovom nametnutom i ničim izazvanom ratu.

Tek kad nemate štednjak i frižider shvatite kako je nezgodno živjeti. Jeo sam u restoranima, jeo sam i brzu hranu. U kuhinji je ostao zarobljen i dio važnog posuđa. I pribor za jelo. Konačno, i ona vreća krumpira, naranče i jabuke koje će istrunuti ako ih miš prije toga ne pojede.

Kad živite u dalekom gradu u kome ne poznate mnogo ljudi onda vam to može otežati položaj. Pa kako nekoga pozvati i reći mu ajde mi izbaci miša iz stana? Šta bi neko mislio o meni? Dakle, mogao sam se riješiti miša samo smrtnim ishodom po njega, i teškim traumama koje bi me pratile nakon toga. To bi me proganjalo. Konačno, kako da koristim kuhinju u kojoj je ubijen miš? Da je i sto puta operem, a onda još jednom za svaki slučaj, to više ne bi bilo isto. Viđao sam ljude koji nađu dlaku u kruhu, samo se nasmiju i odrežu novu šnjitu i nastave jesti. A ja nisam kruh jeo šest mjeseci kad sam našao dlaku, ni iz te pekare niti iz bilo koje druge. Zatim godinu i šest mjeseci samo domaći. Ima ljudi kojima to ne smeta. Ali, eto, ja nisam od tih.

Sjetio sam se mišolovke koja izgleda kao polulopta od žice, postavljena na daščici. Miš uđe odozgo kroz prolaz i ne može se vratiti van jer se ulaz sužava prema dolje. Ostaje uhvaćen čekajući nekoga da ga pusti. I šta da radim kad ga tako zarobim? Mora mu neko otvoriti vratašca i pustiti ga van, a ja ga ne želim ni vidjeti. Strah da će mi preći preko noge ili da ćemo se susresti pogledima nepremostiva je prepreka za mene. Može me i ošinuti repom po prstima. Ma nije dolazilo u obzir da koristim tu mišolovku, čak ni da nekoga platim da je iznese jer bi veseli novinari vrlo brzo nanjušili vijest poput lešinara i ja bih osvanuo u svim jeftinim novinama kakvih su danas puni kiosci. A ima još nešto oko te mišolovke – zašto bi on ulazio u mišolovku po komadić hrane kad je sve u kuhinji njegovo?

U kuhinju nisam ušao već petnaest dana. Točnije, jesam jednom. Napio sam se od muke i pijan sam pokušao riješiti problem. Natezao sam domaću rakiju od šljiva. I onda sam hrabro, poput pijanog vojnika, ustao i krenuo u kuhinju spreman za obračun, da ga natjeram u paničan bijeg. Pred vratima sam povukao još dva velika gutljaja ljutoga pića. Uletio sam i uzviknuo glasno – ma gdje je taj miš! A on je protrčao iz pravca štednjaka u pravcu plakara, tamo se malo propeo na stražnje noge da pokaže svu svoju snagu, moć i veličinu, a onda se zavukao iza teglice s pasiranim pekmezom od šljiva i tamo se sakrio. Još će ispasti da se i on mene boji. U trenu sam se otreznio, izjurio van i osjetio kako se znojim i kako mi srce lupa kao da sam srušio svjetski rekord u trci na 200 metara s preponama. Susret s debelim mišonjom me je prestravio. Bio sam prisiljen na povlačenje.

Nisam imao kud, navikavao sam se na život bez kuhinje. Naviknu se ljudi i na ratne uslove, a i na pustom otoku kad zagusti. Ali nisam se uspio naviknuti na suživot s mišem koji mi je bio cimer. Miš se odomaćio. Možda je i porodicu zasnovao. Izaći ću u novinama jednoga dana kao oni što ih otkriju da su su stanu živjeli sa 220 štakora. E, a šta ako je ovo štakor, a ne miš? Pa to je ekstremni miš, puno opasniji od običnog miša. To me dodatno uznemirilo, nisu pomogle ni dvije tablete za spavanje.

Izašao sam na terasu i gledao sve te zgrade u kojima su živjeli mirni i sretni stanari u stanovima u čijim kuhinjama nije bilo miševa. Vidio sam štrik za sušenje veša i tu mi je pala ideja na pamet, da skratim muke. Donio sam odluku, više se nije moglo tako živjeti – oglasit ću da prodajem stan. Ovaj je premalen za nas dvojicu. To je bolje nego da iskoristim štrik i objesim se. Glodar je pobijedio u igri živaca, a ja ne smijem dozvoliti da poludim.

Narednog sam dana objavio oglas. Cijena je bila niska, ali je moj pritisak već dvadeset dana bio visok. Prodao sam ga preko agenta za nekretnine vrlo brzo. Nisam bio u stanu kad su ga obilazili potencijalni kupci kako bi oni mogli ući u kuhinju. Pravdao sam se poslom. Sklopili smo dogovor, potpisali kupoprodajni ugovor i rukovali se. Dogovorili smo se i oko isplate. A onda je kupac rekao:

- E, da, vidjeli smo miša u kuhinji – pa su se mladi supružnici nasmijali.
- Eh, koliko sam ih samo vidjela na fakultetu – prisjetila se ljupka mlada žena, očigledno biolog.
- Eh, koliko sam ih samo vidio u pekari pored moje kuće – dodao je njen suprug, očigledno pekar ili pekarov komšija, možda čak i sanitarni inspektor.

Ja sam za isti novac kupio sličan stan, samo malo manji. Kupio sam svoju slobodu. Izgubio sam jednu sobu zbog miša. Ali bar imam slobodnu kuhinju. Dok se opet ne useli. Ali neće. Sad sam oprezan.

Uskoro sam u novinama pronašao članak o spravici koja ispušta zvukove koje miš ne podnosi i bježi od nje uplašeno kao ja od miša. Bio je to neki ultrazvučni rastjerivač miševa. Kupio sam tri istoga popodneva i rasporedio ih po stanu. Moram obezbijediti novi stan. I svoju slobodu

* * * * *
Svim čitaocima ovog bloga želim sretne predstojeće praznike! Evo vam još jedne priče:

Tko pjeva o Marini, zlo ne misli

Imao sam plan za danas, ali sam odustao neposredno nakon buđenja i ustajanja iz kreveta. Naime, ustao sam nešto kasnije nego što sam planirao. Umjesto u pola osam, probudio sam se u podne. To nije bilo u skladu s planom napravljenim prethodne večeri. Počinjati plan u podne bilo je besmisleno pa sam riješio da neradno provedem narednih četrnaest sati, a da sljedećeg dana sasvim ozbiljno započnem promjene i postanem novi čovjek, ostavljajući starog sebe u prošlosti.

Zato ću sutra otići kod zubara. Mislio sam još jučer, ali sutra ću. Zapisao sam to na vrh papira koji mi je stajao na zidu već nekoliko tjedana, kao podsjetnik. Bio je to prepisan plan od prije nekoliko mjeseci. Sad se karijes jasno osjećao pod jezikom, a bio je i vidljiv kad se približim ogledalu. Sutra ću vratiti knjige u knjižnicu, kad završim sa zubarom. Mogao bih danas popodne, ali kad već nisam vratio skoro dvije godine ništa im neće značiti ni taj jedan dan. A možda ih u međuvremenu i pročitam jer nisam stigao u prethodne dvije godine. Ko zna, možda mi oproste kaznu za koju su mi davno rekli da je moram platiti.

I nešto stvarno značajno - prestat ću pušiti, podvukao sam i zapalio još jednu, pa pustio dim kroz nos. I da, mogao bih početi mršaviti. Ali od sutra jer sam upravo pojeo jedan kaloričan sendvič, a poslije njega još jedan, i taj dan je propao što se tiče mršavljenja. Zato ću za ručak pojesti hrpu pomfrija i pola kruha, a navečer i hrpu tijesta, jer ko zna kad ću opet obilato jesti kad sutra krenem s uravnoteženom ishranom. Onda sam pojeo i treći jer su kifle bile previše mekane da bih se odupro. Sad je sigurno pijaca poluprazna, zato ću voće početi redovno jesti od sutra.

Dok sam zaokruživao parove na koje ću se kladiti, lako sam odlučio da prestanem s tim hobijem - neću se više kladiti. Samo još danas, jer sigurno ću pogoditi, imam sigurice, obogatit ću se baš danas nakon nekoliko godina uzaludnih pokušaja. Krenuo sam u kladionicu odlučan u namjeri da to sutra ne ponovim jer ću od sutra stvarno biti novi čovjek. Razmislio sam o tome da odem pješačiti, ali sam se predomislo jer mi se nije dalo, pa sam sjeo u auto. A sutra ću sigurno pješačiti, to je važno. Sutra, danas ne. Ujedno sutra izgleda i kao pravi dan za početak trčanja. Moglo bi i danas, ali je sutra idealno jer sutra ja postajem novi ja. Sutra, samo ne danas. Nema sile koja će me zaustaviti od namjere da sutra trrčim. Mogla bi pasti kiša večeras, a sutra sigurno neće. I auto mi nešto grebe, kao da su pakne. Možda sam ipak trebao otići majstoru prije tri mjeseca kad sam i zakazao pregled. Možda bih sutra mogao, danas je majstor sigurno zauzet.

Pokupio sam poštu iz sandučića. E, da, sutra ću platiti struju, dok mi ne pošalju novu opomenu. Ako me danas ne isključe, ali sigurno neće jer bi to već uradili da su mislili. Možda skoknem i da platim telefon, pa da ga ponovo uključe. Vratio sam se u kuću i zapazio smeće na podu, ono koje je juče ispalo jer prekjučer nisam isprazno kantu pa više nije bilo mjesta u njoj. Osjetio se smrad, izgleda da je nešto strunulo u njoj u posljednjih sedam dana. Pomislio sam da bih mogao usisati, ali šta ako predveče nešto prospem po podu, onda ću morati dva dana zaredom usisavati. Bolje onda da se strpim pa da sutra usisam.

Mogao bih i travu sutra pokositi, odmah poslije usisavanja. Ionako je prerasla pa će mi trebati trimer. Umjesto toga bih danas mogao nazvati onu curu što sam je sreo prije četiri mjeseca i kojoj sam obećao da ću je nazvati sutradan, ali sam poziv pomjerio za dan kasnije, i tako stotinu i dvadeset puta. Ili onu s kojom sam pričao prije četiri godine, nakon što sam četiri godine planirao da je upoznam, što se i dogodilo. Sad će bit točno četiri godine od tog prvog i jedinog razgovora, inače vrlo uspješnog, pa će joj to mnogo značiti. Ona sigurno baš danas očekuje moj poziv. A šta ako se dogovorimo za izlazak? Ne ide mi se večeras, bolje da to sutra obavim poslije usisavanja i košenja.

Bilo je oblačno, a još nisam popravio crijep na krovu. Ma nema veze, i ako bude kišilo podmetnut ću opet lavor. Lakše mi je to nego da se sad pentram po krovu. Ali sutra ću se popeti i promijeniti crijep. I ono staklo na podrumu, da ne bude promaja od vjetra. Ustat ću rano da to sredim. Neću piti danas pa ću lako ustati sutra. Ili da ipak popijem dva-tri piva da ranije odem na spavanje pa da lakše ustanem drugi dan? Pa da, to ću uraditi. Otišao sam u prodavnicu odmah poslije donesene odluke da više neću piti. Skoro odmah, napravio sam dva kruga ispred televizora, da vidim ima li šta na programu na nekom od osamdeset kanala. Kupio sam četiri piva ako me dva ne uspavaju. Ionako nije važno, od sutra više ne pijem. Još samo danas, a od sutra prave i istinske promjene.

Onda sam odlučio da nazovem majstora u servisu jer mi je auto neregistriran. Istekla mu je registracija, a ja još nisam otišao na servis. Srećom, rekli su mi da danas više ne rade pa sam dogovorio pregled auta za sutra. Sve sam to zapisao na papir, sve zadatke. I sutra ću ih sve ostvariti. Izvadiću i novu ličnu kartu, da ih ne moram moliti da priznaju onu koja je, nakon što je bila važeća svaki dan punih deset godina, već šest mjeseci bila nevažeća. Zato sam se uz pivo i pržene bademe smjestio ispred televizora da uz prebacivanje kanala čekam sutra.

I sutra je postalo danas. Međutim, ja sam se opet probudio u podne pa je sutra moralo postati jučer. Srećom, sutra je opet postojalo i ja sam u plan dodao još tri nove stavke koje ću započeti, kao i dvije rđave navike kojih ću se osloboditi. Sutra, danas ću se malo zabaviti na internetu, da vidim šta se piše. A mogao bih pogledati i neki film. Dan mrmota možda.

* * * * *

Konačno, nakon niza dana koji su se iz sutra pretvarali u danas, i brzo ostajali u monotonom nizu dana koji su za samo dva dana od sutra postajali jučer, ja sam, ležeći u krevetu, osjetio nekakav teret i kako se približava trenutak da konačno odem. Da odem tamo gdje nisam mogao planirati šta ću raditi jer mi je to mjesto sasvim nepoznato. Toliko desetljeća iza mene, a u svakom 3 652 neostvarene prilike za sutra i toliko neostvarenih planova i zadataka. Mislio sam, gledajući u hrpu bilježnica i rokovnika iz svake godine u kojima je bio sadržan plan za svaku, kako bih baš sutra mogao krenuti i da ostvarim te planove, da obavim te zadatke. Samo ako bih dobio priliku. U stvari, kad bolje razmislim, bio je to skoro isti plan, koji se ponavljao iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu. Neke želje i ciljevi su bili odbačeni, neki novi dodani, a samo sam ga prepisivao iz godine u godinu. A sad sam gledao sve to iz ležećega položaja. Nisam imao snage da uzmem koju i prelistam je, ali sam dobro znao šta piše u njima. Prednjačili su nezaokruženi redni brojevi ispred zadataka, dobar znak da su ostali neostvareni. Možda sutra bude bolje.

Čudno, ali razmislio sam da li bih sutra konačno mogao umrijeti. To mi se učinilo preozbiljnim i dramatičnim za današnji dan pa sam riječ umrijeti zamijenio ležernijim i manje strašnim izrazom - odapeti. Da, da li bih danas mogao odapeti, riknuti, otegnuti papke, otići bogu na istinu? Ipak imam skoro sto godina. Danas, pa da ne brinem o knjigama iz biblioteke, o crijepu na kući, automobilima, boljem poslu, o porocima i lošim navikama, o debljini, zdravlju, nepokošenom travnjaku i onoj curi koja je nekad davno bila cura. Navukao sam mnogo godina, možda je vrijeme da se povučem, kako to kaže Mija Aleksić u Varljivom letu. Ma dobro, ne danas. Sutra ću.

Ali nije ispalo tako. Tu stvar nisam mogao odgoditi. Sveske sa planovima ostale su u kući pored neplaćenih računa, da kisnu kroz onaj polomljeni crijep.

Kad smo već u velikom gradu, odlučili smo otići i na sladoled Madžarević i ja. Tako velik grad pored specijalno zanimljivh cura mora nuditi i specijalno zanimljiv sladoled, rekao bi neko mudriji od nas dvojice da je u tom trenutku bio s nama. A budući da nije bilo nikog, morali smo takav zaključak donijeti sami.

- Je l’ nije rano za sladoled, ipak je zima? – upitao sam vozača.

- Nikad ne ostavljaj za ljeto ono što možeš uraditi danas – odgovorio je, pa izabrao jedan s prošlogodišnjim višnjama jer ovogodišnjih još nije bilo.

Pogledao sam one primamljive čokoladne. Obično bih rekao čokolada, čokolada, čokolada, i tako 12 puta. Neko bi rekao dvanaest čokolada, ili čokolade koliko stane i umočite ga i prelite ga malo sad čokoladnim preljevom. Međutim, ja nisam znao koliko ću.

- Uzmi sladoled od đumbira, probaj – rekla je prodavačica.

- A zašto mislite da i sam neću uzeti baš taj?

- Zato jer imaš klasičnu čokoladnu facu i bojiš se probati druge ukuse.

- Da. Ako ne probam đumbir kako ću znati da nije bolji kad nisam probao – odgovorio sam joj jer mi je glas u glavi koji se baš tada javio rekao da je vrijeme da probam sladoled od đumbira.

- Oki doki - kaže ona meni beogradskim naglaskom i doda kako ne zna ko me to nagovorio da probam taj neobični korjen i otkud mi taj glas u glavi. Upitala me da li bi uzeo i sladoled od luka, da mi je kojim slučajem glas u glavi to rekao.

- Da, ali sam ako je luk vlašac u pitanju, jer ostale vrste luka su za sladoled beskorisne.

Madžarević je usput poslao i 442 razglednice svojim poznanicima i prijateljima jer nije imao Facebook, a njih je jako zanimalo gdje se on kreće i gdje je bio, rekao mi je kad smo krenuli prema autu.

- Jesi li im rekao da si bio i u Novom Beogradu? To je važno – pitao sam ga, a iza leđa sam čuo negodovanje nekoliko čitalaca i čitateljki.

- Novi Beograd, samo Novi Beograd, opet Novi Beograd. A kad ćemo na red stići mi Voždovčani, Mirijevčani, Karaburmaši, Čukaričani i Zvezdarci? U svakoj priči o Beogradu Novi Beograd, samo Novi Beograd, kao da je tupavi reper.

- Vozio bih te ja u Otavu po gradskoj tarifi, samo da taj most naprave preko oceana. Ali napraviće ga prije nego ovi naši stručnjaci autoput. Dobro, nije lako napraviti autoput po ravnom, ne moraš ravnati i bušiti tunele, postavljati vijadukte, muka je to kad imaš ravnicu na kojoj treba put stvoriti – govorio je taksista.

Kad je vidio putokaz za Zagreb onda je predložio da idemo kod Žnidaršića na jedan gemišt, ali sam ja rekao da ne znam da li gemišt ide poslije sladoleda, te smo od te ideje odustali. Samo smo svratili kod onog njegovog rođaka iz Stare Pazove da mu se javimo, da ne zamjeri što smo tuda prolazili, a nismo se javili. Tu sam se sjetio da sam zaboravio kupiti kacigu u Beogradu. Šta se može, nisam ja Commodore 128 s disketnom jedinicom pa da sve pamtim.

- Gle, reći ću ti nešto... - rekao je kad me dovezao u grad. - Lijepa je ona cura je l’ da? Beograđanka. Ali, slušaj me, jer ja sam znao šta je sinus a šta kosinus pa čak i tangens kad si se ti rodio i ja to zovem iskustvom. Najljepši grad je, imaj to uvijek na umu, Kikinda. I nemoj to zaboraviti, neka te to saznanje vodi u budućnosti.

- Stvarno tako misliš?

- Prijatelju, jesam li te ja ikad slagao?

I čim sam izašao iz taksija tu su se našli Šantić, Škundrić, Šindolić i Šamšal i istim taksijem krenuli za Beograd po bob. A jedan koji se tu slučajno zatekao jer nije znao gdje bi se drugdje mogao zateći, a negdje je morao jer takav je život, nije moguće nigdje ne biti. Pitao me gdje je željeznička stanica.

- Novosadska ili neka druga željeznička stanica? Jer možda me pitaš za neku drugu, a ne bih da ti kažem pogrešno pa da ti se zamjerim za cijeli život zbog toga, iako bi u pitanju bio nesporazum.

- Novosadska, a s te ću stići do željene sjedeći u kupeu, do prozora.

I ja sam mu rekao. I ne samo da sam mu rekao već sam mu i ponovio, pa i rukom pokazao smjer u kojem je. On je pojasnio da ide čekati tamo vlak za Kikindu. Rekao sam mu da će se načekati jer te linije nema, bar ne iz Novog Sada. Bar ne ove godine, ili čak u ovom desetljeću, a kojim se tempom ovdje radi ni u ovom stoljeću. Ali on mi je ljubazno odgovorio da ima vremena i da za njega to nije problem, te da ga takva sitnica neće omesto od njegove namjere da ipak stigne vlakom u taj grad.

Rukovali smo se po starom običaju jednog naroda s Balkana, a onda je svako pošao na svoju stranu. Na jednom zidu jedan je držao sprej u ruci i mislio sam da će napisati navijački grafit pa sam već spremio telefon da zovem specijalce. A mali je napisao svaku noć te sanjam i totalno sam lud, stih moje omiljeni grupe istočno od zapadnih granica Islanda. A onda me upitao gdje je najbliža stanica policije da se prijavi zbog pisanja i da plati kaznu za takvu izjavu ljubavi, na tuđem zidu.

* * * * *

Veče pred polazak uočio sam muvu u stanu. Letjela je cijeli dan, sigurno se umorila. Prije spavanja sam odrezao šnjitu kruha, namazao je pekmezom i stavio joj na stol. Da ima ako bude gladna. A drugo jutro me nazvao prijatelj s početka priče, onaj što mi je obećao Željku.

- Imam prijatelja koji te za litru rakije, ali samo dobre, nemoj mu podvaljivati neka sranja, prebaci u prošlost ako hoćeš.

- A u budućnost za dvije litre rakije?

- Ne, to još nija savladao. Može u prošlost. Kud bi ti?

- Ja bih u 2007.

- Zašto u 2007. kad može i u 1989. pa da popraviš više?

- Pa ja sam skroman, zato, ne želim tražiti previše.

- Griješiš! Imaš šansu a ti si skroman, to te jebe moj prijatelju. Ako ti se otvori šansa, onda je iskoristi. Zato ništa od ovoga, skeptik si i ni sam ne znaš šta hoćeš. Ja idem, a tebi sretan put u Kanadu - rekao je taj neliječeni alkoholičar i polaznik kursa privikavanja na alkohol jer mu to donosi zadovoljstvo, a ujedno i pripadnik plemena Komanči. Kad sam ga pitao otkud to da je on Indijanac, on je rekao da se tako upisao u popisu stanovništva jer su baš došli onoga dana kad je on gledao kaubojski film s Komančima u kojem je navijao za Indijance. Dodao je da ima pravo na to više nego što neko ima pravo tvrditi da je bolji od drugih samo zato što je rođen na jednom, a taj drugi na nekom drugom mjestu.

Iste večeri mi se na vratima pojavio i dvojnik. Ali ne telefonski dvojnik nego moj dvojnik, pravi pravcati dvojnik. Kao neki rezervni ja. Ušao je unutra kao da je stan njegov.

- Je l’ imaš šta za jesti? – pitao je.

- Šta bi htio? Šta voliš?

- Haha, šta volim? Pa kao da ne znaš šta volim. Isto što i ti.

Kad je završio s večerom, rekao je kratko:

- Nemam vremena za duge priče. Znam da ideš u Kanadu, a i ja se vraćam u svoju dimenziju. Slušaj, ne budi budala, to sam htio da ti kažem. Je l’ misliš da bi Darko Pančev bio najveći centarfor svih vremena da je bio neko drugi, a ne Darko Pančev? Ne bi. Zato to imaj na umu.

* * * * *

Na brodu za Kanadu otišao sam do kapetana i rekao mu ovako:

- Šefe, pazi na sante leda.

- Bez brige.

- Je l' ne moram brinuti?

- Ne, paziću.

- Znaš, nema ovdje Kate Winslet na brodu pa je šteta da se smrznem u vodi bez povoda.

- Razumijem te. I ja tako mislim.

U Kanadi sam razmišljao je li me podmlađeni prijatelj koji mi je obećao Željku zavitlavao. Jer nešto se čudno s njim događalo posljednjih dana. Nije ga bilo u gradu, a kad smo se našli kod njega na partiji šnapsa, on je izgledao bar dvanaest godina mlađe, kao da je iz onog perioda kad smo, vraćajući se pješke baš iz Kikinde jer smo zakasnili na zadnji autobus, a nije nam se čekao prvi jutarnji, sreli curu frčkaste kose koja mi je odmah privukla pažnju.

- Šta je, šta se čudiš?

- Jebote, izgledaš bar 12 godina mlađe. Kao da igram šnaps protiv onoga tebe iz 1999.

- Šta se čudiš?

- Pa je l' to nije za čuđenje?

- Bio sam u Sokobanji.

- Pa šta, i ja sam bio u Vrnjačkoj Banji jednom.

- Sokobanja - Sokograd, dođeš star - odeš mlad. Tako sam i ja. Otišao sam tamo sa 33 godine, vratio se sa 21. Sve je jasno. Bio je i Zirojević, i on se podmladio i žena ga je nagradila tako što mu je dozvolila da opet pije, ali samo datumima koji su djeljivi sa brojem 31, a pri tome su u parnom mjesecu neparne godine.

Ubrzo sam se našao u Otavi. Tamo sam kupio šal, rukavice i kacigu, sve u crvenoj boji. Bio sam klasični navijač Otave. Pitao sam se hoću li vidjeti nekog poznatog tamo, među milion Otavljanja. Nekoga od malobrojnih kanadskih poznanika. Možda Bojanu što nosi naočale i koju sam upoznao na susretu ljudi rođenih u godini zmaja. Ili čak Avril Lavigne.

U dvorani je bilo sve puno, a ja sam imao odličnu poziciju. U prvoj trećini pak sam tu i tamo vidio. Ali sam znao da su naši dali gol kad su se počeli veseliti. To je bio znak da su Javorovi listovi poklekli. Između dvije trećine svi su se navijači okenuli prema meni i počeli mi aplaudirati. Ja sam ustao i mahao im, a oni su aplaudirali. Kad sam ja sjeo, oni nisu prekinuli aplaudirati. Opet sam ustao i odmahnuo opet, mahao sam šalom u desnoj ruci, vriskao i zahvaljivao im. Oni su pljeskali. Osvrnuo sam se da pozdravim i one na tribinama iznad sebe. I tada sam vidio da je iza mene bila legenda kluba koji je radio isto što i ja, i da su njega pozdravljali. Ali i meni je bilo lijepo tih 45 sekundi dok sam mislio da je to meni u čast.
Igrom slučaja, ispred mene je sjedio jedan naš pravoslavni Srbin koji mi se obratio ovim riječima:

- Meni je do pre par godina nedostajalo nekoliko prednjih zuba, a tribina je jedino mesto gde se udobno osećas sa takvim nedostatkom. Imao sam osmeh koji uliva poštovanje.

A onda je, između druge i treće trećine, na praznu stolicu pored mene, umjesto navijača koji se iznervirao jer je bilo 2:2 pa je otišao kući, sjeo neko sa dugom frčkastom kosom. Pogledao sam je jednom, pa onda i drugi put. Kasnije sam više gledao nju nego utakmicu, i bilo mi je neugodno zbog toga, nisam htio da je uznemiravam, ili da joj bude suprotno od ugodnog. Ispostavilo se tačnim ono što su tvrdili stručnjaci za onostrano - ljudi imaju dvojnike za koje ne znaju.

A ovo je bila dvojnica Željke, iste one koju sam sreo u jesen 1999. prvi put i koja mi se iznenada vratila u misli prije odlaska u Kanadu. Štaviše, ona je znala i naš jezik, saznao sam to kad se javila na telefon. Da sam sklon pretjerivanju ja bih sad bez problema rekao da je bila ljepša od Branke Glasović, Ivane Jordan, Tatjane Jurić, Ane Štajdohar i Megan Fox, kako bih impresionirao čitaoce koji gledaju televiziju.

Htio sam joj se obratiti, ali sam se suzdržavao. Konačno, u jednom trenutku sam pogledao semafor, bilo je 2:3 za Torontance, i tri minute do kraja. Malo vremena za Senatore i izjednačenje, a još manje za mene. Senatori će imati šansu uskoro, a ja ko zna kad. Možda ne prije preseljenja ljudi na Mars. Upravo tada su, dok su mi se dlanovi znojili, Senatori izjednačili i osigurali produžetak. A ja sam se u trenu sjetio moga prijatelja koji je jednom, dok je za to bilo vrijeme, pobjegao iz škole jer je morao čitati lektiru za sljedeći dan. Tada se, nekoć davno, dok je on išao kući unatraške jer mu se tako svidjelo, zaustavio auto u kome je sjedilo poznato lice koje ga je poznatim glasom pitalo za pomoć, gdje se nalazi neki hotel. Prijatelj se iznenadio i zbunjeno uzviknuo:

- Vlado, jesi to ti?

- Jesam – odgovorio je Vlado Kalember, pjevač.

I povezao ga je do hotela, jer tada nije bilo navigacije, a i nije bilo onih koji su mislili da je svako ko se obrati maloljetniku pokvareni pedofil.

Tako sam se ja okrenuo i ponovio isto, samo sam umjesto Vladinog ubacio njeno ime. Ubrzo sam saznao kako se i ona mene sjeća iz vinskog podruma i kako me tamo više nikad nije vidjela nakon našg prvog susreta. A u Kanadi ostaje još neko vrijeme, dok sam ja njoj rekao da ostajem tu još jedan dan.

- Ne mogu vjerovati da sam te tu sreo, baš tu i baš tebe. Nigdje drugdje nego ovdje, a od toliko gradova u svijetu ja sam izabrao baš ovaj. I gle!

- A šta se čudiš što smo se sreli? Pa nije ovo Jupiter ili neka još veća planeta da je to čudno kad negdje naiđeš na nekog poznatog. Konačno, pa jedva četvrtina planete je pod kopnom.

- Čuda se događaju, kažu oni koji se čudima ne čude previše i koji ih smatraju tek nešto rjeđim, ali ipak uobičajenim pojavama.

Navijala je za Javorove listove, Maple Leafs kako ih zovu u tom dijelu Kanade. Rekla je da me vidjela s druge strane tribine i da se premjestila da vidi jesam li to ja. Saznao sam da se sjeća iz vinskog podruma kako sam imao majicu White Snake, i kako je zapazila da više nikad tamo nisam došao ponovo, a ni ona se nije tamo često pojavljivala. Nisam joj rekao da je majica bila s natpisom Aerosmith jer to nije bilo nešto što će promijeniti svijet na bolje.

Jedino lijepo čega se odande sjećam bila je baš ona, rekao sam hitro jer sam bio u poziciji đaka koji želi peticu posljednjeg dana škole. Davno smo se sreli u vinskom podrumu, a odande su me otjerali loše vino, cimbuljanje tamburaša i neki visoki s naočalama koji je stalno bio pored nje. Ni vino me nije toliko omamilo koliko ona sama. I vidjelo se da me ta opijenost držala tolike godine, pa i sad kao da je naglo isplivala. Neobjašnjivo je kako te jedan susret i miris može vratiti u prošlost. Tačnije u jesen 1999. godine i još neke iza.  Ošinuo me isti onaj vjetar kao te jeseni, i to iz istog pravca, nosio je miris najboljeg srpskog čipsa s paprikom.

Pored svega toga još nas je nešto spajalo. Igrali smo oboje jednu ratno-špijunsku igricu preko interneta. Ja sam znao da je ona negdje u Kanadi, i to je sve. Jer ona je, kao Marija u Otpisanima, radila za nas, iako su Kanađani mislili da radi za njih. I njeno je tajno ime bilo upravo Marija, ali bez J, da Kanađanima ne bi bila sumnjiva. Dakle, bila je Maria. I oboje smo se slatko nasmijali kad smo to saznali.

Svako ko je gledao američke filmove i serije sa sretnim završetkom može pretpostaviti kako je dalje sve išlo. A oni ostali koji te filmove nisu gledali morali bi hitno pogledati neki. O Harry i Sally, na primjer.

Otava je pobijedila u produžetku. Srećom, u nekim sportovima postoje produžeci ili pripetavanje. Jedan naš senator, koji je tokom utakmice imao pet prilika koje nije iskoristio jer je reagirao neodlučno i traljavo, zabio je s pola terena za pobjedu. Baš tada mi je stigla poruka kako je mobilna pretplatnica koju sam zvao nekoliko puta u prethodne dvije godine sad dostupna. Baš sad, prvi put nakon dvije godine.

- Ajde da proslavimo pobjedu, senatore – rekla mi je, a iz zvučnika dvorane koju smo namjeravali napustiti čuli su se dobro poznati stihovi praćeni zaglušujućim rifom:

Welcome to the party
It's only me and you
Tell the world to go away, babe
And I'll tell you what to do
Come over here and kiss me
I want to pull your hair
Turn out the lights and hold me
I want to touch you everywhere

Navukao sam svoju senatorsku kapu, obukao senatorsku jaknu, omotao senatorski šal, a senatorske rukavice gurnu u senatorski džep da bih mogao osjetiti njenu ruku dok smo išli kući. Ona je obukla svoju dugački crni kaput preko haljine sa javorovim listom na rukavu i krenuli smo iz dvorane. Pomislio sam već tada kako je iskustvo iz Otave dragocjenije od svih onih susreta na ulicama moga grada, uključujući i vožnju taksijem bar do Stare Pazove.

Šta se dalje zbivalo ja ne mogu reći jer ima ljudi koji misle da je sve što se napiše istina, pa bi u tom slučaju to bilo razotkrivanje sopstvene intime, a to vole na najružniji način zloupotrebiti upravo oni koji to rade. Zato je ovdje kraj priče.

Za one koji u svemu traže poruku, pa i u ovoj priči, evo je - nema hokeja dok voda ne zaledi.

Prošetao sam gradom. Naišao sam na još nekoliko prijatelja. Kao da sam maturant u školskom dvorištu pa su svi oko mene poznati. Bila je tu jedna Biljana koja je jako ličila na Maju iz priče Sudar u supermarketu, kao da se baš o njoj tu radi. Pa jedna Marija što nije podsjećala na tu Maju, pa samim tim ni na Biljanu, pa čak ni na curu iz Začarane kladionice, premda su već neki uložili novac kladeći se da je to baš ona. Zatim jedna liberalna Ksenija kojoj su bila smiješna Otvorena vrata i kad Milka Canić kaže dobro veče. Obrisala me iz liste Twitter prijatelja jer nisam liberalan kao ona i to me je jako pogodilo.

Ispred jednog izloga su zastali moj praprijatelj Goran i njegova ljupka žena. Lijep par, dobri ljudi, drže se za ruke. Doselio je iz Rijeke 1994. nakon što mu je tata dobio otkaz, a uz otkaz, da ne bude besposlen, i poziv za vojsku. A smijali su se kad je onaj pop pjevač pjevao Teška vremena, prijatelju moj, a bio je u pravu. I lijepu Sandru iz dućana sam vidio kako gura kolica, a u kolicima jednu bebu. Pozdravila me i osmjehnula se srdačnije nego na kasi kad sam kod nje kupovao parnim datumima „vranca“, a neparnim „ždrepca“. Tu je naišla i prelijepa Nataša, ali i jedna znatno važnija Lana o kojoj bi valjalo napisati pjesmu kad bih to znao, a tada bi ona bila moja muza. Bio je tu i moj profesor iz gimnazije, pa dvojica kolega, Zdravko golman i jedan Zujo. On se odmah pohvalio:

- Je l’ znaš da sam imao seks sa sedam svojih Facebook frendica i još sa dvije, ali su me one naknadno obrisale? I ni sa jednim Facebook prijateljom, da slučajno ne bude zabune.

Pozvao me da odemo na sok da mi ispriča kako je baš juče imao vatreni seks s nekom, ali ja nisam imao vremena. Bili su to posjećeni monolozi, jednom je nas 13 slušalo izvještaj.

Iza leđa je naišao Stešić što polaže matu keca od stoljeća sedmog, pa Miki što mi je po kiši jednom stao prepoznavši me i otklonio kvar na autu rekavši kako je on odličan majstor ali su čudna vremena pa sad mora raditi kao raznosač pica jer za automehaničara isto moraš biti upisan u stranku, i jedan koji me je zezao za učešće u protestima 96. a sad žuri na sastanak stranke na vlasti jer mu je sociolog, inače tamošnji šef, rekao da mu dođe iščeprkati ono smeće koje se skuplja među prstima na nogama. S njim je bio i jedan Đole Ulizica, obožavalac Đorđa Balaševića. Taj nikad piće nije u gradu platio, ali je volio popiti. I volio je jesti rinflajš nedjeljom, pravi evropski aristokrata. Imao je jaku namjeru i izraženu želju da plati turu nekad, ali je sporo izvlačio novčanik. Ipak, imao je sreće jer da je bio revolveraš lošije bi prošao zbog te sporosti.

Naišla je i jedna Ana oko koje smo se moji prijatelji i ja posvađali ne želeći je dijeliti. Jedno vrijeme smo bili bivši prijatelji, i to treba zabilježiti u knjigama istorije. Neka se to zna. Trajalo je to dok se nije udala za jednoga koga smo svi osim nje smatrali glupanom. Ali, pored toga što je bio glupan on je bio i naš ujedinitelj, jer nas je sve ponovo sprijateljio jer smo mu svi bili opozicija.

Za nju me vezala jedna krasna crtica iz svakodnevnog života. Naime, jedan je moj prijatelj otišao jedne večeri prije tri godine, dva mjeseca i jedan dan s njom u jedan mračni kafić i taj je sastanak djelovao intimno. Ranije je meni najavio da ima temperaturu tijela kao mačka i da to nije normalno za ljude jer ljudi ne predu, i da neće ići nikuda. Meni je sve to dojavio moj agent dok sam kod kuće gledao crtiće u boji na YouTubeu. Dvije godine kasnije sam iz čista mira, dok smo pričali o favoritima za osvajanje svjetskog prvenstva u bijatlonu, uzeo pepeljaru ispred njega i istresao mu je u krilo, a onda mu prolio pivo iz litarske krigle po glavi. Krasna scena za nešto više od dvadeset pet gledalaca. A on mi je rekao sasvim smireno:

- Znam tačno zašto si to napravio i zahvalan sam ti. Zaslužio sam ovo i duboko se izvinjavam što sam te izazvao i spreman sam na nova poniženja - a onda nam naručio novu turu.

Sreo sam i konobara iz omiljenog kafića u kojem više ne radi, ali se uvijek ispričamo. Zvali smo ga Mo. Naišao je i jedan Tonko što je svojevremeno igrao šah na slijepo. I sve to dok je pekao kestenje. Igrao je protiv cimera koji je u drugoj sobi čekao da isto to kestenje bude ispečeno. Sad je taj Tonko išao ulicom i igrao protiv nekog Ljube koji je isto tako sa slušalicama u ušima šetao nekom drugom ulicom u nekom drugom gradu, a obojica su pamtili poteze i samo me pozdravio kratko i rekao Ljubi pazi na topa, poješću ti ga. I onda se pitaju ljudi zašto propadaju proizvođači tabli i figura za šah. Pa eto zašto, zato što ovakvi nesmotreni pojedinci igraju šah bez table, iz glave, s virtuelnim figurama.

- Stari moj, to ti je kao virtualni seks. Kad ja ne mogu vodjeti njegovu facu kad mu uzmem figuru i kažem šah-mat, jebem ja to - rekao je jedan Dado, regionalni vicešampion u igrici Pero Ždero.

- A kud si ti krenuo, Dado? - pitao sam.

- Idem vratiti filmove u video klub. Posudio sam ih 1990. Evo, sad sam pogledao ovaj treći, super je. Šta misliš, hoću li platiti kaznu i koliko ona sad iznosi s obzirom da one dinare koje smo tada koristili više ne primaju? Iako ih ja imam, nije da nemam, evo - izgovorio je pa onda izvadio nekoliko hiljada njemačkih maraka i hiljadu dinara. Nosio je sva tri dijela Povratka u budućnost .

- Danas uzimam četvrti dio i planiram da ga do kraja godine i pogledam - rekao je.

- Nema četvrtog dijela, prijatelju.

- Kako nema?

- Pa lijepo, nisu ga snimili pa ga zato nema.

- Nisu snimili? Pa šta čekaju oni, koliko im treba vremena? – zbunjen je otišao.

A jedan je išao ulicom u majici na kojoj je pisalo Tap 011 i glasno pjevao JUL je pravi izbor i pravo rešenje, glasaj za pravdu, hrabrost i poštenje, glasaj za sebe..., a jedan mali što je trčkarao pored njega pjevao je prateće vokale glasaj, glasaj i on je imao majicu TV Pink i smiješnu frizuru sa šiškama.

- Pa kad oni mogu sad za DS pjevati, mogu i ja o JUL-u. Neki naučnici iz Njemačke pretpostavljaju da ima ljudi koji pamte nešto duže od kiselog krastavca druge klase, i u skladu s tim pretpostavljaju da takvih ljudi ima oko nas, onih koji se sjećaju unazad i koji čak tvrde da postoji odgovornost i osjećaj stida, što još nije dokazano. E, samo da ti kažem, čini mi se da me pašo truje. Bolje da se nisam ni ženio.

Sreo sam ukupno oko 33 svoja prijatelja. I svi oni bili su bijelci. Opravdano sam se zapitao jesam li ja rasista. Kako je moguće da od 33 čovjeka niti jedan nije crn, ili bar žuti Kinez iz provincije Guangdong. Srećom, baš tada, u pravom trenutku, naišla je Nataša Kandić i zalijepila mi šamarčinu preko desnog, a onda i preko lijevog obraza. S punim pravom.

Među tim ljudima nije bila Željka koju je spomenuo moj prijatelj Radoslav s licem Zorana. Nije je bilo od pretprošlih olimpijskih igara. A drugi su nailazili pazeći da se bar jednom pojave između zimske i ljetne olimpijade. Kao kad sam kupio 2 000 paketića za album „Mexico ’86“ da bih dobio doktora Sokratesa, ali nije izašao, dok je Altobeli, vulkanizer po zanimanju, bio čest. Moj prijatelj je dobio tri Altobelija, sva tri ista, u dva paketića, u jednom je bio dupli. Ali neke sličice ne možeš dobiti.

- Nemaš sreću - rekao bi profesor fizike iz gimnazije i zabilježio jedinicu, pa se glasno nasmijao.

- I sad ti zamisli - kaže moj prijatelj - odeš u neki veliki strani grad i ideš ulicama, ulaziš u kafiće i nikoga poznatog ne vidiš, niti tebe neko prepoznaje. A obraduješ se nekome kad te pita koliko je sati jer ga zanima koliko je, a nema sat ni mobilni telefon. I ti mu kažeš zato da bi on znao koliko je. I on se zahvali, a ti budeš sretan. Pa i ti počneš ispitivati ljude za ulice i za vrijeme da bi s nekim pričao na ulici. A oni se međusobno poznaju, kao oni dragi ljudi sa socijalnih mreža koji jedni drugima ostavljaju komentare. Pa izvadiš telefon iz džepa i javiš se prijatelju da se družite porukama jer je 6 000 km udaljen. A on ti ne odgovori jer pije sa svojim prijateljima i od glasnog smijeha nije čuo telefon. I ti izbrišeš njegov broj, za kaznu. I tada se sjetiš takozvanih jajara iz komšiluka u kom devedesete nikad nisu prošle, trenerkaša što voze 200 na sat i ne znaju složiti pola rečenice, a da dvaput ne kažu „brate“, pa si sretan što ih više nema oko tebe. I lijepo ti bude što su daleko od tebe.

Na Trgu slobode je bilo potpisivanje nekih peticija pa je tu bila jedna Aleksandra Jugović kojoj je politika bila zanimljiva. Bila je opterećena politikom kao da je 1999. godine, kao da nije starija i pametnija.

- Kakvo je stanje u društvu, Aleksandra? - pitao sam kao da je to nešto zanimljivo, a ona se raspričala. Umjesto brate koristila je ok i Evropa. Na drugom kraju Trga bila je peticija podrške Kosovu, tamo se čulo brate, Kosovo i ok. Onda sam pored stavio tablu za prikupljanje pomoći stanovnicima Kosova. Niko nije ostavio ni dinara, baš kao što se ni dobrovoljci nisu potpisivali na susjednom štandu nego su ga zaobilazili, a to je bio štand na kome su skupljali dobrovoljce za budući rat i dijelili uniforme, a sve to ohrabreni podrškom planete Pluton kome je Srbija priznala status planete, nepravedno ukinut 2006. godine, pa su Plutonci podržali borbu Srbije za Kosovo, ali i Metohiju, baš kao i Oman i jedna od Gvineja, ona najutjecajnija i najnaprednija.

- Ajde, Mladene, potpiši se, idemo - rekao j neko jednom vatrenom nacionalisti koji je glasno skandirao uz podignuta tri prsta.

- Ne mogu brate, radim sutra, a i more sam uplatio. Drugi put. Kosovo je Srbija!

Malo dalje se potpisivala peticija  za uvođenje u škole tzv. gay odjeljenja, zatim peticija za odobravanje poligamije, za dominaciju ćirilice, za nezavisnost Baskije, Sjeverne Irske i Škotske, kao i uvođenje sjevernoirskog i škotskog jezika u škole, za nezavisni Kvebek i za uvođenje navijačkog imuniteta čvršćeg od poslaničkog. Srpski borci za slobodnu Škotsku sukobili su se sa Srbima naklonjenim ujedinjenju Kvebeka i Sjeverne Irske. Sve su telefonom Nokia snimili zagovornici neovisnog Tibeta i ucijenili aktere sukoba tražeći podršku za dodjeljivanje nezavisne strane Tibeta u atlasu svijeta za osnovnu školu u zamjenu za mir na YouTubeu. Ja sam potpisao samo onu za vraćanje serije Klinika Schwarzwald na televiziju, u popodnevnom i noćnom terminu.

Tu sam sreo opet Šantića, Škundrića, Šindolića i Šamšala, bili su zadovoljni.

- Po kacizi smo te prepoznali - rekli su mi.

- Sve smo sredili, ništa loše Basara nije mislio pa smo se nagodili. Šalio se Basara.

- Lijepo. A kuda idete sad?

- Idemo dalje. Zamisli, jednog malog osudili zbog krađe trešanja na osam mjeseci kućnog pritvora, dobio je i narukvicu oko noge. E, lijepa kaciga, je l’ ima i za mene takva? Je l’ grije? Još ja vidim da mi nešto fali danas, a ono gologlav - zezao me jedan od njih, a tada se jedan golub iznad njega sasvim slučajno uneredio pa se ovaj iznenada prestao smijati.

- Idemo po bob. Počinjemo s ovosezonskim treninzima. A nemamo bob, obilazimo radnje, ali nigdje nema. Razrgabili su, ne možeš naći niti jedan. Istina, našli smo jedan, ali to je bob trosjed pa nam ne odgovara, fali jedan sic. Šta ćeš, navala.

Bili su to najbolji novosadski bobaši. Iza njih su se pojavila moja četiri prijatelja Tatomirović, Tegeltija, Tešić i Teskeredžić, isto skloni bobu i kazali su kako traže bob u sportskim radnjama, ali nema zbog navale na bobove, nema niti jednog, svi su rasprodani osim jednog, ali trosjeda, i to žutog.

I onda sam sreo jednu Marinelu iz 2007. Prepoznao sam je, nije se promijenila za tri-četiri godine, bar izvana, premda se to isto nije moglo reći za moga nećaka koji je 2007. godine rođen i u ove tri godine je mnoge stvari naučio, a i zubi su mu narasli.

* * * * *

Zelenko je znao otići do vode u parku, stati u red iza djece i piti na izvoru. Pametan konj, ali nije se uspio mjeriti s nekim rasnim psima koji su imali strana imena i znali su nekoliko stranih jezika i množili su dvocifrene brojeve iz glave, a one trocifrene na papiru. Rasni vlasnici - rasne životinje. Poslao mi je SMS, ali nije znao praviti razmake među riječima. Ipak sam ga razumio, iako je i s pravopisom malo slabije stajao. Rekao je da će malo prošetati do štale u kojoj sam ga, na rubu grada, čuvao.

Da ne trošim đonove patika, jer sam vidio da je asfalt u dosta čvrstom stanju, odlučio sam se provozati taksijem do kuće, ili čak do Beograda zbog kacige.

Izabrao sam taksi po registraciji, pazeći da bude paran broj. Naišao sam na jedan NS 212 MM, i vidio poznatog takstistu Momčila Madžarevića, samozvanog svjetskog prvaka u vožnji automobila do 4 200 kubika u rikverc za omladince do 35 godina. Čitao je knjigu. Čak je i književnost završio samo zato što je volio čitati, ali nikada nije imao namjeru da radi u školi jer nije imao srca da đaku da ocjenu manju od petice.

- O, Momčilo Madžareviću, jesi li mu ga to dao po čitanju malo? Je l’ to čitaš povratak Filipa Latinovića?

- Ne, naprotiv, ništa od povratka. Neki dan sam išao u Beograd kupiti klizaljke za hokej jer kod nas nema. I iz Beograda sam vozio jednu djevojku veselih očiju koja je knjigu zaboravila u autu kad sam je ostavio na Trifkovom trgu, kod Laze Telečkog. I već je deset dana nema, a šteta je da knjiga bude nepročitana. Zamisli da si ti knjiga i da te niko ne pročita. Strašno bi to bilo.

- Kad ćeš pročitati tu knjigu, koliko ti još treba?

- Još jedan dan.

- Dobro. Kupio sam sudoku svesku pa idem riješavati ovdje u kafić do sutra, pa se vidimo.

- Kažem, još jedan dan jer sporo čitam. Pažljivo, zato još jedan dan. O svakoj rečenici razmislim. Ako zapneš oko broja 2 obavezno se javi, tu sam stručnjak kakvog svijet nije vidio još od Džingis-kana koji je, kad god bi s protivničkom stranom sklopio primirje, sjeo i riješavao sudoku. A ako ti je dugo čekati ti uzmi nekog kolegu koji zna put do Beograda. Evo, možeš ovoga, on ti ima dva fakulteta. Završio je Fabus i Megatrend, a sad studira na onom elitnom fakultetu pored benzinske pumpe u Karlovcima. Genije, kažem ti, jako je pametan. Dva fakulteta!

- Nemoj mene, u gužvi sam – rekao je taj kolega student, inače genije. - Imam sutra ispit na Magatrendu kod profesorice Bekvalac, moram učiti cijeli dan ako mislim položiti, jako je težak ispit a nisam još ni pipnuo knjigu. Baš čekam koleginicu da mi donese skripte. A još me cijeli dan muči ko mi gleda profil na Faceu, nikako se ne mogu koncentrisati – dodao je pa stavio prst na sljepoočnicu i zagledao se ispred sebe u daleku FB tačku.

Ona je došla i rekla kako mora učiti cijeli dan i cijelu noć, i kako neće ni spavati jer neće stići zbog učenja, a mora još prošetati svoga psa Hektora i otići u solarijum jer ne može blijeda na ispit pa da se tamo sramoti. Bila je to jedna od onih koje u autobusu šire miris, a svi ostali smrde. Vidio sam kako nosi primjerak dnevnih novina sa specijalom o razvodima poznatih. Zanimljivo štivo, nema šta. Brakovi uspješni koliko i karijere.

Madžarević je savjetovao da odem kod jednog drugog, ali i taj je bio zauzet jer se spremao za prijemni na glumačkoj akademiji „Sergej Trifunović“. Rekao je da je jako zahtjevan prijemni jer moraš glumiti samog sebe. A u hladu je jedan dugokosi u majici s natpisom Huntingtons čitao „Metu“ i to sam shvatio kad je na tren spustio knjigu, zagledao se u nebo i zapjevao: „Da te nije, da te nije, Draškoviću Vuče, ne bi znali, ne bi znali šta je bilo juče...“, a onda se vratio na novi odlomak.

* * * * *

Narednog dana knjiga je bila pročitana. Svidjela mu se, rekao je da će kupiti ženi jednu.

- Onda je idemo vratiti - zapovijedio sam i krenuli smo u Beograd. On me pitao hoćemo li preko Borče ili preko Novog Beograda.

- Ti si stariji, a ako smo senatori onda stariji odlučuje.

Taksista je bio bos rekavši da ima bolji osjećaj za papučice tada. U taksiju je bio grb Senatora iz Otave u obliku paka.

- Otkud to?

- Pa navijam za njih. Ja sam igrao hokej dok ti još nisi znao šta je sinus a šta kosinus, a kamoli buli. To što vidiš je u stvari antiantiradar.

- Šta je to???

- Pa to onemogućava antiradare u automobilima koji mi idu u susret da nadmudre radarsku kontrolu. Tako ja punim budžet države i donekle osiguravam sigurnost na putu.

- Aha! Odlična stvar! Moram taksijem jer mi majstor nije sredio pezejca. A kupio sam ga nedavno, i dobro ide, a ne troši ni 15 litara – objasnio sam mu zašto sam izabrao taksi.

- Ma to je odličan auto ako ga redovno održavaš, jednom do dvaput nedjeljno.

Raspričao se. Umjesto muzike on je slušao mudre govore. Imao je diskove s mudrostima Nenada Čanka, o moralu i kako se istovremeno pojaviti na dvije televizije, kao i mudrosti doktora Šešelja i brojnih ljudi koji su sebe nazivali javnim ličnostima. Na jednom je pisalo Opinion maker. Bio je to novi Gorčin.

- Slušam te mudre govore, a slušam i rok kritike novih i starih albuma. Što bih slušao albume kad postoje ljudi koji ih slušaju, a onda ja njihove utiske slušam jer su oni stručni. I tako onda ja znam šta je dobro, a šta ne. Ujedno uživaš i obrazuješ se. Jer kako da sam znam šta je dobro? Kako? Lako je snimiti album, smisliti 10 ili 12 pjesama. Ali daj ti budi rok kritičar ako si majstor. U moje su vrijeme oni imali nezaboravne nastupe i turneje, dođe pa dva sata prži pričajući o albumima, a cure polude za njim. To je bilo zlatno vrijeme kritike, ali ni danas nije loše. A šta ti slušaš?

- Samo vojvođanski tango! Oduševljen sam, to je pomeranje granica, muzička revolucija, fascinacija za gluve i slabovide. A koliko dugo taksiraš?

- Ovo mi je već peti dan. Prošle nedjelje sam vozio autobus, a sljedeće ću biti sedam dana poštar, da vidim kako je to. Radim cijeli dan, toliko ne rade ni ovi nesretnici u Izvršnom vijeću. Pa moram nekako zaraditi za RTS pretplatu, zar ne? Kad god posumnjam i zapitam toliko radim, ja se sjetim RTS-a i bude mi lakše. Ili ovih majstora što crnče od 8 do 2 u Izvršnom vijeću, a jedva da dvije pauze imaju u tih šest sati, i umjesto da ima svog pezejca on se vozi u tuđem audiju, jadan. Vidiš, da sam ja pametan ja ne bih vozio taksi nego bih pisao kolumne o tome kako su svi glupi osim mene, posebno taksisti. Ovako sam glup pa moram voziti taksi da te pametne koji nemaju auto jer nisu stigli zaraditi zbog silnog razmišljanja i zbog nas glupih nekud odvezem. Je l’ ti smeta ako pojedem jednu žvaku?

- Ne, slobodno, možeš i zapaliti što se mene tiče.

- Zapaliti? Nikako. Pušenje je štetno, to sam naučio kad sam četrnaest dana radio kao medicinski tehničar. Ja duvan samo žvačem. Da nastavim; jako volim ovaj posao. Ali vjeruj mi, da mi sad neko ponudi milion evra, ili da kaže aj taksiraj do kraja godine po cijeli dan po duploj tarifi, po troduploj, ja bih uzeo milion evra. Ozbiljno ti kažem!  I lijep je posao, dogodi se da vozim jako poznate i uspješne, slavne – ugledne tviteraše, majstore marketinga, vrhunske pi arove, televizijske voditeljice, kolumniste, pop dive, folk dive, reality zvijezde, vlasnike kafića, političare čak, rođake kantautora...

Nakon pauze tokom koje je Madžarević progutao dupli snickers, nastavio je.

- Šta misliš, šefe, hoćemo li biti prvaci na svjetskom prvenstvu glupana? Imamo dobru reprezentaciju, jaku ekipu. Favoriti smo u glupanima u muškoj i ženskoj konkurenciji i mješovito.

- Stojanović je baš u formi, a i Lukoviću dobro ide, dok su političari uvijek spremni. Imamo i televizijske voditelje u rezervi - rekao sam.

Nakon dvije minute malo je usporio.

- Tu moj šogor ima zasade ananasa, sa desne strane, vidjećeš. Već deset godina. Zasadio ga je kad su došle promjene.

- Pa gdje je, ne vidim ništa.

- Tu je, eno ga, ima 10 hektara.

- Pa ne vidim ja ništa, niti jedno drvo, samo pustoš, gola zemlja.

- Pa nije se primilo, valjda loša klima. Rekao je da će pokušati s bananama i kikirikijem nadajući se da će imati više sreće.

- A šta ti je to šogor?

- Ne znam tačno. To je kad ti je neko neki rođak i ne znaš kakav, ali ti je više prijatelj, pa ga onda zoveš šogor. A imao je plantažu, dolazili novinari iz najuglednijih novina da snime najbolji ananas na svijetu, kako im je rekao. Prvoklasni ananas.

- Otkud mu ideja?

- Gledao je film Otimači izgubljenog blaga za Budom Hillom i Terenceom Spenserom.

- Valjda obrnuto.

- Da, ali mislio sam da nećeš zamijetiti, da vidim koliko si pažljiv. E, je l’ bi ti smetalo da svratimo u Staru Pazovu kod jednog mog rođaka kojeg nisam vidio četrnaest godina?

Rekao sam da mi ne bi smetalo i ubrzo smo se našli u tom lijepom gradu. Pronašli smo rođaka. Izašao je van jedući jabuku. Bio je isti Franjo Tuđman taj rođak, potpuno isti, samo bez brkova. Rukovao se sa taksistom, onda sa mnom, pa opet s taksistom.

- Šta ima novo?

- Ništa, a kod tebe?

- Isto ništa.

- Kako su tvoji?

- Dobro. A tvoji?

- Isto dobro.

- Aj, drago mi je da sam te vidio.

- I meni. Pozdravi svoje i svrati opet kad budeš prolazio.

- Hoću. Idem sad.

- E, znaš kak me zovu ovi ovdje susjedi? Franjo, hehe. A ja sam sasvim normalan.

Vratili smo se na autoput. Tu smo sreli jednog poznatog. Orao je, pa smo usporili i kroz prozor ga pozdravili.

- Gdje si, gospodine Kole, je l’ se radi? – uzviknuo je Madžarević, a onda meni rekao kako ovaj ima 11 000 hektara i da treba to poorati. Dodao je da ne silazi s traktora ni zimi.

A gospodin Kole nam je otpozdravio, okrenuo traktor, spustio plug, pa dodao gas. Mora se raditi, bar da se troškovi pokriju. Šećernom repom ili nečim.

Pred jednim semaforom na ulazu u Beograd je stao. Ispred nas je prošla kolona vrtnih patuljaka. Jedan po jedan prelazili su na drugu stranu, a onda tamo stali, sačekali da prođe crveno, a kad bi došlo zeleno oni bi se vraćali nazad. I tako cijeli dan, od 9 do 5. Valjda su odlučili biti korisniji čak i od političara i novinara pa su tako odlučili provesti dan. Jer ako niko ne pređe preko toga pješačkoga prelaza onda su zebru uzalud crtali, a ova je bila značajno iskorištena.

Zatim je, preko crvenog, prešao i jedan ružan dečko.

- Jebote, ma je l’ ovo Goran Skičić, glumac? Isuse, kak je urban! Jebote, ja moram uzeti autogram – uzviknuo je i izletio van.

Pitao sam ga je l’ zna kuda idemo, gdje trebamo vratiti knjigu i da li je zapamtio adresu.

- Ma nisam. Vozio sam orjentirajući se prema zvijezdama, sad se ne mogu snaći ako uskoro ne padne mrak. Ja navigaciju ne koristim jer to zatupljuje čovjeka. Možda štedi vrijeme, ali meni je mozak važniji od vremena. Zato ćemo tražiti starinskim metodama. Možda i pogodimo zgradu, pa nije se teško snaći u Novom Beogradu.

Zastali smo pored jednoga sijedoga sa bradicom. Taksista ga je, u šali, pitao kuda se ide za Beograd. A on je to ozbiljno shvatio, kao što ima ljudi koji komentarišu sve teme misleći da ih neko ozbiljno pita šta misle.

- Čitaj moju kolumnu sutra, pisaću o tome - odgovorio je taj neznanac u košulji od džins i u farmericama, s repom i sijedom bradom. - E, ja sam kolumnista, jesi li me prepoznao, poznat sam, opinion maker. To je tome tako... – nametljivo je dodao.

Ima smotanaca koji se ne snalaze u Beogradu. Međutim, mi smo se snašli bez problema. Vratili smo knjigu koju sam ja tokom vožnje čitao od nazad prema naprijed da vidim gdje je glavni lik pogriješio, ako je pogriješio, u zavisnosti od kraja. Tako sam u prednosti u odnosu na pisca i junake knjige, a ako mi se svidi mogu mu pomoći savjetom jer znam šta će se dogoditi. Ja vidim je li on zabrljao negdje tamo pa se kaje kasnije, a on će to tek saznati.

Ona se zahvalila i dala milkinis svakome, meni i taksisti. Još je skinula i kacigu koju sam nosio i pokazala da je pametan onaj ko je rekao da um caruje a snaga klade valja jer je ona umom i klade valjala. I uzbrdo, ako treba.

- Kako si znala skinuti to?

- Pa kako ne bih znala, svima se bar jednom u životu dogodilo da zaglave glavu u kacigu za hokejaškog golmana – spremno je odgovorila, nasmijala se žutim osmjehom, pozdravila nas i zatvorila vrata. Iza njih ona je ostala u prošlosti premda sam ja bio sasvim siguran u to da će se pojaviti u budućnosti, jednom, samo ne znam kad jer su stručnjaci za budućnost u deficitu jer je sasvim zgodnije baviti se prošlošću. Bar zbog posla, dok umjesto istorije u školu ne uvedu budućnost kao predmet. Bio sam uvjeren u to jednako kao u saznanje da je Maxell pouzdaniji od Verbatima. O tome sam razmišljao silazeći niz stepenice, a svaka je bila kao jedna nedjelja, a ona je živjela visoko i nisam htio trošiti struju za lift imajući u vidu ekologiju i napor rudara i ministra energetike.

A komšije su bile složne i istoga ukusa za muziku pa sam iz svakog stana glasnije nego što je običaj čuo Patribrejkerse i Dugo te nema. Tekst sam znao napamet.

(kraj u sljedećem nastavku)

- Nema hokeja dok voda ne zaledi - rekao je Ledeni Brajan kad je u julu, sa štapom u desnoj i pakom u lijevoj ruci, došao na jedan od rukavaca Dunava. I tako je postao hokejaš na travi.

Sljedeće zime sam, mislim da je bio 25. januar, Gmail to sigurno pamti, preko interneta rezervisao kartu za utakmicu Ottawa Senatorsa, ili, kako ih mi zovemo, Senatora iz Otave. Utakmica je bila zakazana za subotu, a dolazili su protivnici iz Toronta, ili Torontoa kako to kažu naši stručnjaci za deklinaciju imenica. Tim povodom sam pojačao desetominutnu pjesmu Jesus Of Suburbia, sastavljenu od oko pet cjelina.

- Bi li ti došao na proslavu povodom otkrivanja konjaka i vina u mom podrumu i povodom dvogodišnjice moga nepijenja? Naime, otkrio sam gdje mi je ključ svih ovih sedam godina bio - u džepu koji rijetko koristim! Tako sam sišao u mračni podrum, otključao ga, promijenio sijalicu i našao zalihe - upitao me moj prijatelj Radoslav iz drugog dijela grada, a onda je nastavio: - Dobrodošli u razgovor između dva prijatelja koji neobično vole alkohol i sportove na ledu sa pakom.

A uopće ne izgleda kao Radoslav taj moj prijatelj nego kao klasični Zoran - crn, šiljast i mršav. Danas roditelji djeci daju imena Aleksa, Relja i Luka, kao da djedove rađaju a ne bebe, a sredovječno ime Slobodan je vrlo rijetko, baš kao i Zutroj ili Šafran.

- Vrlo rado bih došao, ali te večeri igraju Senatori protiv Javorovih listova.

- Otkud sad da navijaš za kanadske hokejaše, a ne za Liberec ili Znojmo?

- Navijam, i deda mi je navijao. Ima ljudi koji prate razne sportove - bejzbol, ragbi ili bilijar bez rupa, na primjer. Čak i odbojku. Zašto ja onda ne bih pratio sport braće Lomovšek?

- Tu si sasvim u pravu i ja te podržavam, premda bi tu trebalo čuti i mišljenje Gorčina Stojanovića jer mi sami ne možemo znati je li ispravno navijati za Senatore. I mislim da bi trebalo hokej uvesti u osnovne škole. Pola sata preskačeš kozlić, a onda svi na hokej. Pobjedom naših hokejaša na nekom takmičenju, značajno bi porastao rejting naše države, i naš narod bi bio izuzetno poštovan. Samo, ja bih navijao za Jastrebove iz Čikaga.

- Je l' to zbog Marije?

- Upravo tako - zbog Marije, jer zbog nje navijam i za Bijele sokne u onom drugom sportu, premda ne znam pravila. I za Bikove navijam u košarci, za Vatre u fudbalu, a u onom sportu u kojem se toplo obučeni igrači naguravaju oko jajaste lopte sam navijač Medvjeda. Pravi Čikažanin!

- Još samo reci da voliš i Smashing Pumpkins jer je iz toga grada.

- Upravo tako - volim i Smashing Pumpkins jer je iz Čikaga, ili iz Čikagoa kako bi rekli oni koji kažu da je neko iz Portoa, ili da je grom udario iz vedrog neboa kad ih nešto iznenadi.

- Pa ti si pod žestokim utjecajem te Marije onda.

- Jesam, i ne stidim se toga, premda imam više od 12, pa čak i više od 16 godina, ali manje od 40. Psiholozi to stanje nazivaju zaljubljenost. Ona dolazi na ljeto.

- Rado bih došao na tu žurku, ali ne mogu propustiti priliku da vidim Senatore.

- Šteta, doći će i Željka.

- Koja Željka?

- Fattorini, Željka Fattorini. Jebote, kakvo pitanje! Pa ona što si o njoj neprekidno pričao 2001. i koja ti je izmakla dva puta kao kad lopta udari u stativu, pa u drugu stativu, i odbije se van gola, u noge protivničkog igrača koji je izbije daleko u polje i otkloni opasnost ispred svog gola. Ili, modernijim rječnikom rečeno – sjebao si se propustivši gem loptice, a možda i set loptu!

- Kako ona? Pa nisam je vidio nekoliko godina?

- Eeeee, to je tajna... A da ti i ja i ona živimo u Čikagu mi se ne bismo baš lako viđali jer taj grad na malom prostoru ima ljudi koliko i cijela Srbija, uključujući i Kosovo, pa čak i Metohiju, po popisu iz 2021. godine.

- Da, tamo nema ajmo malo prošetati od centra do kuće.

- I zapamti šta ću ti sad reći - dosta bi ti slično bilo da je umjesto Čikaga u pitanju Moskva ili Sao Paulo. Sreća ti se osmjehnula, a ti idi u Kanadu ako misliš da je tako pametnije.

* * * * *

Razmišljajući o tome sjeo sam na konja i krenuo sam prema gradu, dvadeset na sat. Našao sam ga, toga konja, pored kontejnera prije nekoliko mjeseci. Neko ga je ostavio još dok je bio ždrijebe, odbacio ga je. I meni nije preostalo ništa drugo nego da ga udomim. Bio je smeđ pa sam mu dao ime Zelenko. Mogao sam voziti skutere, ili skupe automobile parkirajući ih tamo gdje drugi ne smiju, da budu uočljiviji, ili velike motore turirajući ispred zgrade neke atraktivne cure. Mogao sam i nabildati svoje tijelo pa nositi uske majice u kojima bih izgledao kao da mišići nemaju dovoljno mjesta. Mogao sam prolaziti motornim sanjkama kroz pješačku zonu željan svoje slike u novinama i na YouTubeu, mogao sam šetati rasnog psa kroz park sa rukavima majice ogrnutim oko vrata, mogao sam ići na izložbe s tim psom, a isto tako jurcati u kabrioletu kroz grad s pojačanim tehno zvucima i bez uključivanja žmigavaca i nikome ne bih bio čudan. Ali ne, ja to nisam imao, imao sam konja.

Dobro bi mi došao 1999. kad autobusa nije bilo jer nije bilo benzina. Dobro sam ga hranio, a kad mi je jedan komšija, lokalni prvak među smradovima i poznati prdonja i konjokradica, šetajući psa prigovorio kako konj smrdi i da od njega treba napraviti kulen, ovaj ga je nabio kopitom stražnje noge u glavu kao što je to znao raditi i magarac Zazun iz onog crtića kojeg se rijetki sjećaju.

Zelenko nije bog zna kako govorio naš jezik, čak ga nije ni natucao jer je bio samo obični konj a ne rasni pas plave krvi. Ali sve je dobro razumio, pa ga je odalamio kopitom. Sad komšija šuška dok brblja, a i ako jede kulen, jede ga kutnjacima, s obzirom da nema sjekutiće, a umnjake nije ni imao, jer takvi bezumni ljudi ne mogu imati umnjake. Zelenko nije volio da ga vređaju. I tako sam ja sa Zelenkom išao prema gradu, a nisam bio ni pijan ni napušen. A ni Zelenko.

Razmišljao sam o onome što je rekao Ledeni Brajan. Stvarno, kako je to biti emigrant? Kao hokejaš u julu, u raskošnoj dvorani zagledan u vodu, bivši led. Šta bi bilo da odem živjeti u stranu zemlju, u Kanadu na primjer? I idem ulicama Otave ili Vankuvera i ne vidim nikoga poznatog. I idem i drugi dan, i opet isto. I treći dan bude isti kao i stoti, nigdje niko poznat. Nekad je to dobro, a nekad loše, zavisi koga bih sreo.

Ponio sam dvadeset papirića. Na svakom je pisalo mjesto koje moram obići toga dana. Računi, dokumenti, dućani, crkva, kafić, pekara, pijaca, majstor, apoteka, udruženje hipohondara da vidim šta ima novo u medicini... Sve sam to napisao na papiriće, i ponio ih. Kako bih koji posao završio, papirić bih pojeo,. I tako sve dok sam imao zadataka. Kad bi papirići nestali, ja bih se osvježio bezalkoholnim pivom u koje sam dodavao po jednu rakijicu da ga pojačam.

Naišao sam na mog prijatelja Teglu. On je toga dana nosio kapu gagarinku. Lice viri, a kosa ne, samo šiške koje Tegla ne nosi jer fura kratku kosu, tako kaže. Svojevremeno je nosio one slušalice što griju samo uši, ali izgleda da ga danas zebu vrat i kosa, pa slušalice nisu dovoljne. Ili je oprao kosu pa je još mokra. Te kape obično nose oni što imaju do 12 godina, ali je Tegla rekao da su one izvrsne i za starije i da se on ne srami tih kapa, te da je to bolji modni detalj od palestinske marame koja je sad u modi i izvan Palestine.

- Kako to da nosiš okrenutu na crvenu stranu kad obično nosiš žutu izvana?

- To je zato što sam juče sušio kapu iznad peći, pa sam se malo zamislio, a ložio sam suvom hrastovinom starom dvadeset godina pa je zagorjela. I sad me sramota ako neko vidi da je izgorjela. Jesi li čuo da se oženio Zdenko Pal?

- Ideš!!! Pa kako to, nema još ni 40 godina a već se oženio?

- Nagovorili ga roditelji, najprije njegovi, a onda i njeni. Ali zadržao je svoje prezime. Sad je i dalje Pal.

- A kuda ideš ti?

- Na meč u Bački Maglić. Pikado. Idem gledati susret dva najbolja igrača do 18 godina u cijeloj pokrajini. A onda vodim sestrića u školu fudbala „Ivan Adžić“. Mali nema pojma ni desnom ni lijevom pa sam ga tamo upisao jer je bilo mjesta. Možda jednom zaigra u našoj tut-gut ligi za Zvezdu ili Partizan ako bude našao dobrog menadžera koji poznaje prave ljude. Samo da se ne prokocka, a već lupa poker aparate.

Malo dalje naišao sam na jednu Lidiju. Za nju je Tegla rekao da je dobra pička, što se moglo zaključiti i po njenom imenu. Baš tako je rekao, tim riječima. To je bilo još u prošlom stoljeću, ali je ta ocjena i sad bila na snazi, upravo sam se uvjerio u to. Prošli smo jedno pored drugog jer je ona bila ljuta što na Facebooku nisam pohvalio njenog rasnog psa marke rotvajler. Štaviše, napisao sam da bi u tom uzrastu pas morao već znati tablicu množenja, a njen je jedva znao sabiranje.
U tom trenutku s druge strane naišli su Šantić, Škundrić, Šindolić i Šamšal. To su moji prijatelji. I jurili su nekamo.

- Kuda letite, Šantiću, Škundriću, Šindoliću i Šamšale?

- Šamšalu se kaže, pazi na vokativ - rekao je Šindolić.

- Idemo u sud. Imamo parnicu. Čuli smo da je Basara nešto pisao o nama pa da vidimo o čemu je riječ. I to samo ako stignemo na red jer je prije nas neki pedofil koji je kupio svom sinu i njegovim prijateljima sladoled pa ga sad tuže. I jedan što je koleginici na poslu ponudio svoju stolicu da sjedne što je klasičan mobing i seksualno napastvovanje. A da ne govorim o procesu desetljeća, a to je suđenje roditeljima koji su zanemarili svoje dijete. Zamisli, mali već ima skoro dvije godine a oni ne samo da mu nisu otvorili profil na Facebooku nego nisu uopšte stavili niti jednu sliku na internet. Nigdje ga na Facebooku nema, kao da ne postoji! Pa je l’ to ljubav prema djetetu?

- Ovaj je pedofil prije toga već bio osuđen jer je jednom povezao kući tuđu djecu iz škole jer je padala kiša, pa su ga tužili. Molim te, ako izgubimo na sudu, napiši dvije hiljade grafita na zidovima Sloboda za ŠŠŠŠ pa da nas onda oslobode - rekao je Šamšal.

Nastavio sam niz ulicu krećući se lijevom stranom brojeći ljude s druge strane ulice, kako je i red. I tada naletim na Petka. Mlad čovjek, nema ni pedeset godina. Mogao bih opisati kako izgleda, ali ko će od vas po tom opisu njega sutra prepoznati na ulici. Niko. Ma ni večeras, ako ga vidite. Nije ni važno u ovom slučaju kako izgleda već ono kuda ide i šta namjerava. A i ne bih da završim na sudu zbog toga, kad mu zafali novaca da me tuži da sam o njemu pisao bez dozvole. Dakle, bio je to jedan Petko, jedan od nekoliko miliona koji nose taj nadimak. Išli smo zajedno u prvi gimnazije, pa onda samo ja u drugi, ali onda opet zajedno u treći.

On je samo odmahnuo rukom, a onda je počeo gladiti svoju isturenu bradu gledajući negdje u pravcu Saturnovog satelita Enkelada. Rekao je da je ranije ustao, negdje u zoru, i da šeta gradom. Nije mogao spavati jer ga je kopkalo gdje je Karpov 1985. pogriješio u šestom meču protiv Kasparova, pa je dozvolio da Kasparov smanji na 5:1.

- Vidiš, mislim da je ključno sljedeće - Karpov je vukao loše poteze. To je bila velika greška, loši potezi. Pazi šta ću ti reći; da je on pametnije poteze vukao od početka partije, od samog starta, da je povlačio bolje poteze, on bi možda pobijedio. Ovako, Kasparov je dobio tu partiju. To mu je kasnije otvorilo vrata da napravi i antivirus Kasparovski. Inače bi se taj antivirus zvao Karpovski.

- Misliš da je tako?

- Tako i nikako drugačije! Pazi, sad ću ti reći nešto. Ja sam juče dobio Kasparova na Yahoou. Matirao sam ga u 16 poteza. Lijepo je pisalo Kasparov – Petko 0:1. Dobra stvar kompjuterskoga šaha je što ti protivnik ne može maznuti pijuna dok ideš složiti jedan fla-vor-aid da se osvježiš i potakneš mozak vitaminima na bolje kombinovanje. Drugo, ne može ti srušiti figure slučajno kao što je to Šešelj radio protiv Draškovića kad god bi gubio, a bilo je to uvijek, iako mu je Drašković davao kraljicu i topa viška. Treće, kad imaš pišonju za protivnika, a on ne pere ruke, higijena biva potisnuta i to ometa koncentraciju. Jednom sam igrao protiv jednog što liže prste prije svakog poteza. I ti mu želiš maznuti topa, a on balav po glavi, taj top. I ti odustaneš, a kasnije ti on uzme kraljicu tim topom i tim prstima. Da ne govorimo o onima što najbolje razmišljaju dok im je kažiprst duboko u nosu, pa stimulišu centar za napadačke figure.

I tako ja nisam prešao više od 520 metara, a već sam sreo toliko poznatih. Dvojici sam mahuno izdaleka, u znak pozdrava, a oni su meni uzvratili na isti način. I to je bilo dovoljno. Nije bilo potrebe da prelazimo na drugu stranu ulice da se rukujemo. Da smo imali šešire na glavama, mi bismo ih u znak pozdrava podigli. Ali nismo imali, što je jedan od osnovnih nedostataka gologlavih ljudi. Tu se našao i moj prijatelj Primo Žulaga koji je krenuo na kurs crnogorskog jezika jer je tvrdio da vrijediš onoliko koliko jezika znaš.

Iza njega sam sreo jednoga koji se smijao držeći se za trbuh i ja sam tek tada shvatio šta znači do tada meni nejasna i neobična riječ „lolčina“ koju koriste samo najnačitaniji internet korisnici.

- Šta ti je, šta se smiješ tako?

- Pa kako neću, i ti bi. Gledao sam super epizodu Prijatelja. David Schwimmer je ekstra, neko mu je pojeo sendvič i on se zbunio, a onda i iznervirao. Razumeš? Pojeo mu je sendvič, hahahaha. Epska epizoda! Jao, kako je smešno, plačem od smeha, ekstra! Lolčina!

Ubrzo mi je jedna Aleksandra rekla da se udaje. Rekla je to veselo, jer radilo se o ljubavi, rekla je. Ipak, dodala je da zabilježim i njen novi broj jer se možemo čuti ako se razvede, što nije isključeno, naglasila je.

Ona i ja smo svojevremeno bili bliski, negdje između 16. i 22. stoljeća. Shvatio sam da me više ne voli kad sam je pitao koji je njen omiljeni element. Rekla je da je to bez sumnje fosfor.

- A tvoj? - pitala je više nego znatiželjno.

- Željezo, rekao sam ponosno. A je l’ ima neki koji te nervira, koji ti ide na živce? - upitao sam naslućujući nešto. Razmislila je malo i onda rekla:

- Pa željezo.

 Ja sam od onih ljudi kojima ne treba triput reći. Izašao sam i zahvalio joj se na saradnji. Bio je to kraj naše veze sve dok, ona to još ne zna, jednom u budućnosti ona ne doseli u moje neposredno susjedstvo gdje ću se ja pokazati kao izuzetan komšija raspoložen za prijateljske utakmice dok je njen muž na čestim poslovnim putovanjima u inostranstvu s kojih će uredno i naizgled nehajno postavljati slike na Facebook. Pa ni griz ne valja kad se jede ohlađen, makar na njega naribao sto trideset dekagrama najbolje njemačke čokolade sa osamdesetpostotnim kakaom koju je on donosio iz Švicarske da njome učvrsti brak. A ista ta je jednom ostavila dečka otvoreno mu govoreći kako ne podnosi ljude koji kupuju mlijeko sa 1.6% masti. Ona je stalno kupovala ono jače i to je bio jasan znak. On se nakon toga predozirao, ali ne mlijekom ili drogom nego šumećim tabletama željeza, pa je takav izašao na kišu. Brzo se oporavio, ali su mu uši korodirale s vanjske strane. Zanimljivo je da su se i taj bivši i ovaj sadašnji zvali Anđelko. Imali su naizgled isto ime. Ali samo naizgled. Jer, jedan je bio Anđelko kao Kremenko, Fredov prijatelj, a drugi Anđelko kao sladoled Rumenko. I nisu se odazivali ako im ime pogrešno naglasite.

Zabilježio sam broj i napisao pored njega oznaku koja bi me trebala podsjetiti čiji je to broj - Aleksandra. Eto kako nekoliko slova može olakšati situaciju.

Nastavio sam prema sportskoj radnji u kojoj sam namjeravao kupiti šal i kacigu za hokej, da budem pravi navijač, čistokrvni Otavljanin. Uzeo sam jednu crvenu, golmansku. Otišao sam u kabinu da je probam. Zagledan u ogledalu zapazio sam kako sam znatno stariji nego što sam bio prije 12 godina. Šta ćeš, vrijeme ide, nema nazad. Još ne, dok nam ne pošalju svemirca koji će to učiniti pa će generacijama iza nas to biti sasma normalno. Jedva sam je navukao preko glave. Tu sam se odmah slikao da sliku stavim na internet i čujem šta o ovome misle online stručnjaci. Odmah su se javili znalci, modni mačak Gorčin Gumi-Gumi, inače Dorćolac, i modni guru Aca Englez, nježan k’o maslačak, obojica fanovi Frajli, vojvođanskog tanga. Rekli su mi da sam demode.

Gledao sam ogledalo i tamo vidio samog sebe. Isti ja, nema sumnje, ogledala rijetko griješe. I mislio sam kako sam mogao biti i drugačiji nego što jesam, na primjer ljepši, što bi mi olakšalo neke puteve u životu, ali bi mi tada neki zavidjeli na ljepoti pa sam bio zadovoljan ovim što jesam, skromno sam zaključio.

Bila je malo tijesna. Htio sam probati i broj veću. Ali nisam mogao jer ovu nisam mogao skinuti, a i da jesam oni veću nisu imali. Pokušavao sam, ali nije išlo. Imala je i onaj dio ispod vrata i tu je negdje zapelo. Rekla mi je prodavačica da dođem za sedam dana kad se vrati njen šef koji će mi otkriti tajnu kako da je skinem, a da mi glava ostane na ramenima, da ostanem u komadu. Zahvalio sam joj što je ljubazna i izašao van s namjerom da odem u Beograd po kacigu, a ako ni tamo nemaju da odem do Rima jer tamo sigurno imaju, bar od čukundede, sigurno je neko čuva na svom tavanu. A usput ću se slikati pa staviti slike na internet da opravdam novac uložen u kompjuter. Tu sam kupio sjemenke bundeve da ponesem u Kanadu ako oni tamo nemaju. Moram nešto grickati tokom utakmice, to je tradicija, zanimacija za zube, sport za zube. I baš tu naiđem na još jednog prijatelja.

- Znam, znam - veli on odmahujući rukom. - Znam, čudan sam ti, misliš da sam pretoplo obučen jer nosim četiri džempera, rolku, zimsku jaknu, rukavice i dva šala, a imam i tri para čarapa, od kojih jedan par uopšte nije isti, pa i nije par nego se radi o različitim soknama - rekao je on jer je bio neobično topao zimski dan. - Ali ajde ti vjeruj meteorolozima i njihovim tromjesečnim prognozama – nastavio je dok su mu ispod šala samo oči izvirivale. - Čudiš mi se, znam, ali i ja se čudim pogrešnoj prognozi meteorologa koji su prije tri mjeseca za danas najavili znatno hladnije vrijeme i moguću kišu, i hladan vjetar iz pravca Maglića, i to ne običnog nego onog bačkog, odakle ni čips nije rijedak.

Bio je poznat po tome što je u gimnaziji nosio duplu pernicu, dok su ostali u džepu imali samo običnu olovku i penkalo po kojem je Hrvatska poznata u cijelom svijetu. Čim nekud odeš i kažeš penkalo, odmah znaju da si iz Hrvatske i odmah se sjete penkala, kravate i skijaša Kostelića, pa čak i pate malo jer ih smeta što si i ti na neki način prvak svijeta, posebno ako uzmemo i kauboje što igraju rukomet. Kao što te neobično poštuju kad kažeš da si iz Srbije jer znaju da si ti isti Novak Đoković, pa čak i zlatni odbojkaš, plavi orao. Imao je on četiri gumice taj moj prijatelj, od toga dvije mirišljave, set nemirišljavih flomastera od 36 boja, drvene bojice ako nešto bude trebalo podvući, kistove koje je koristio posljednji put u osnovnoj školi, onu olovku koja ima četverobojne uloške u sebi, nalivpera, rapidografe, pa čak i tempere i korektor ako bude pisao pa pogriješio. Volio je pune pernice, imao je opremu kompletniju od najbogatijeg osnovca.

Otišli smo u obližnji kafić. Na zidu je stajala slika, i to maturska. Ali ne Titova nego je neko stavio Davida Hasselhoffa. Bio je ozbiljan na slici, u skladu sa situacijom u našoj zemlji. A pored njega je, jednako obučen i jednako ozbiljan, bio konobar, isto na slici. I taj je konobar sišao sa slike i pitao nas da li bismo nešto popili ili smo samo došli sjesti da se ugrijemo.

- Hoćemo li po coca-colu? - pitao sam prijatelja.

 - A ne, ja to ne pijem, to je čisti otrov.

 - Pa šta ćeš ti?

- Ja ću fantu. To su čisti vitamini iz najboljih naranči, čisto voće ekološki uzgojeno.

Konobar je zapisao, a ubrzo i donio ono šta smo tražili.

- E, nije nam stigla danas ova što pere čaše pa ih nismo oprali jer to nije naš dio posla, nisam ni plaćen ni kvalifikovan za to. Ali evo ove, isto je od fante. Samo pazi, pij s ove strane, vidi se karmin gdje ne bi trebao ako si gadljiv - ljubazno je objasnio konobar mom prijatelju.

Ja sam pio na slamku jer mi je smetala žičana rešetka koja je štitila od paka. I to s pravom, jer je odnekud baš tada doletio pak i pogodio me u glavu. Ali me kaciga spasila.

Malo se raskomotio moj prijatelj, skinuo je dva džempera i odmotao jedan od dva šala, a onda otišao u toalet i namočio vrat vodom da se malo rashladi. Bio je u istom pletenom prsluku, koji je nosio i 92. ali je onda bilo demode, a sad je mode, i u trendu, retro stil. Nekada je nosio tregere, a iz praktičnih razloga je prešao na kaiš. Jedan ga je svakodnevno psihički maltretirao. Volio je natezati njegove tregere i odapinjati ih što je mom prijatelju smetalo. Jednog dana je moj prijatelj došao bez tregera, imao je kaiš. Skinuo ga je sa hlača i izudarao siledžiju kao što je ćaća tukao Ivu u Jelenku kad je Ivo vikao „nemoj, ćaća“, zbog čega sam ja zamrzio toga glumca koji je glumio ćaću.

- Je l’ još koristiš one dodatke za ishranu, onaj hormon rasta?

- Ne. Dovoljno sam narastao. Imam 232 centimetra i mislim da ne treba pretjerivati.

Čudno su nas gledali u kafiću, kao da smo neki čudaci iz crtića, ja s tom kacigom, on 232 centimetra visok. Smijala su mu se dva bildera u uglu.

- Šta je, bikovi, jeste li spremni za sajam? - odbrusio im je.

- Da znaš da jesmo, idemo i na sajam zodijačkih bikova. Razmjenjujemo iskustva iz prošlosti, ali i iz budućnosti – odgovorili su uglas.

Budući da nismo htjeli pričati o problemu globalizacije i diktatu velikih sila jer nismo bili dovoljno pametni za to, nismo znali o čemu dva prijatelja mogu pričati nego o politici. Zato smo u nastavku druženja samo šutjeli jer nismo bili ni dovoljno duhoviti, inače bi smo pisali za „njuz“. Šutnju je prekinuo moj prijatelj kad je upitao koliko je sati. Rekao sam mu da je 12.40. Minutu kasnije pitao me opet koliko je sati. Rekao sam mu da je 12.41.

- Tako sam i mislio - kazao je i otpio još jedan gutljaj.

Na kraju smo se pozdravili bez rukovanja i rekli jedan drugom da se vidimo u nekom narednom periodu, koje će, prema prognozama, sigurno doći.

(nastavak slijedi)

Večera samo što nije bila gotova kad se sjetio da nema kruha. Odlučio je prošetati do pekare. Bilo je 18.30.  Gosti su trebali stići u 19.00. Imao je vremena. Nije ga bilo neobično dugo. Žena, troje djece, ženini i njegovi roditelji, sestra, njen muž i njihova djeca, kao i kumovi već su ga čekali. Nije ga bilo. Zvali su ga na mobilni telefon, ali je bio nedostupan. Konačno, izašli su da ga potraže. Nigdje ga nisu našli, a ulice su postale puste jer je padala noć.

Prijavili su policiji da ga nema, nakon što su pozvali sve prijatelje i susjede, i nakon što su obišli više puta sva mjesta u susjedstvu. Bili su i na željezničkoj i autobusnoj stanici, ali ga nitko nije zapazio. Automobil je ostao u garaži, kao i bicikl na kome je bila probušena guma. A izašao je u trapericama, patikama i plavoj košulji. Jedini trag na koji su naišli bio je u najbližoj pekari. Rekli su da je tražio kruh, ali da oni nisu imali. Nije htio čekati 30 minuta da se ispeče novi pa se pristojno izvinio, pozdravio i otišao u drugu pekaru.

Nije dugovao nikakve novce, a ni njemu nisu dugovali niti su se s njim sukobljavali. Nije se družio sa sumnjivim ljudima, živio je običnim životom. Imao je dovoljno za lagodan život, ali daleko od toga da je bio bogat i kao takav meta kojekakvih kriminalaca, pa je i otmica bila isključena. Živio je normalnim životom i svi su za njega govorili da je dobar i pošten čovjek. Njegov veseli karakter i druželjubivost isključivali su opcije bijega od kuće, ili bilo kakvog nerazumnog odlaska. Čak je imao i čvrste planove za budućnost o kojima je s veseljem i oprimizmom govorio, čvrsto uvjeren kako će se ostvariti. Zato nitko nije mogao naslutiti šta se dogodilo.

Tražili su ga preko interneta, preko oglasa, lijepili su plakate s njegovim licem širom grada, s nadom su čekali svaki poziv, svako zvono na vratima, ali nije se javio. Iz stana nije odnio nikakve dokumente, ništa što bi moglo navesti na nekakav motiv, na razrješenje ove misterije.

Nije ga bilo ni nakon mjesec dana, ni poslije dva mjeseca, pa su i novu godinu dočekali bez njega. Neveselo i zabrinuto. Događalo se da njihov pas ode na nekoliko dana pa se vrati, a susjedov mačak je to radio svake godine. Jednom ga nije bilo skoro puna tri mjeseca, a onda se vratio, kad ga nitko nije očekivao. Kao da je bio odsutan jedan dan. Ali bila je to slaba nada, čovjek i mačak ipak vode različite živote.

Iznajmili su privatne detektive, ali od njih nije bilo nikakve koristi. Izgledalo je da ga neće nitko naći, pa čak kad bi se u potragu upustilo sto Moldera i isto toliko njegovih crvenokosih kolegica. Neki ljudi nestanu i nikada se ne vrate. I nikad ih ne pronađu. Nikada ne saznaju što se zbilo. Tako je bilo i s njim. Nemirne noći i dani puni iščekivanja su se samo nizali, ali ništa novo nisu donosili. Kao da ga nikad nije ni bilo, kao da su njegovo postojanje sanjali, umislili.

Točno šest godina kasnije, netko je pozvonio jer su vrata bila zaključana. Bilo je 18.50. Ustala je njegova žena da otključa očekujući sina koji se svakog trena trebao vratiti iz škole. Toga dana imao je izbornu nastavu iz biologije i proučavali su život žaba u teglici. A ispred vrata je, s kruhom u rukama, stajao njen muž. Ne treba govoriti koliko se iznenadila kad ga je ugledala. Bio je jednako obučen kao kad je nestao, svježe obrijan i s istom frizurom. Bio je potpuno isti kao onoga dana kad je nestao. Donio je i pet svježih vekni.

- Još je topao – kratko je rekao.

Čudio se kad je žena skočila na njega, zagrlila ga i plačući i smijući se istovremeno počela ga ljubiti. Nasmijao se i rekao:

- Ajde, ajde, nemoj da nas vide gosti sad kad dođu. Šta ti je to s frizurom?
– Pa gdje si ti, gdje si bio sve ove godine? – uzbuđeno je upitala.
– Godine? Šta ti je? Tako sam ti nedostajao ovih 20 minuta, je li – rekao je sasvim ležerno, a onda stavio kruh na stol u kuhinji.

* * * * *

Nekoliko dana kasnije izašla je vijest u novinama na drugom kraju planete kako su negdje daleko, u jednom gradu, neki stanovnici ugledali NLO i vjerno ga opisali. Svijetlio je, onda se spustio i kratko se zadržao, a onda se izgubio velikom brzinom u beskonačnom svemiru, tvrdili su. Nitko nije povjerovao u tu priču. A pravu istinu su možda znali samo vanzemaljci s daleke planete kojoj treba punih osamnaest zemaljskih godina da se okrene oko same sebe.