Mladi luk

Inspektor Davidović je sjedio za radnim stolom i slagao pasijans. Bio je nadomak završetka igre, a slagao je onaj sa četiri boje, kad mu je zazvonio telefon. Najavili su se posebni gosti koji dolaze u pratnji važnih gostiju za koje je samo rečeno da su iz Amerike. Hitro je ugasio cigaretu Davidoff, u skladu sa svojim prezimenom, u prepunoj pepeljari. Brzo je sklonio karte i novine sa stola, sakrio u ormar prot aznu flašu od vina i dvije limenke piva koje su tu stajale već nekoliko dana. Obrisao je prašinu s polica, pospremio kancelariju i poslao sekretaricu u najbližu prodavnicu po napolitanke i sok.

Najavljeni gosti su ubrzo stigli i on ih je primio i počastio. U kratkom razgovoru obavijestili su ga o njegovom novom zadatku.

“Davidoviću, ti ćeš biti šef akcije koja nam je poverena. Pretpostavlja se da se na Fruškoj gori krije veliki zločinac Jason Voorhees, poznat po tome što ubija kad je petak i to trinaesti. Amerikanci ga traže još od 1980. godine. On je masovni ubica, psihopata, kriv je za 154 ubistva, a možda i više. Njegovi branioci ga oslobađaju krivice za prvi i peti deo jer su tada, tvrde, drugi počinili zločine, a Jason je nevin. Tvrde da imaju snimke i da je jasno da Jason nije kriv. Kažu da poseduju i dokaze da se u petom delu krio negde bolujući od kurjih očiju. Ali tužilac nije gledao najnovije delove jer mu je već i za prvih devet zaprećeno električnom stolicom, za koju u prethodnim delovima nije dokazano da li mu uopšte može nauditi, pa nema vremena za gubljenje. Nema vremena za gubljenje vremena, razumeš šta tražimo?!”
“Razumem, sve razumem, imao sam sve petice u osnovnoj i u gimnaziji. Ko razume ako ja ne? Pa otkud on kod nas?”
“Ne zna se, ali se pretpostavlja da su prste umešali i vanzemaljci, o čemu je govorio američki kolega agent Mulder iz FBI-a, i crvenokosa koleginica Scully.”
“Scully je lepa i seksi, sećam je se. Malo je starija, ali nisam ni ja neki Tarzan. Da ja imam takvu saradnicu radio bih 24 sata dnevno sedam dana u nedelji 52 nedelje godišnje do penzije, što je, takoreći, svaki dan”, rekao je inspektor Davidović.

I inspektor Davidović je sjeo za stol, uključio torrente i namjestio sve nastavke filma. Odlučio je ući u trag Jasonu i riješiti taj slučaj koji nisu uspjeli ni američki stručnjaci.

U međuvremenu je njegov saradnik došao sav ozaren i donio je odštampane slike i čitavu Jasonovu biografiju. Pokazao mu je slike.

„Evo, šefe, ja sam mu ušao u trag!“

Davidović ih je pogledao, zatim je pogledao podređenog, bacio slike na pod, pa nasmijano i veselo viknuo:

„Jesi li ti lud?!! Hahahaha. Pa to je moj idol iz mladosti, australijski pevač Jason Donovan, hahaha. Jebemti, pogledaj to lepo lice, taj nije ni mrava zgazio, a ti našao da ga juriš zbog više od 150 ubijenih ljudi, većinom omladinaca. Hahahaha! Too many broken hearts in the world, there’s too many dreams can be broken in two…“, zapjevao je. „Ovo je pravi Jason, onaj koga tražimo”, rekao je i pokazao slike optuženika s maskom.

Narednog dana Davidović je poslao svoje najbolje ljude da ispitaju žitelje fruškogorskih mjesta i da saznaju da li išta znaju o Jasonu. Čak je i on krenuo gore. Želio je po svaku cijenu u što kraćem roku riješiti ovaj zamršeni zadatak, i dokazati se pred nadređenima, ali i pred stranicma. Ko zna, možda Scully sazna za njega, pa ako se još nije udala, ili ako se razvela, što je sad trend u Hollywoodu, i ne samo tamo, i evo mu šanse.

Specijalna ekipa otišla je u šumu. Bili su tu i specijalci naoružani dugim cijevima i sakriveni iza fantomki. Čak su se provukle i televizijske ekipe željne senzacionalnih vijesti. Pretraživali su teren. Imali su sliku, ali ona nije mnogo značila jer je na njoj Jasonovo lice bilo sakriveno maskom, pa ako je više ne koristi onda im slika ne znači mnogo. Američke kolege su im rekle da voli jezera, i da koristi hladno oružje, da nikad ne trči, ali da brzo hoda, da ubija bez jasnog povoda, i bez reda, da lako umakne kad osjeti strah i da je nečujan. Težak neprijatelj, neće biti lako, shvatili su srpski specijalci.

Na benzinskoj stanici su se zaustavili da natoče dvadeset litara benzina i dva snickersa. Usput su pitali da li je proteklih dana tuda prolazio neko sumnjivog izgleda i ponašanja. Radnici na pumpi su odmahnuli glavama.
„Mi samo radimo naš posao, ne znamo mi ništa”, govorili su.
„A neko poznat?“
„Da, bio je onaj političar iz Velikog brata, ali njega ima gde hoćete“, rekao je mlađi, a onaj drugi ga je prekorno pogledao i rekao da ne zna ništa, bojeći se Jasonove osvete.
„E, gospodine! Gospodine, stani“, viknuo je pričljivi radnik kad su se inspektori udaljili do auta. „Bio nam je i jedna čudak koji je kupovao regular za motorku. Sam je uzeo, ostavio crevo na zemlji kad je napuno motorku i kanister, i otišao, a nije platio. Pobegao! A sledeći put neće moći tako, ja vam kažem! Ima da ga uhvatim za kragnu i protresem!“
„Stani, stani; kako je izgledao taj čovek?
„Ma ludak, nosio je neku masku kao da je na maskenbalu. Verovatno je bila žurka u nekoj vikendici pa je on došao s maskom na licu. Onako, bela maska, okrugla, s rupicama.“

Inspektori su zaopisali taj podatak i rekli radnicima na pumpi da budu oprezni.

„Ništa ne brinite, imam ja nož“, rekao je i iz džepa izvadio nožić za guljenje jabuka, rasklopio ga, pa njime otvorio flašu piva, prolio malo na beton, podigao uvis da nazdravi odlazećim gostima, a onda nagnuo i glavu i flašu i počeo glasno cuclati gorku tekućinu.

Nastavili su dalje. Prošetali su šumom, zabilježili rijetke vikendice, obišli kolibe uz jezera. Svratili su i u manastire, ali su se ljudi koje su zatekli u manastirima samo prekrstili začuđeno i dali negativan odgovor na pitanje da li se neki čudak pojavio u njihovom kraju u posljednje vrijeme. Nikakvo čudo, Jason, ako je kojim slučajem vjernik, u šta je teško povjerovati, vjerovatno je katolik ili protestant. Pravoslavci u Americi nisu česti, a vjerovatnije je da bi se zvao Jasmin ili Jasenko da je neki naš, da je pravoslavac.

Odlučili su da se raspitaju i kod stanovnika naselja na Fruškoj gori. A sve su češće dolazili specijalci, blokirali su dijelove šume, ispitivali su teren, ljude, posmatrali, zapisivali, pretraživali, ali ništa nisu uočili. Ubica je još uvijek bio neuhvatljiv. Nailazili su ponekad i na podsmijeh ljudi. Tako im je jedan rekao da je vidio i njega i njegovog vanbračnog sina, i da malo-malo pa dođu vanzemaljci, pokupe grane i vrate se nazad, da je na obližnjem jezeru u decembru vidio sjevernog medvjeda, a da je česta i ptica dodo, a da je Freddy Krueger kod njegovog dede kupovao med, samo da ga u posljednje vrijeme nema jer je našao bolji med kod jednog američkog pčelara. Inspektori su to zabilježili, ali su pored stavili i upitnike.

Radnik u jednoj prodavnici sportske opreme je rekao da je neko sumnjiv naišao prije dva ili tri dana:

„Bio je tu jedan rmpalija. Onako, krupan čovek, ovako kao ja. I markantan, ovako kao ja. Onako, ima ga. I on je ćuteći razgledao radnju, a onda uzeo hokejašku masku i otišao u kabinu da je proba. Nije mu se svidela. Izašao je bez pozdrava, isto kao što je ušao. A meni je izgledao sasvim uobičajeno, pomislio sam da je to trener nekog od sremskih hokejaških klubova.“
To je bio znak za policajce da su na dobrom tragu pa su se smjestili u jednom prenoćištu jer je padala noć, a i iznad Fruške gore su se nakupili gusti oblaci.

Naredno su jutro prošetali šumom i razgovarali s ljudima na koje su nailazili. Bila je subota, trideset i prvi, posljednji dan u mjesecu, i to je privuklo dosta izletnika. A niko nije vidio sumnjivca. Ipak, nekim je izletnicima iz Novog Sada nestala sjekira za drva koju su ponijeli u želji da naprave roštilj. Sumnjali su na izletnike koji su nestali istovremeno sa sjekirom. Drugi su opet rekli da im je nestao nož za meso, velik i oštar. Sve je to bilo sumnjivo i detektivi su odlučili da ostanu na Fruškoj gori još nekoliko dana. U jednom je restoranu održana i svadba, ali tu nije bilo Jasona, bar ga niko nije zapazio. Samo se čulo kako veseli muzičari pjevaju „Siđi siđi, Džejsone, siđi sa planine, nisi siš’o četiri godine…“

Maturanti gimnazije iz Sremske Mitrovice su tvrdili da su iz daljine vidjeli nekog čudnog čovjeka u šumi pored jezera Moharač. Nisu htjeli prespavati u šumi jer je nestalo struje, a oni su žurili provjeriti facebook te večeri, pa su odustali od boravka u prirodi. A gimnazijalci iz Šida odustali su od spavanja u kolibama na obroncima gore jer su na sajtu državnog hidrometeorološkog zavoda pročitali da će padati kiša i da će biti hladno, iako je sve govorilo da će biti vedro i toplo. Za to u Mongoliji meteorolozi mogu biti osuđeni na smrt, ali su kod nas u nedostatku propisanih kazni bezbjedni pa slobodno griješe i zavitlavaju se s maturantima koji su htjeli provesti romantični vikend. A možda su im spasili živote, ako je suditi po pokolju s početka Jasonovog pohoda.

Predveče su se istražitelji spustili do jezera Sot, na zapadnoj strani Fruške gore, pa do restorana s ribljim specijalitetima i raskalašnom atmosferom. Gazda se požalio da su mu prethodne noći nestali bicikl i motorna pila iz šupe. A policajci nisu mogli znati šta bi bicikl mogao značiti Jasonu, i da li ga uopšte zna voziti. U nastavcima koje su gledali nije se služio biciklom, ali je pilu znao upotrijebiti. Sjeli su pored jezera. Pijuckali su špricer i gledali u plovke dvojice ribolovaca pored njih. Odjednom, kad se spustio prvi mrak, začulo se nešto neobično uz obalu jezera. Kao da je neko iskočio iz njega. Jedan je ribolovac to pripisao smuđu koji je došao osmotriti prostor da može upozoriti rodbinu, a drugi je rekao da je to šaran, jer samo šarani tako divlje iskaču iz vode. Treći je pak rekao da je to još jedan dokaz o postojanju čudovišta iz Sot Nesa, kako je on zvao jezero. Policajci su glasan pljusak pripisali većoj količni već popijenog špricera.

U obližnjoj seoskoj kafani sljedećeg su jutra naišli na nekoliko gostiju. Sjeli su pored usamljenog čovjeka u uglu šanka, platili mu turu i pitali ga za sumnjiva lica u tom kraju, kao i za strance. Radnik je zaposlen u magacinu diskonta pića, rekao je, i zahvalio se na piću, pa je trgnuo dupli vinjak. A onda je dodao da tu stranaca nije bilo još od 1944. Ipak je dodao da je vidio jednog sumnjivog lopova, i da misli da je narkoman. A rekao je i da je s izvjesnim bradatim pustinjakom, s kojim je svojevremeno radio, kartao belu prije sedam dana.
„Bio je tu, evo kao što vi sedite. I mogu vam reći da nema pojma, uopšte ne prati kartu. Je l’ tako da sam otresao onog bradonju neki dan u beli“, tražio je da mu konobarica potvrdi uspjeh.
„Smanji piće“, rekla je i zapalila cigaretu, a onda pustila kolut dima prema prozoru.
„A moj kum ga je deset puta zaredom tukao u šahu. Ovaj mu jede pijune, kao da je to smisao igre, a s druge strane dobija mat. Budala“, dodao je.

Naišao je i čuvar šume, suvonjavi čovjek od četrdesetak godina. On je već čuo da se policija raspituje za opasnog psihopatu. Ponudio je svoju pomoć i rekao:

„Nema toga što ja ne vidim. Stalno sam u šumi, to je moj život. Kad neko krade drva, ja vidim. Kad se lovci vaćare međusobno na čeki, ja saznam. Eno, neki dan sam u grmlju uhvatio onog s televizije s kamermanom, zakopčava šlic i pije Knjaza Miloša, vulkansku vodu. Vidim i kad neko dovozi ljubavnice, kad političari dolaze i povraćaju po sebi pijani, kad ptica proleti, znam i koja koliko jaja snese, i kad vepar prdne, sve ja znam. Samo mi dajte broj i ja ću da vam javim.“

Oni su mu dali, a on ih je narednih dana zivkao svakih sat vremena da javi kako ga još nije vidio, i zahvaljivao se na cigaretama koje su mu dali. I ponavljao je da ne brinu jer će on prvi vidjeti kad se pojavi.

Narednih dana su obilazili šire područje. Jednom su toliko duboku zašli u šumu da su se izgubili. A budući da nisu imali kompas, a da se nikako nisu mogli sjetiti da li mahovina raste sa sjevere ili južne, ili možda istočne strane stabala, nisu znali kako da se snađu. Na njihovu sreću, tu se našla zbunjena debeljuškasta prilika s velikim trbuhom, glatkim licem i u maskirnoj uniformi. Oko vrata je imao dalekozor.

“Je l’ znate kako da izbijemo na glavni put?”, pitali su.
Čovjek ih je odmjerio namrgođenim pogledom.
“Idite tamo, u onom pravcu. Imate sedam-osam hiljada metara do tamo”, rekao je i pokazao rukom da krenu.
Zaputili su se kako im je rečeno. Za malo manje od dva sata zaustaili su se na glavnom putu na kome su muž i žena prodavali voće, rakiju i med.

„Šta nas je to snašlo, dobri ljudi?“, pitao je mladi domaćin u majici Metallice.
“O, šta smo to zgrešili? Posle Madonne sad nam je došao i Jason, kakvo je to zlo stiglo… Ja vam kažem da nije daleko dan kad će se na ovu zemlju spustiti i Jennifer Lopez, glavom, bradom, guzicom, repom i rogovima“, rekao je uplašeno. Još su saznali da je neko provalio u komšijinu kuću, i da je odnio nekakvu mačetu i lanac za motornu pilu iz šupe. Viđen je neki krupan čovjek, ali je netragom nestao, kao da je u zemlju popao. Kumu koji živi dva kilometra dalje neko je pojeo med, a medvjedi nisu jer ih tu nema. Komšinica tvrdi da je jednom sličnom prodala pola litra rakije od jabuka, a džem od kajsija nije htio jer ne voli slatko.
A mladić na susjednom štandu prodavao je majice s Jasonovim likom.
„Biznis je biznis“, rekao je.

Provjerili su situaciju u Irigu. Ispred prodavnice ljudi su uveliko raspravljali o Jasonovom prisustvu. Vlasnik radnje je tvrdio da je baš on kupovao pivo kod njega, i da je ostao dužan flaše jer mu je dao na povjerenje, a već ga tri dana nema. Jedan sa šibicom u ustima i kanapom umjesto kaiša tvrdio je da ga je vidio kako stopira na šumskom putu. „Mislio sam da krade drva, to je ovde uobičajeno.“
„Pa što nisi prijavio? Nije ti izgledalo neobično što ima sekiru i masku, izgledao ti je normalno kao i svako drugi?“
„Otkud sam znao da ga tražite, tek sam danas čuo za to. Nosi masku, pa šta? Ima ljudi koji buše pupak i jezik, nose one palestinske marame oko vrata, nose naočare za sunce usred januara, devojke se kvarcuju da budu crne kao Roger Milla… Zašto ne bi nosili maske, možda je imao neku operaciju na licu, možda se ošurio dok se inhalirao.“

A onda je dodao svom prijatelju kad su policajci okrenuli leđa i slavodobitno uzviknuo:
„Aha, šta sad kažeš, a? Jesam ti rekao da je to bio onaj glumac iz filma Petak 13. što smo 1986. gledali u bioskopu u Rumi? A kad sam ti govorio da je taj film sniman po istinitom događaju ti si mi se smejao i rugao mi se, ja sam tada bio budala. Ko je sad pametan, ko je sad pametan?“

Tada su prelistali i novine, uključujući i one najtiražnije, i saznali da je javnost saznala za akciju potrage za Jasonom. U nekim su gradovima organizovani protesti ljubitelja horor filmova, pisale su novine. Organizator je bio gadniji i od samog Jasona. Skupljali su se na trgovima, organizovali koncerte, održavali protestne šetnje i nosili majice „I ja sam Jason“, „Džejson naš junak“, „Heroj šume“. Pismo podrške poslali su i Michael Myers, Freddy Krueger, Ben Willis, Hallraiser, organizacija Deca kukuruza, zatim doktor Frankenstein, kao i Bruce Willis. Imali su i slike i bedževe svog miljenika, a navodili su i to koliko je ljudi ubio John Rambo pa ga niko ne traži. A novinari su jedva dočekali da pišu o tome. Slike Jasona i Fruške gore zauzimale su naslovne strane, a vodeći srpski ljubitelji horora, pametnjakovići i sveznalice trljali su ruke zbog nove teme o kojoj će moći pisati moleći boga da Jason nikad ne bude uhvaćen kako bi oni što duže mogli pisati, a istovremeno potvrđivati i svoju moralnu superiornost. Samo neka traje što duže, i neka bude što krvavije, sladili su se i trljali ruke iznad svojih prljavih tastatura. Neki skeptici su govorili kako je to nova američka prevara i kako je Jason još 1999. izbačen iz NATO aviona i da se krije po fruškogorskim manastirima, vikendicama, zemunicama i raznim jamama. A lociran je i na dnu Ledinačkog jezera, kažu, zbog čega je ono zatvoreno i zbog čega će biti ispumpana voda iz njega.

Uskoro su angažovani i fruškogorski rendžeri, potpomognuti zlatiborskim rendžerima koji su helikopterima prebačeni do Drine, splavom uz Drinu, došli do Save, a onda Savom stigli do Sremske Mitrovice, i otrčali do Fruške gore da potraže američkog krvnika.
„Mi smo zlatiborski rendžeri. Jasonu nisu doakali njujorški rendžeri sa svojim palicama, ne bi ni glazgovski rendžeri, ali mi ćemo jer nam se zamerio jer uznemirava naše građane i pravi im štetu. Neće više biti nastavaka tog horora, ovo je kraj. Šta je snimio, snimio je. Mi bismo i one huligane decu kukuruza doveli u red.“

Prošla je još jedna nedjelja, novine su postale sve manje zainteresovane za Jasona, pojavile su se nove teme. Još je o njemu uporno pisao samo izvjesni besposleni novinar Karaluković koji je završio saobraćajni fakultet s ocjenom deset, što je volio naglašavati. On je u svakom svom tekstu spominjao 154 nevine žrtve i odbijanje svih Srba svijeta da Jasona bude uhapšen. On bi ga svojim psećim njuhom sigurno našao u šumi, a tome posebno pridonose tekstovi o njemu. A potajno se nadao da ga neće uhapsiti da bi on što duže imao temu za svojih 200 dinara.

Ali, kad su se ljudi najmanje nadali, izašla je vanredna vijest na televiziji, a preuzele su je i sve vodeće svjetske televizijske kuće – uhapšen Jason! Pokazana je kolona policijskih vozila, kao i uhapšeni s vrećom na glavi i rukama na leđima kako ga izvode iz marice i prebacuju u nekakvu zgradu.

Ipak, nije prošlo ni dva dana, a vijest je demantovana. Tačno je da je u pitanju bio američki državljanin koji se s maskom i sjekirom kretao po Fruškoj gori, ali nije se radilo o traženom Jasonu Voorheesu nego o izvjesnom Michaelu Myersu, drvosječi. Pustili su ga uz izvinjenje i vratili nazad u šumu.

Inspektori su se vratili na zadatak, a Davidović je sebi obećao da će ga naći. A da li je Jason još uvijek ili nije tu negdje odgovorio je narodni pjevač na svadbi u jednom fruškogorskom restoranu narednoga vikenda, kad je zapjevao popularne stihove:

„Možda jeste, možda nije, Fruška gora tajnu krije…“

Gordan je zaposlen na kontrolnoj traci u pivovari. To je odgovoran i zahtjevan posao koji ne može svatko obavljati nego samo odabrani, najbolji među najboljima. Gordan svakodnevno osam sati potpuno koncentriran stoji pored trake na kojoj izlaze flaše piva koje putuju prema visokocijenjenim potrošačima. Ima samo dvije pauze od petnaest minuta za pušenje. Gordan puši tzv. slim cigarete, a nekad i one klasične, ali na cigaršpic. Kad se flaše pojave u svojoj posljednjoj fazi prije puta u prodavnice, on kontrolira da li su ispravne i spremne da se tamo i nađu. Pažljivo gleda u njih. Ako je neka izašla iz proizvodnje i s punjenja nedovoljno puna, ili se pojavi nezačepljena, on je skloni sa strane. Ako slučajno neka etiketa nije zalijepljena kako treba, Gordan to svojim oštrim okom zapazi i skine je, a onda i uputi oštar pogled mašini koja je zadužena za lijepljenje. Kad se dogodi da u flaši zapazi mrtvog miša ili čavao dužine dvanaest centimetara, Gordanov vječno uključeni mozak brzo reagira i ne dozvoli da flaša ode u prodaju.

I tako svaki dan, nekad u prvoj, nekad u drugoj, a onda i u trećoj smjeni. Nije mu teško jer Gordan voli svoj posao svjestan da je baš on taj koji ne dozvoljava da neko pivo pije iz flaše na kojoj je etiketa zalijepljena malo ukoso, nepravilno. U slobodno vrijeme Gordan se opušta uz internet, ili gleda nogomet. Voli Barcelonu i Murinja, i serije "Lisice" i "Ono kao ljubav" jer je Gordan "urban lik u trendu", tako je rekao. I zanimljivo je da nikad ne pije pivo. On voli samo vodu i sok od brusnice, nekad izabere ledeni čaj ili koktel, a samo ponekad toplu čokoladu.

A kad su ga jednom pitali da li je to naporno, da li je teško biti na tako odgovornom i važnom mjestu, on je rekao ovako:
"Jeste, velika je odgovornost, ali je i lepo. Znam da bi se mnogi menjali sa mnom. Ali ne mogu jer nemaju potreban talenat i znanje za ovo. Lepo je ovde, danas dva sata ništa nije naišlo, ali onda se pojavila jedna otvorena flaša i ja sam je skinuo. U tome je draž ovoga posla. Nisam još dovoljno stručan za pakiranje u gajbe ili da nadgledam ljude koji kontrolišu flaše, da pazim da ne gledaju levo-desno, da pazim da li oni paze, ali ima vremena. Ovde me je blizak prijatelj namestio preko veze, on je kontrolor gajbi, pazi da u svakoj ima biti tačan broj flaša. A ovde se svaka greška skupo plaća. Nedavno smo imali propuste na traci i znaš gde sad rade ta dvojica krivaca? Jedan je glavni moderator na sajtu najtiražnijih novina u Srbiji, pušta komentare koji smeju da idu i zabranjuje one koji ne smeju, i smišlja antibot pitanja. A drugi je glavni menadžer za moderatore na jednom od najposjećenijih informativnih sajtova u Srbiji. On je bio najbolji među nama, ali je mnogo razmišljao pa mu se potkrala jedna polupuna flaša i jedna s dve iste nalepnice. Otišao je i sad je moderator na tom sajtu, razdvaja loše komentare od dobrih, poželjne od nepoželjnih. Jako težak i stresan posao, ali i vrlo cenjen, donosi ugled i visok status u društvu", rekao je Gordan i otišao na posao.

A ja sam otvorio jedan „tuborg“. Onaj u limenci.

Pojavila se vijesti kako Steven Tyler napušta Aerosmith. Kasnije je ta  vijest uzela maha. Svi su kopirali isti tekst i uz sitne promjene objavljivali ga na svojim sajtovima, doznajući iz prve ruke o čemu je riječ. Novinari su često kao lešinari, jedva čekaju da se dogodi nešto loše pa da o tome trube na sva zvona i da tako misle da su značajni. Pisalo je da Aerosmith traži novog pjevača, da su u igri Lenny Kravitz i Billy Idol čak. Spominjale su se i audicije na kojima će se birati novi pjevač Aerosmitha. Kad sam vidio da su stvari izmakle kontroli, uzeo sam stvar u svoje ruke.

Nedavno sam se oglasio na Facebooku tražeći od Stevena Tylera da se javi Joeu Perryju i da ne ode iz Aerosmitha, da ostane u tom velikom bendu. Mnogi su mislili da se šalim, neki čak i da sam djetinjast. A danas, 25. februara, objavljeno je da se Steven Tyler vratio u Aerosmith. Rekao je da se pojavio na jednoj od audicija i dobio mjesto pjevača. Valjda zato što najviše podsjeća na starog pjevača, ne samo glasom već i izgledom i pokretima, pa i po godinama, a i zna sve tekstove napamet.

Dakle, Joe, Brad, Tom i Joey su sjedili u prostoriji kao u onim televizijskim emisijama za talente i čekali ko će seljedeći ući. Jedan od kandidata im se učio vrlo poznat, a imao je i majicu na kojoj je pisalo Aerosmith, šešir i dugačku maramu oko vrata. Predstavio se kad je ušao u prostoriju.
"Ja sam Steven Tyler."
"Zdravo, Stevene. Jesi li već pjevao u nekom bendu do sad ili si sa šezdeset godina odlučio započeti karijeru?"
"Pjevao sam četrdeset godina u jednoj grupi iz Bostona. Bili smo i relativno poznati, svirali smo po cijelom svijetu."
"I šta te navelo da dođeš ovamo na audiciju?"
"Vidio sam da tražite pjevača pa sam pomislio da bih vam se možda mogao pridružiti."
"Ajde, Stevene, otpjevaj nam nešto da te čujemo", rekao je Joe Perry u ulozi predsjednika žirija.
"Da otpjevam nešto svoje ili baš od Aerosmitha?", pitao je vidno uzbuđeni Steven.
"Može nešto od Aerosmitha, to je naša omiljena grupa."

I Steven je zapjevao. I nije bilo dileme - postao je pjevač Aerosmitha! Steven umjesto Stevena. Aerosmith je opet tu.

I ne samo to, najavljena je i ljetna turneja po Evropi. Uključeno je jedanaest gradova. Nama najbliži su Bukurešt, Venecija i Prag. Petrovaradin se ne spominje. Očigledno da najveći neće doći na ovaj festival.

U ljeto 2007. godine me od susreta s Aerosmithom dijelilo 28 sati i oko 500 kilometara. Tada se ispriječila oluja zbog koje je nastup otkazan. Mislio sam tada da nikad neću vidjeti Aerosmith.

Gitarista Brad Whitford je rekao da se ne zna ko je sretniji zbog ove vijesti, bend ili fanovi. Dodao je da jedva čekaju nastupe i da se vidimo u ljeto.

Možda ću ipak vidjeti Aerosmith.

U stanu je bila potpuna tišina. Susjedi su, baš kao i ja, razmišljali o sudbini voditeljice Ide Prester koja je dobila otkaz zbog nekakvog intervjua u kome je pokazala da je moderna i emancipirana mlada žena, skoro kao one četiri uspješne dame iz serije Seks i grad, koje su uzor svim pametnim curama. Zabrinuto sam konstatirao kako je to teror nad vrhunskim intelektualcima, nad onima otvorenih pogleda, uz to beskrajno talentiranim, zabavnim i zanimljivim.

Onda je tišinu prekinulo zvono telefona. Javio sam se na telefon i začuo nepoznat ženski glas koji mi se javio s nepoznatog broja.

"Dobar dan. Je l' to stan Mladog luka?", pitala je ubrzanim glasom žena s druge strane kao da baš mene traži.
"Da, izvolite."
"Ja sam Vesna. Zovem iz firme Dobra ponuda. Da li ste spremni da odgovorite na tri laka pitanja?"
"Čekajte da utišam radio, samo malo. Evo me. Jasna, nisam vas dobro čuo, iz koje ste firme rekli da zovete?"
"Vesna, a ne Jasna. Iz firme Dobra ponuda, i mi..."
"Kakva ponuda?" viknuo sam kao da nisam najbolje čuo.
"Dobra ponuda."
"A, Dobra ponuda, aha. Dobro dobro, sad sam čuo."
"Jeste li spremni da odgovorite na tri pitanja i osvojite nagradu?"
"Pismeno ili usmeno? Kad da odgovorim?"
"Sad. Ja ću vam postaviti, a vi odgovorite i dobit ćete nagradu."
"A koja je nagrada?"
"Večera u restoranu Čista kuhinja za dvije osobe i aparat za..."
"Kako molim?" viknuo sam i prekinuo je.
"Čista kuhinja", ponovila je.
"A, dobro, dobro. Čista kuhinja, dobro zvuči, Čista kuhinja. Ja slabije čujem još od rata pa zato, ali sad ću ja prebaciti telefon na desno uho, to mi je jače. Za koliko osoba je večera?"
"Za dve osobe."
"A je l' mogu ja doći sam i pojesti za oboje."
"Pa ne, to je za dve osobe i uključena je prezentacija..."
"A dobro, dobro, onda razumijem. Znači, za dve osobe, ja i još neko, ja i još neko."
"Može pitanje?"
"Samo da popijem vode. Je l' bi mogli sačekati da odem u dućan jer mi je nestalo, a ne pijem ovu iz pipe?"
"Pa kratka su pitanja, ajde da odgovorite najprije, a vidjet ćete da možete i iz česme."
"Dobro, dobro, samo se nemojte ljutiti. Spreman sam."
"Jeste li oženjeni?"
"E, je l' se to namećete za večeru ili je to već pitanje?"
"Ma ne namećem se, gospodine, to je pitanje."
"Aha, onda dobro. Dakle moj odgovor je - nisam oženjen. Je l' točno?"
"Pa to vi valjda znate."
"A kako vi znate da li je točno? Mogao sam reći i da sam oženjen. Kako provjeravate?"
"Pa vjerujemo vam. Jeste li zaposleni?"
"Poslalo me na minimalac. A kad je večera da posudim odijelo od kuma?"
"Čekajte malo. A koliko imate godina?"
"Četrdeset i pol. Je l' ima još pitanja?"
"Ne, osvojili ste nagradu, večeru u restoranu gdje će biti i prezentacija naših proizvoda i poklon..."
"A kad je večera", opet sam je prekinuo.
"U petak u 20 sati."
"A ne mogu tada. Znate, mali od kuma polaže za žuti pojas pa idem gledati. A koja je nagrada, jesam li nju dobio?"
"Onda ne može ni nagrada, a to je bio magnetni pročiščivač vode. Doviđenja", rekla je brzo i prekinula vezu kao da će sad nekog drugog zvati pa mi je tako propala večera, a i pročiščivaš vode, i to ne obični nego magnetni.

A i šta će mi ta nagrada kad ja pijem samo Janu, a nju nije potrebno pročistiti jer je čista kao - čista kao Jana.

Zaustavio sam se pored specijalnog kontejnera predviđenog za plastične flaše. Iz auta sam izvukao vreću za smeće ispunjenu flašama koje sam pažljivo odlagao nakon što sam ih tokom prethodnih tridesetak dana ispraznio. Ubacivao sam jednu po jednu u otvor rešetkastog kontejnera. Zamišljao sam da sam Zufer Avdija. Dobro mi je išlo, imao sam skoro stopostotni učinak. Imao sam u autu dvije velike vreće i jednu malu. Izvukao sam drugu vreću razmišljajući o tome kako u tim vrećama postoje tri vrste flaša - "Jana" kad sam žedan, "Knjaz Miloš" kad pijem gemišt i coca-cola kad dođu gosti. Sad sam zamišljao da sam Zoran Radović.

A onda je odnekud naišla grupica navijača. Imali su šalove oko vrata, onako smiješno zavezane u čvor, kao da nose kravatu. Budale. Ali, zastali su iako nijednog od njih nisam poznao, a nisam imao ni sat pa da me pitaju koliko je sati, a s obzirom da sam nepušač već više od trideset godina nisu od mene mogli dobiti ni malo duhana, kao ni šibice. Nešto drugo ih je, očigledno, zanimalo.
"Brate, šta radiš to?", pitao me jedan od braće i pljucnuo kroz zube pored kontejnera, a onda potegao iz plastične flaše s pivom.
"Čuvam prirodu, brate", rekao sam mu cinično naglašavajući "brate".
"Brate, vidim ja, nemoj meni da se praviš pametan. Kakva je to Jana?"
"Jana, negazirana i bez ikakve arome, čista Jana. Iz srca svetojanskih brežuljaka s 800 metara dubine, u svojoj punoj...", počeo sam ja da mu objašnjavam čitajući s etikete, ali on je bio nestpljiv.
"Janu piješ? Ustašku vodu pored toliko naše!", viknuo je.

Gurnuo me, a onda i pogodio šakom u glavu, a ja sam zbunjen dohvatio onu praznu plastičnu flašu i maznuo ga po glavi. Maznuo ga, kako to glupo zvuči kad se zna čime sam ga "maznuo". A onda su se uključila preostala trojica i ja sam pokrio glavu rukama sjećajući se one pjesme "Zabranjenog pušenja". Bubrezi su ostali nezaštićeni, ali sam ih ipak sačuvao. Brzo su otišli ti huligani. Čuo sam njihove korake i kako psuju. Ustao sam i iz auta izvadio malu bočicu "Jane". Dugo mi nije tako prijala kao tada. Umio sam se, a ostatak sam popio.

Iste večeri mi se javio prijatelj iz Hrvatske. On je u dućan išao vratiti prazne plastične flaše, i tu je igrom slučaja došao do "medenog srca" pa je odlučio da ga kupi i da se osladi. I presreli su ga navijači Dinama, dok je iz crvene vrećice izvlačio slasna srca.
"Šta je, nije ti dovoljno slatko u Hrvatskoj nego jedeš to srpsko smeće?", vikali su .

Pokrio je glavu rukama, ali je ostao bez bubrega. Ekologa ima na sve strane. I budala, još više.

A tri dana poslije toga, ja i moj prijatelj smo išli igrati nogomet na igralište koje je udaljeno 200 metara od kobnog kontejnera. U međuvremenu nisam bio na ispitivanjima kod doktora kao Velja Ilić iako su mene bez razloga precizno pogodili u glavu, i to nekoliko puta. Kad, iz suprotnog pravca naišao je jedan od četvorice. Sjetio sam se opet stiha "Zabranjenog pušenja", ima i sutra dan. Stigao je revanš.

Uvijek me zanimalo kako to da se nekad rode blizanci, a nekad ne. U stvari, u prvom osnovne me to posebno zainteresiralo jer su iza mene sjedili Zdravko i Zdeslav, dva jednojajčana brata blizanca. Ne samo da su bili isti nego su se jednako i oblačili. Nikad nisam znao ko sjedi iza mene, Zdravko ili Zdeslav. Čak ni kad sam se s njima počeo intenzivnije družiti. Zvali su me jednom da dođem jesti trešnje kod njih, imali su veliko stablo iza kuće. Ali ni tu nije bilo razlike, jednako su se dobro penjali, jednako brzo jeli, jednako daleko pljuckali koštice. Zvao sam ih po prezimenu, Zorići, nikako nisam uspijevao naći niti jednu razliku među njima.

Onda smo u petom promijenili školu i više se nismo često viđali, ali sam ja pri rijetkim susretima bio jednako zbunjen. Zatim sam, prije dvadesetak dana kad sam bio na putovanju, saznao da su se oženili. I Zdravko i Zdeslav. Nije to ništa čudno, imaju dovoljno godina. Neobično je što su pronašli dvije sestre i s njima se vjenčali, svaki je uzeo po jednu, Zdravku Zagorku, a Zdeslav Zrinku. Ne znam jesu li njihove izabranice prepoznavale svoje muževe u početku. Još je čudnije što su i te dvije sestre blizanke, a ne znam ni to jesu li njih dvojica naučili razlikovati svoje supruge do danas, ili im je to bilo potpuno svejdeno. Najčudnije u svemu je što su obe u razmaku od dva dana rodile blizance, svaka po dva dječaka, Zorana, Zdenka, Zlatka i Zumzu. Dogodilo se to prije sedam godina i ta četiri dječaka su krenuli u školu ove godine, postali su prvačići. Nije ni to ono najčudnije. Senzacionalno je upravo to što su ta četiri dječaka fizički identična. E, oni su nadmašili Raju, Gaju i Vlaju.

A kako nastaju blizanci? Pa odgovor je jednostavan. Naime, kad djevojke ili žene (a isto tako i budući očevi), posebno kad postanu spolno zrele, jedu voće koje je sraslo, čija su dva ploda spojena kao što je čest slučaj sa šljivama, marelicama, višnjama pa i trešnjama (a ovi moji prijatelji su imali velik voćnjak bogat upravo tim voćkama), onda se povećava vjerovatnoća da će majka roditi dva djeteta, tj. blizance. Isto tako kad majke jedu one spojene slane štapiće. To je priroda. Na isti će način Japanci postići da im glave od okruglih postanu četvrtaste nakon što su izmislili lubenice kvadratnog oblika koje se dobijaju tako što rastu u četvrtastim kalupima i poprimaju novi četvrtasti oblik. Ako želite da vam dijete ima četvrtastu glavu umjesto genetski predodređene kvadratne, dajte mu da jede što više ovih novih lubenica.

Zoran, Zdenko, Zlatko i Zumzo jednog dana će imati svoju ekipu u malom nogometu. Protivnici ih neće moći raspoznavati, osim po brojevima. Njih četvorica će im lako zabijati zgoditke.

Pobjedom Benfike listić papira u mojim rukama dobio je vrijednost od 18 000 dinara. Za te novce mogao sam kupiti dva televizora ili jedan bicikl, ili 225 kilograma jabuka u dućanu pored zgrade. Ali oni nemaju toliko jabuka tamo pa sam od toga odustao. Otišao sam biciklom po dobitak. Ostavio sam ga naslonjenog na zid ispred kladionice i ponosno ušao unutra. Djevojka koja tamo radi provjerila je listić, a onda mi isplatila dobitak, uz osmijeh i čestitke. Zahvalio sam se i izašao van. A tamo više nije bilo mog bicikla. Ukrali su ga.

Kad sam ovo ispričao jednom prijatelju, koji je inače advokat, on je rekao da je to prljav novac i da mi je zato ukraden bicikl. A ja mislim da je to samo zato jer ga nisam dobro vez'o lancom.